Bio je to jedan od onih događaja koji se nikad ne zaboravljaju, trenuci koji će mi zauvijek ostati u sjećanju. Tih nekoliko dana u Barceloni svakako su mi bili među najupečatljivijima u sad već 30-godišnjoj novinarskoj karijeri. Susret i intervju s legendarnim Johanom Cruijffom, te njegovim sinom Jordijem, koji je tada igrao za Barcelonu, dogodili su se u posebnim, neočekivanim okolnostima, kao još jedna potvrda da život piše nevjerojatne priče.
U veljači 1996., rukometaši Zagreba igrali su u Barceloni protiv domaćina. Za Vjesnik sam izvještavao s te utakmice, pa sam ostao i na El Clásicu. Tada je dres Barcelone nosio Robert Prosinečki, sve se događalo nekoliko mjeseci uoči Eura u Engleskoj, u Barceloni je onda bio i Figo.
A samo je htio fotografiju
Kad smo polazili iz Zagreba, želja mi je bila pokušati napraviti razgovor s Barcinim trenerom Johanom Cruijffom. A u zrakoplovu za Barcelonu sjedio sam s našim vrsnim somatopedom, dr. Stanislavom Peharcem, koji se tada brinuo o rukometašima Zagreba i iznio sam mu želju da napravim intervju s Cruijffom.
– Molim te, javi mi ako ćeš dogovoriti intervju, želio bih se fotografirati s njim! U sobi imam njegov poster, za mene je on najbolji nogometaš svijeta u povijesti – rekao mi je Peharec.
Ni Peharec, ni ja, nismo tada ni slutili da će zapravo on postati ključna karika u realizaciji mog razgovora s Cruijffom. U hotelu odmah do Nou Campa, dočekao me Nikica Milenković, bivši nogometaš Rijeke kojeg je Cruijff zaposlio u La Masiji, i tijekom razgovora upitao sam ga što se događa s Johanovim sinom Jordijem, nema ga više od godinu dana na travnjaku?
– Ma pusti, Johan je već “lud” zbog Jordija! Ne zna više što da napravi, “mali” je dva puta operirao desno koljeno, bio je u SAD-u, sad svakodnevno putuje u 100-tinjak kilometara udaljenu Gironu na terapiju... I nema poboljšanja, koljeno ga i dalje boli – pričao je Milenković, a ja sam ga upitao:
– Pa što se ne javiš, u Hrvatskoj imamo Stanislava Pehareca, najboljeg stručnjaka na svijetu za ozljede koljena.
– Čuo sam za njega. A možemo li uspostaviti kontakt – upitao me Milenković.
– Možemo. Eto, bit će ovdje za desetak minuta, samo da završi s večerom – rekao sam Milenkoviću.
Jordi je sljedeći dan došao u hotel, Peharec ga je pregledao u hotelskoj sobi te smo skupa pogledali videozapis operacije koljena. Potom je Peharec, kojem je Johan tada poklonio sat, u sobi još jednom, pred Johanom, pregledao Jordija i rekao:
– Jordija ću izliječiti, bit će moj pacijent, ali samo pod mojim uvjetima – istaknuo je naš stručnjak, napisavši na kutiji od darovanog sata program liječenja, u kojem je obvezan bio dolazak u Pulu. Cruijff je pogledao program i – potpisao se na kutiju od sata!
– Ovo je naš ugovor, dajem vam Jordija u ruke – rekao je Johan.
Epilog liječenja je znan – četiri mjeseca poslije, na Euru u Engleskoj, Jordi je igrao za Nizozemsku, zabio je gol protiv Švicarske u Birminghamu! Peharec je s obitelji Cruijff uspostavio prijateljski odnos, godinama je Jordi dolazio na dvotjedni tretman u Pulu. A želio je samo fotografiju s Johanom.
Ponosan sam na taj razgovor
I moj se san ostvario. U toj sobi napravio sam ekskluzivne intervjue s Johanom i Jordijem. Posebno sam bio ponosan na razgovor s Johanom, čovjekom koji je svojom igrom, a potom i trenerskim zamislima, promijenio nogomet kao nitko prije, ni poslije njega!
Nije mu se sviđao smjer kojim je krenuo nogomet:
– Sve se više ta divna igra temelji na snazi, a manje na tehnici. Afrički nogomet dolazi na velika vrata, ali ne zbog tehničke superiornosti, nego zbog iznimnih fizičkih predispozicija crnoga čovjeka! Ako danas nogometaš malo zna, a može mnogo trčati, zahvalniji je treneru od onoga koji sve zna, ali nema tjelesne kapacitete – govorio je Cruijff prije 20 godina.
Nogomet je obožavao, ali nije mu bio najvažniji u životu:
– Najvažnija je – obitelj! Nogomet se voli kao hobi, ili posao, a smisao života je u obitelji – rekao je legendarni Johan Cruijff.
Cijeli tekst pročitajte u sportskom tjedniku Max!
>>Krešić: Kako sam ‘77. godine uspio zaustaviti velikog Cruijffa
