Krovna europska nogometna organizacija Uefa je 24. lipnja ove godine donijela jednu od najkontroverznijih promjena pravila u svijetu nogometa u posljednje vrijeme. Ukinuta je prednost gola u gostima u utakmicama nokaut faza natjecanja, a u ovom tekstu objašnjavamo zašto je to jedan od najlošijih poteza, ne za Uefu i nadležne, već za same nogometaše.
"Dosadašnje pravilo bilo je u suprotnosti s njegovom prvotnom svrhom jer je u stvari obeshrabrivalo domaće sastave, poglavito u prvim utakmicama, od napadanja jer su se bojali primiti pogodak koji bi suparniku dao ključnu prednost. Također, nije pošteno da domaći sastav u produžetku mora postići dva gola ako gost postigne jedan. Mislim kako je pošteno reći da prednost domaćeg terena u današnje vrijeme više nije toliko izražena kao nekad", objasnio je ukidanje pravila gola u gostima predsjednik Uefe Aleksander Čeferin.
Da, ova izjava je možda imala smisla u doba pandemije koronavirusa kad nije bilo gledatelja na tribinama, no sad više to i nema toliko smisla. Još uvijek i danas u nogometnom svijetu postoje ekipe koje su izrazito domaćinski nastrojene i nošene svojom publikom izvlače znatno bolje rezultate. I dalje domaćin pobjeđuje u 47% susreta, a gost u samo 30% i tih 17 posto je ogromna razlika.
Međutim, to nije glavna mana ovog novog pravila. Sjećate li se kad je prije nekoliko dana Arsene Wenger kao čelnik globalnog razvoja Fife predložio da se Svjetsko prvenstvo u nogometu igra svake dvije godine? Sjećate li se koje su bile dvije glavne kritike tog njegovog velikog plana promjene nogometnog rasporeda?
Dvije stvari na koje su se nogometaši, treneri i navijači požalili su bile, kao prvo, manjak posebnosti Svjetskog prvenstva, a za ovaj tekst još važnije, kao drugo, sve veća napučenost utakmica u rasporedu zbog kojih nogometaši godišnje odigraju gotovo stotinu utakmica, igraju gotovo svaki treći dan i to na ovako visokoj razini nije dobro za zdravlje. Možemo pričati o ogromnim plaćama nogometaša koliko god hoćemo, ali te plaće nisu kompenzacija za zdravlje već za javnu izloženost kritikama i uvredama na koje nogometaši moraju biti spremni.
Dakle, nogometaši će sada sve češće, uz već pretrpani raspored, u nokaut fazama morati igrati produžetke. Što to znači za nadležne organizacije, a što za nogometaše? Dok će organizacije poput Uefe trpati puno veći novac u džep zbog dužeg emitiranja na televizijama, a samim time i većeg broja reklama, tijela nogometaša bit će sve više i više istrošena. Koliko god tehnologija pozitivno utjecala na brigu za prehranu, kondiciju i zdravlje nogometaša, i dalje nije moguće nadomjestiti ovakve fizičke napore. Moderni zahtjevi svake pojedine utakmice su sve veći, a trčati 15 kilometara po utakmici svaka tri dana (čak i do 20 kilometara s produžecima), i to još pod ogromnim psihološkim pritiskom, nije nimalo zdravo.
U prijevodu, ni Uefa trenutno nije ništa bolja od Fife, važnija im je zarada od dugoročnog zdravlja nogometaša. Postupno se s ovakvim promjenama natjecanja nogomet lagano pretvara u američki nogomet, sport u kojem je prosječna životna dob sportaša u posljednje vrijeme pala ispod 50 godina. Koliko god vam to možda čudno zvučalo, ovakvi potezi dovode do poražavajućeg i prezahtjevnog statusa sporta, a samim time i do smanjivanja životne dobi sportaša.
Želimo li da nogometaši počnu umirati prije pedesete? Poprilično je jasno da je odgovor na ovo pitanje jedno jasno i glasno ne.
Citiram: "... u američki nogomet, sport u kojem je kojem je prosječna životna dob sportaša u posljednje vrijeme pala ispod 50 godina." Ovo je isto kao šta je Vučich rekao da u Americi svakih 10 sekundi pogine jedan perač prozora.