Valent Sinković, trostruki olimpijski veslački pobjednik, prihvatio se novog izazova. Jedan od najtrofejnijih sportaša koje smo imali istrčao je prvu maratonsku utrku. Stazu od 42 kilometra i 195 metara istrčao je za dva sata, 48 minuta i 25 sekundi, što mu je, na maratonu održanom u Boki Kotorskoj, donijelo šesto mjesto.
S obzirom na to da je riječ o debitantskom nastupu u posve drugom sportu, netko bi na njegovu mjestu taj plasman slavio kao senzacionalan. No, Valent je veliki, ali skroman šampion svog sporta, koji ističe:
– Meni nije bitno koji sam bio ukupno, jer to ovisi o tome koliko je dobrih maratonaca došlo. Meni je bitno da sam postigao željeno vrijeme, a to je da istrčim stazu ispod dva sata i 50 minuta i u tome sam uspio. Situacija je bila takva da sam na stazi najčešće bio sam, jer su profesionalci bili ispred mene, a amateri iza mene.
Pri kraju brojiš samo metre
Što ga je ponukalo trčati maraton?
– Ja već godinama od svih veslača zimi najviše trčim. Lijepo mi je izići, a ovo mi pomaže da se psihički odmorim od veslanja i da ostanem u dobroj formi za novu sezonu.
Kako se pripremao za ovaj izazov?
– Osim što sam istrčao dva polumaratona, u Makarskoj i Zagrebu, trenirao sam po uputama naše maratonke Matee Parlov Koštro. Gdje god sam ove jeseni išao, trčao sam, bilo da sam bio u Makarskoj, Dubrovniku, na Korčuli, u Savudriji i Medulinu, u Rijeci. Taj se trening sastojao od dionica, a najduža dosad bila mi je 32 kilometra, ali u puno nižem tempu. I zato mi je istrčati 42 kilometra bila nepoznanica.
Tijekom utrke zacijelo je bilo i kriznih trenutaka. Kako ih je prevladavao?
– Bio sam motiviran. Kad imaš jednu priliku istrčati maraton, ne želiš je propustiti. Ne mogu reći da sam imao tešku krizu, no posljednjih deset kilometara bilo je teško, a zadnjih šest sam 'crkavao', bio sam na rubu, no uspio sam. Ovo je mnogo drugačije iskustvo od veslačke utrke koja je puno kraća i intenzivnija aktivnost. Prvih 25 kilometara bilo mi je ugodno, imao sam osjećaj da mogu trčati koliko hoću. Do 32-33 kilometra bilo mi je OK, a onda je postalo baš teško. Tada brojiš samo metre, no znao sam da će tako biti, jer sam se raspitao kod maratonaca.
Pričati s Valentom a ne spomenuti brata mu Martina nije moguće, jer su sve svoje velike uspjehe postigli zajedno. Kako to da mlađeg mu brata nije bilo i u ovoj priči? Je li mu stariji brat možda zapjevao "bratec Martin, kaj još spiš, kaj još spiš, već ti vura tuče..."?
– I brat ima dugoprugaških afiniteta, no on se više spremao za utrku "Silver Skif" u Torinu, koju je osvojio i ove godine. I njega zanimaju ekstremni izazovi, no on je više zainteresiran za triatlon odnosno Ironman. Znam da mu je to želja i vjerujem da će to i napraviti poslije veslačke karijere.
A kad će Valent pak trčati svoj sljedeći maraton?
– Vjerojatno tek nakon Olimpijskih igara u Los Angelesu. Našem treneru Nikoli Braliću nije bilo drago što se u ovo upuštam, no nakon našeg pothvata u Parizu ipak je popustio.
Treneri su platežno podcijenjeni
Kad smo već kod trenerskog zanata, nedavno je Valent digao glas zbog potplaćenosti trenera.
– Treneri imaju plaću između 900 i 1300 eura, što je ispod prosječne zagrebačke plaće. A da bi bio trener moraš biti obrazovan i vrlo posvećen. To je jako puno posla, uz dvokratno radno vrijeme, bez vikenda i praznika. Kad pogledate prosvjetu, profesor tjelovježbe u školi ima veću plaću od trenera koji od njega znatno više radi. U sportu bez trenera ništa ne možeš postići.
Na tu temu braća Sinković običavaju kazati:
– Obojica smo uvjereni da mi bez Nikole Bralića nikad ne bismo osvojili ovoliko medalja. Bili bismo dobri, ali sigurno ne ovako trofejni.
S obzirom na to da studira na KIF-u, planira li i Valent biti trener?
– Kad sam bio mlađi to sam jako htio, no sada sam se udaljio od te ideje. I dalje mislim da bih bio dobar trener, jer sam puno prošao. No, za trenerski posao moraš žrtvovati obitelj, nema tu puno prostora za obiteljske vikende, izlete i slično. Završio sam tri godine na Studijskom centru za izobrazbu trenera te još dvije godine specijalističkog za veslanje i baš sam napisao diplomski.
A što slijedi po pitanju sporta koji je "doktorirao" u čamcu? Jesu li Sinkovići odlučili koju će posadu voziti u novom olimpijskom ciklusu?
– Idemo u četverac bez kormilara, samo još ne znamo s kim. Imat ćemo neku vrstu audicije da vidimo s kim će čamac ići najbrže. Dakako, konkurirat će braća Lončarić i oni su i najizgledniji naši partneri, no dat ćemo i drugima priliku.
Već su besmrtni a eventualnim osvajanjem nove medalje u četvercu zauvijek bi ostali br. 1 u veslanju.