Kako je bilo odrastati i živjeti na otoku, najslikovitije je opisao jedinstveni Smoje u svome "Malom mistu", no ništa manje zanimljivo nije bilo slušati priču jedne od naših najvećih glazbenih zvijezda, 56-godišnje Jasne Zlokić. Poznata Velolučanka otkrila nam je sve male tajne svog djetinjstva u kojem pjesmi nikad nije bilo kraja.
– Rođena sam u skromnoj obitelji. Mama i tata radili su u tvornici ribe. Bila sam srednja od tri kćeri. Svi smo u familiji lijepo pjevali. Imali smo kuću na rivi. Ljudi bi se znali skupiti ispod našeg prozora i slušati "spontane obiteljske koncerte", koji bi se najčešće događali poslije ručka – prisjeća se Jasna koja sebe opisuje kao pravog malog vraga. Najdraža igračka bila joj je udica, omiljeno društvo dječaci, a najslađa zabava skakanje u more s mulića, bilo da je ljeto ili zima.
– Imala sam višak energije, nikad nisam imala mira. Svoju veliku emotivnost skrivala sam iza svog muškobanjastog hiperaktivnog garda. Prijateljice su mi bile previše kenjkave, uvijek su se prenemagale, pa su mi dečki tako neobuzdanoj bolje pasali u igri. Jedina igračka koju sam imala bila je plastična lutka bez glave koju je moja baka našla na jednom zidiću. Udica mi je bila puno draža. U ribolovu sam bila glavna frajerica, a ni balote mi nisu loše išle. Sestre su bile mirne, povučene, a ja čista suprotnost. Bilo je sa mnom posla kad sam bila mala – otkriva nam Jasna koja je već u vrtiću pokazala da ima hrapavi "zlatni glas" koji će se daleko čuti.
– Mama Olga i tata Božo bili su moji učitelji koji su me poučavali pjevanju. Mama je bila natprosječno muzikalna i talentirana, uz to i vrlo kritična kao mentorica. S devet godina postala sam prvi glas Vela Luke pobijedivši na natjecanju "Mikrofon je vaš" s pjesmom "Paloma", koju je pjevao Ivo Robić. Bila sam preponosna kad sam kao nagradu dobila nalivpero i ploču Vice Vukova. U pjesmi sam uvijek nalazila svoj mir, uz nju sam smirivala svoj vatreni temperament. U školi sam glumila, plesala, recitirala, trebao je potrošiti tu svu energiju zbog koje bi moja majka znala izludjeti. Uvijek bih zadnja zaspala – kroz smijeh će Jasna koja je svoj talent prezentirala u mladosti pjevajući u bendu svog rođaka, svirajući u tamburaškom orkestru u srednjoj školi, a sa 19 godina okitila se i prvom nagradom na natjecanju za prvi glas Dubrovnika.
– Srednju ekonomsku školu pohađala sam u Dubrovniku. Bili su to lijepi i pomalo teški dani sazrijevanja. Uvijek sam bila na Stradunu, prošla sam ga uzduž i poprijeko tisuću puta. Obožavala sam izlaziti, sve je bilo podređeno druženju. Živjela sam u đačkom domu, a zbog kašnjenja i tvrdoglavosti uvijek sam bila u kazni i trn u oku mojih odgojiteljica. Zbog svoje slobode i neobuzdanosti nisam bila osoba koja je poštovala pravila, nisam se uklapala u klišeje – kaže Jasna čija se velika ljubavna priča dogodila kad je imala 19 godina. Povratkom u Velu Luku nakon završene srednje škole za oko joj je zapeo naočiti mladić finih manira.
– Boris i ja poznavali smo se od malih nogu, a zbližili puno kasnije. Bio je šutljiv mladić, nikad od puno riječi. Takav je i danas, ali uvijek pravi džentlmen. Mi smo dokaz da se suprotnosti i te kako privlače – priznaje pjevačica kojoj se bračna sreća dogodila prije uspjeha na glazbenoj sceni. – Udala sam se kad sam imala 21 godinu, sina dobila s 22. Svoje vjenčanje u Veloj Luci pamtim po visokoj trudnoći. Igor je bio moj centar svijeta kad se rodio, sve je bilo podređeno njemu. Tek kad mu je bilo pet godina, počela sam opet nastupati, ljudi su me stalno gurali, ohrabrivali, vjerovali da sa svojim glasom mogu napraviti mnogo toga. Nisam bila previše ambiciozna da bih se sama negdje gurala, ali korak po korak prošla sam mnoga lokalna natjecanja, pobjeđivala i konačno nastupila na Splitskom festivalu 1982. – kaže Jasna.
S pjesmom Zdenka Runjića "Nina nana" osvojila je publiku i žiri, te dobila nagradu za najboljeg debitanta. Najveću buru u njezinu životu donijela je pjesma "Skitnica", kojom je 1984. pobijedila na Splitskom festivalu. Autobiografski stihovi Momčile Popadića i glazba Rajka Dujmića poharali su tadašnju glazbenu scenu, a Jasna je postala zvijezda. – Za slavom nikad nisam trčala, dogodila mi se slučajno i zatekla me. Sa "Skitnicom" je sve počelo izmicati kontroli. Do tad sam živjela u jednoj obiteljskoj harmoniji i miru, a onda je sve to nestalo. Svaki tjedan morala sam biti na drugom kraju tadašnje Jugoslavije. Nastupi, turneje, snimanja samo su se redali. Unatoč svemu, uvijek sam nastojala ostati svoja. Dok su neki glazbenici skrivali da imaju djecu, ja sam svog supruga i sina uvijek ponosno isticala. Bila su to drukčija vremena kad si mnogo toga morao žrtvovati zbog karijere – smatra pjevačica koja sebe na sceni nikad nije razotkrila do kraja.
– Ljudi me doživljavaju kao pomalo suzdržanu i ozbiljnu osobu, ali to je samo varka da bih prikrila svoju senzibilnost. Od malih nogu glavni sam zafrkant u društvu. Najveća moja mana je nestrpljivost; ako nešto dugo čekam, prođe me volja. Brzo se naljutim, ali i odljutim – kroz smijeh će Jasna te dodaje. – S godinama sam se malo smirila, gubitak dragih ljudi i vrijeme u kojem živimo, koje ne volimo, savladalo je buntovnicu u meni – zaključuje Jasna.
