Uzevši u obzir kako je stanje u momčadi Rijeke izgledalo prije samo mjesec dana, kod mnogih ljubitelja hrvatskog nogometa vlada dojam da je Rijeka u završnici izgubila sve. Međutim, s time se ne bi složili vjerni Riječani koji su uživali u sezoni konkurentnoj za trofeje prvi put nakon tri duge godine lutanja u prazno, nakon nekih polusezona koje su provodili i na dnu prvenstvene ljestvice.
Navijači domaćina su na Rujevici u uzvratnoj utakmici finala Kupa priredili atmosferu kakva i priliči ovakvom jednom događaju koji ima i ceremonijalni štih. Ugođaj na stadionu uz more, s točno 8127 gledatelja bio je pravi finalni, bez ikakvih nepotrebnih ekscesa i drama, baš onako pravi navijački, glasni i sportski.
Bez obzira na to što se u travnju činilo da bi Rijeka mogla osvojiti naslov i u HNL-u i u prvenstvu, a to na kraju nije ispunjeno, podrška je bila gromoglasna i kad je domaća momčad potonula s 2:0 prednošću Dinama na kraju prvog poluvremena, pa čak i kad je u 82. minuti Dinamo otišao na velikih 3:0 riječka podrška nije jenjavala. Pjesma se i dalje čula, zastave su se i dalje vijorile i uistinu smo do posljednjeg sučevog zvižduka imali pravu navijačku kulisu. Naravno, kako je Dinamo povećavao svoju prednost, društvo iz kultnog rujevičkog kaveza od 400 pripadnika Bad Blue Boysa postajalo je sve glasnije i glasnije, a kad je nakon spomenute 82. minute bilo i više nego jasno gdje ide trofej Rabuzinovog sunca, Boysi su počeli skandirati "Rabuzin, Rabuzin, sunce je napravio. Ono naše je, s***ali smo Riječane!" Kao što vidite po stihovima slavljeničke pjesme Boysa, bilo je tu navijačkog podbadanja, i s jedne i s druge strane, kao i zvužduka Riječana Sergeju Jakiroviću i Stefanu Ristovskom, ali sve je to bilo u granicama zdravog navijačkog folklora.
VEZANI ČLANCI:
Armada je poslušala apel svojeg voljenog kluba i nije išla ni u kakva žešća vrijeđanja, dok je Zona Dinamo tijekom dana ranije objavila da Boysi neće skandirati "Šugava Rijeko" zbog poštovanja prema svim braniteljima u Domovinskom ratu koji su iz Rijeke i njihovom doprinosu. S druge strane, jedino što je u službenom smislu bilo van nekih protokola je bakljada Armade pri završnici utakmice, no i ona je pridonijela ambijentu i uljepšavanju navijačke kulise. Svoj toj kontinuiranoj spomenutoj podršci Riječana i pri negativnom rezultatu na prelijep način se u sudačkoj nadoknadi fantastičnim pogotkom iz slobodnog udarca zahvalio Toni Fruk, vjerojatno i najbolji njihov ovosezonski igrač, te dao barem jedan trenutak veselja tisućama okupljenih, makar i utješan.
Jasno je bilo tko je bio bolja momčad, tko je pobijedio, a tko će kući otići pognute glave, ali možda i najljepše od svega je što nakon utakmice mi kao novinari ne moramo pisati o ekscesima, o utrčavanjima na teren, o bacanju predmeta u teren, o tučnjavama i tko zna čemu sve ne. Nije se dogodio neodgojeni navijač, ili skupina njih, koji su zasjenili, a uzevši u obzir ono što smo navikli doživljavati na utakmicama u Hrvatskoj, to je velik plus. Čak i nakon utakmice, kad se iznenadan pljusak spustio na Rujevicu, pripadnici i jedne i druge navijačke skupine su nastavili ostavljati glasnice pred igračima svojih omiljenih klubova, svaki s jedne strane. Ukratko, s navijačke strane ovaj finale Kupa, barem njegov uzvrat na Rujevici, je imao sve što jedan finale i treba imati.
tako je to kada se sudare dva kluba s uljuđenim navijačima....