Premda je polufinalnu borbu protiv Srpkinje Aleksandre Krstić izgubila (0:3), kikboksačica Antonija Zec nije nimalo razočarala. Štoviše, Splićanka je oduševila svojim pristupom i odnosom prema dresu s hrvatskim grbom jer je u disciplini fullcontact (do 70 kg) nastupila ozlijeđena i osvojila brončanu medalju. A bila je to 12. hrvatska medalja na trećim Europskim igrama.
Štoviše, s ozljedom s kakvom mnoge borkinje ne bi ni ušle u ring 27-godišnja Splićanka je do treće runde bila u vodstvu. A onda je, prigodom jednog sudara, obnovila ozljedu zarađenu u veljači. A još tada joj je bilo sugerirana mogućnost operacije od koje je njena želja za nastupom bila jača što nam je potvrdio i njen trener iz splitskog Pit Bulla Marko Žaja:
- I ja sam razmišljao o tome da li je pametno raditi ovu borbu s ozljedom koju vuče pet mjeseci kad smo već osigurali medalju, no njena želja da se bori za Hrvatsku i što bolji rezultat od svega je bila jača. Čudo je da je uspjela ući u ring i boriti se.
Između nastupa na Europskim igrama i saniranja koljena, kojem je doista potrebna ozbiljna sanacija, izabrala je nastup pod hrvatskom zastavom i opravdala svoj izostanak s posla.
- Kad nešto istinski želite onda nema ograničenja pa sam nastupila i uz nenormalnu bol u nozi. Štoviše, čak sam i udarala s njom a boljelo me pri svakom skoku svakom koraku. No, kada nešto silno želiš onda ideš i preko boli.
A Antonija je vojnikinja, pripadnica gardijske brigade Pauci, na službi u Kninu.
- Ove godine sam na popisu za dočasnički čin. U trećoj sam gardijskoj brigadi, u Paucima. Hvala zapovjednicima što su mi o omogućili da izađem na natjecanje. Kad god mi iz sportskih razloga treba izostanak oni mi to omoguće a ne bi trebali jer ja nisam ugovorna pričuvnica, kao ostali sportaši, nego sam zaposlena u vojsci.
Da bi nastupila na Europskim igrama, Antonija je morala još nešto propustiti.
- Pauci su ove godine u mirovnoj misiji na Kosovu ali sam to morala odbiti da bih mogla nastupiti na Igrama.
Nema puno borkinja koje bi s takvim koljenom izabrale nastup no Antonija je očito izgrađena od posebnog materijala.
- Ja ne mogu govoriti u njihovo ime no kada ja nastupam za Republiku Hrvatsku to je iznimna čast. Taj osjećaj sreće ne može se usporediti ni s čim. Kada podigneš hrvatsku zastavu to u tebi probudi neke lijepe emocije koje ne mogu opisati. Ovo je bilo za našu domovinu, izabrala sam borbu a ne operaciju.
POVEZANI ČLANCI:
Nažalost, odmah po povratku u Hrvatsku, Antoniji će uslijediti odlazak na magnetsku rezonancu i procjenu novonastale štete na ozlijeđenom lijevom koljenu. A oporavak bi mogao potrajati:
- Ja sam iz Dalmacije a mi smo karakterno čvrsti, u glavi nismo normalni i ja ću se prije oporaviti nego što to medicinska teorija predviđa.
Na koncu je Antonija poželjela svu finalnu sreću svojoj srpskoj protivnici koja je inače trostruka svjetska prvakinja u jednoj drugoj disciplini (K-1)..
- Saška i ja smo prijateljice i prije borbe smo pile kavu. Rekle smo da ono što se događa u ringu i ostaje u ringu pa ćemo i nakon borbe na kavu. A njoj želim pobjedu u finalu.
A borba je bila takva da je nakon prve dvije runde izgledalo da će slaviti Hrvatica no onda se, početkom treće, javila stara ozljeda:
GALERIJA:
- Kada mi je trener nakon prve runde rekao da je neodlučeno osjećala sam da imam snage i da mogu okrenuti borbu u svoju korist. I tako je i bilo jer sam vodila tri razlike kod jednog i dva razlike kod drugog trenera što je sasvim dovoljno za nekog iskusnog koji dobro radi s nogama kao što to ja činim. A znate da je noga uvijek duža od ruke. Nažalost, onda se dogodila ozljeda. Pokušala sam stisnuti i nakon toga ali nije išlo. Nisam se štedjela niti jednu sekundu iako me noga boljela pri svakom udarcu. Nije mi žao,htjela sam ovo osvojiti ali eto nisam uspjela. Da se nije dogodila ozljeda, mislim da bih pobijedila.
A te dobre nožne tehnike Antonija je povukla iz tekvondoda s kojim se prethodno bavila. Je li joj žao što nije ostala u sportu koji je olimpijski?
- Nije mi žao. Ajme, ovo će ružno zvučati, prozivat će me, no to nije tekvondo koji sam ja radila. A ono je baš bila borba a ovo sada je nadmudrivanje. Kikboks je baš borilački sport i mogu reći da mi je žao što ranije nisam otkrila Marka Žaju.
Spomenula je naša ponajbolja kikboksačica još neka trenerska imena.
- Osim Marka Žaje, koji je ovdje sa mnom, trenirali su me još i Gordan Vatavuk, boksački trener Ante Matas te kondicijski trener Luka Tomić. I svima njima sam neizmjeno zahvalna što su sa mnom prolazili golgotu.
