Bez obzira na to što iz sjedišta MOO-a stižu vijesti o “nepokolebljivoj” borbi da se Olimpijske igre u Tokiju održe u zakazano vrijeme (od 24. srpnja do 9. kolovoza) i što na službenim stranicama Igara nema ni riječi o koronavirusu (a zahvatio je već više od 80 zemalja), sve manje je onih koji bi se u kladionici usudili staviti ozbiljan novac da će se Igre održati kada je i predviđeno.
Doduše, s obzirom na to da je samo Japan u organizaciju uložio oko 25 milijardi USD i da su u cijelu priču uključeni veliki poslovni interesi najvećih svjetskih kompanija, odnosno sponzora MOO-a, ali i televizijskih kuća sa zakupljenim pravima, odluke o mogućem otkazivanju ili odgađanju neće biti bez velike borbe.
Pomicanje je najbolje rješenje
– Ja sam osobno 80 posto siguran da će se Igre održati – kazuje predsjednik HOO-a Zlatko Mateša kojeg smo suočili s četiri postojeća scenarija, a to su premještanje, otkazivanje, odgoda i održavanje Igara bez publike.
– Premještanja sigurno neće biti jer ne znam po čemu bi to London bio sigurniji od Tokija, ako govorimo o pandemiji koronavirusa. Potpuno otkazivanje donijelo bi pak ogromnu financijsku štetu za sve one koji su u to dosad puno uložili i što bi im se trebalo vratiti.
A što je s idejom Igara bez publike?
– Nisam epidemiolog, no moram reći da ne vidim gdje to na Igrama dolazi do doticaja natjecatelja i publike. To se može odnositi samo na ljude koji dođu kao publika, da se među njima ne širi zaraza. Po meni, ili će biti kako je predviđeno ili će se Igre dogoditi s vremenskim pomakom.
Ne bi li pomicanje Igara za listopad ili studeni prouzročilo velike probleme s kalendarima najvećih svjetskih sportskih federacija?
– Da, ali to je manji problem od ostalih – naglašava Mateša.
Nekako nam je teško i zamisliti da bi NBA liga, pa i Euroliga, zaustavili svoja natjecanja na tri tjedna. Ili da bi, recimo, zbog Igara stao pogon Uefine Lige prvaka. Takav scenarij teško je zamisliti i veslaču Damiru Martinu, iako bi srebrnom skifistu iz Rija takav rasplet događaja čak i odgovarao.
– Veslački kalendar tempiran je tako da nema natjecanja nakon OI pa bi razmak između posljednjeg nastupa u Svjetskom kupu i nastupa na Igrama bio tri do četiri mjeseca bez službenih utrka. Iskreno, zbog operacije kuka koju sam imao meni bi to odgovaralo jer sam u utrci s vremenom i nedostaje mi pokoji mjesec za dostizanje željene forme.
Na takav ishod ove priče s koronavirusom ne bi se žalio ni svjetski karataški prvak Ivan Kvesić koji se još bori za olimpijsku normu.
– Vučem neke ozljede za koje nemam vremena zaliječiti ih jer sam u stalnoj utrci za kvalifikacijskim bodovima. Takva odgoda omogućila bi mi mjesec dana predaha i zalječenje te odlazak u Tokio u punoj formi.
Za desetak dana Kvesić bi trebao nastupiti na posljednjem turniru Svjetske lige u Maroku, no Davor Cipek, predsjednik Hrvatskog karate saveza, napominje:
– Za sada je za to natjecanje zeleno svjetlo, no već sutra može biti crveno jer se situacija mijenja iz dana u dan. Francuzi su privremeno zatvorili dvoranu Bercy, a tamo bi se trebao održati posljednji kvalifikacijski turnir za Tokio.
Čak i ako Francuzi povuku tu mjeru zabrane javnih okupljanja više od 5000 ljudi, što to znači ako vlade 15-20 zemalja zabrane svojim sportašima odlazak na međunarodna natjecanja.
Izraelci i Mađari su to već učinili. O Mađarima nam svjedoči glavni tajnik Hrvatskog boksačkog saveza Marko Marović:
Ništa od sparinga s Mađarima
– Mađarski boksači trebali su doći k nama na sparinge uoči odlaska na europske olimpijske kvalifikacije u Londonu, no neće jer je njihova država zabranila međunarodne nastupe svojim sportašima. Naše dvije cure i jedan boksač bili su u Assisiju u pripremnome kampu, no čim se pojavila informacija o izbijanju epidemije u pokrajinama Veneto i Lombardija, mi smo ih povukli.
Pametno jer, da nisu povučeni, moglo im se dogoditi što i turskim džudašima na pripremama u Japanu. Prije no što dobiju dozvolu krenuti kući, moraju proći 14-dnevnu karantenu koja u ovom slučaju znači i nemogućnost treniranja.
S obzirom na to da je Italija korona virusom najugroženija zemlja u Europi, samo po sebi nameće se pitanje što će biti s one tri lipanjske i jednom srpanjskom utakmicom Europskog nogometnog prvenstva koje se trebaju igrati u Rimu.
