Osvajači svjetskog vaterpolskog zlata u Melbourneu 2007. okupili su se nakon deset godina u Šibeniku. Opet su sjedili za jednim stolom, a emocije se nisu mogle obuzdati, posebno nakon što su prikazani kratki inserti iz odlučujućih utakmica sa Srbijom i Mađarskom.
– Pa, prvo što mi pada na pamet je da sam imao jedno 20 kilograma manje nego sada, ha,ha... To je ono što mi je prvo zapelo za oko – u šali je kazao legendarni sidraš Mile Smodlaka (41) i ozbiljnijim glasom dodao:
Dočekalo ih 80.000 ljudi
– Većini nas to je bila posljednja prilika da nešto napravimo nakon silnih godina lutanja i neuspjeha, iako je i to relativno. Imali smo mi i dva europska srebra, ali pravih uspjeha i zlatnih medalja nije bilo. Mi smo znali da vrijedimo više od toga, ali smo uvijek nekakvim spletom okolnosti ostajali bez odličja. Na OI u Sydneyu 2000. pokosila nas je gripa, četiri godine kasnije u Ateni zaredale su ozljede. Uglavnom, nikako nismo uspijevali napraviti ono za što smo vjerovali da možemo. I tada, pogotovu nama koji smo bili u zenitu, Melbourne je stigao kao kruna svih naših karijera. A nekolicina od nas se godinu dana prije praktično oprostila od reprezentacije, pa smo se i pomirili s tim da na reprezentativnoj razini nećemo napraviti neki uspjeh. Ali onda smo se u Australiji skupili i osvojili to zlato. Nezaboravno!
U Zagrebu vas je dočekalo 80.000 ljudi, no gradonačelnik je bio na mukama kako da dođe do Miše Kovača jer vi ste tražili da vam baš on pjeva?
– Da, tražili smo Mišu. Mi smo ga, što bi se reklo, izvukli iz naftalina. Tih godina Miše uistinu nije bilo nigdje. Ali nakon toga opet je postao interesantan.
Tko je od vas igrača najviše lobirao za njega?
– Mi smo jedan dio završnih priprema u Australiji, nekih 10 do 15 dana, proveli u Sydneyu. Imali smo nekakve kombije kojima smo odlazili na treninge i onda smo slušali ovu radio-postaju, onu radio-postaju. No, nismo bili zadovoljni pa smo tražili neki CD, a Frano Vićan je izvadio onaj Mišin, jer on je njegov veliki fan. I tako smo mi počeli slušati Mišu i to nam je postao zaštitni znak, naša himna. Pa, kad smo osvojili svjetski naslov i kad su nas pitali imate li kakvu želju za izvođača, mi smo jednoglasno rekli: Mišo Kovač!
Kako vam je bilo družiti se u Šibeniku nakon deset godina?
– Lijepo. Mi smo i tada u Melbourneu bili prava klapa. I zato mi je žao što su neki bili spriječeni da sad dođu. Ali viđamo se mi, svi smo još negdje tu, oko bazena.
Malo su vas zezali s onim “Mile voli disko...”?
– A to je jedna anegdota iz vremena dok sam na zalasku karijere 2010. igrao u kotorskom Cattaru i s njim osvojio Kup Lena. Proslavili smo naslov u jednom restoranu, a “pjevaljka” je u jednom trenutku zapjevala tu pjesmu...
Pet puta ste u Večernjakovoj anketi birani za najboljeg hrvatskog vaterpolista. To znači da ste dugo bili u vrhu. U čemu je tajna?
– Tajna? Ha, igrao sam u vrhunskom klubu, koji je osvajao trofeje. Zna se da Jug ne trpi prosječnost. A možda je bilo i malo sreće...
A mi mislimo da je to zbog toga što ste najbolje igre pružali baš u odlučujućim utakmicama?
Velike utakmice – radost
– Ja sam se radovao takvim utakmicama. To je ono zbog čega se igra. Nisam imao problema u takvim mečevima, nikad me to nije blokiralo.
Trener ste Jadrana, a sa Zvončaca stižu signali da Bezmalinović i društvo stvaraju jaki klub. Koliko ima istine u tome?
– Planovi postoje, kratkoročni i dugoročni. Za četiri godine trebali bismo doći do razine na kojoj je Jadran nekad bio kad je bio dvostruki europski prvak. No, planovi su jedno, a realnost zna biti sasvim drugo. Zasad smo uspjeli osigurati ostanak u A1 Regionalnoj ligi. Mogli smo možda i više, ali puno smo utakmica izgubili s pogotkom razlike. No, sa svima smo bili gotovo ravnopravni, osim s Jugom, naravno.
Spominjala su se vratarska pojačanja: Šefik, Pavić...?
– Šefika smo kanili dovesti da premostimo ovu godinu, ali odustali smo od toga. A Pavić ima još godinu dana ugovor s Olympiakosom, a poslije ćemo vidjeti.
Mogu li vaši nasljednici u hrvatskoj reprezentaciji i u Budimpešti do svjetskog zlata?
– Mogu. U momčadi je nekolicina iskusnih koji znaju što je zlato i kako se osvaja. Srbija je jaka, ali mislim da je Hrvatska stasala da joj pomrsi račune.
