Umjesto uobičajenih tekstova koji bi trebali plakati nad jednim od najpoznatijih pop rock pjevača ovih prostora, zlorabit ću činjenicu da sam, koliko mi je do sada poznato, snimio zadnji, ili sasvim sigurno jedan od zadnjih televizijskih intervjua s Akijem Rahimovskim. E sad, možda će mnogi pomisliti da je potpuno nelogično priču o njemu početi kronologijom snimanja dokumentarca o 30 godina prvog objavljivanja pjesme "Moja domovina". Ali, nije. Naime kad sam saznao da ću raditi film o rezervnoj hrvatskoj himni, počeo sam s ekipom pisati imena potencijalnih sugovornika koji su u velikom projektu 1991. sudjelovali. Među njima je stih "ti si tu, sa nama", sjećaju se mnogi, otpjevao upravo Aki. Do početka montaže "pohvatali" smo i snimili sjećanja mnogih ključnih nositelja snimanja legendarne pjesme s elementima band aida. U jednom trenutku, samo nekoliko dana prije roka za isporuku dokumentarca, shvatili smo da od živućih nemamo Akijevu izjavu o tim danima ponosa i slave. A Parni valjak je 22. kolovoza te 2021. svirao u Varaždinu. Film je već bio gotovo montiran pa smo dvojili ima li potrebe da ekipa otputuje na Špancirfest. No, odlučio sam nazvati Akija. Bio je oduševljen idejom da bude u dokumentarcu i tog smo poslijepodneva stigli u Varaždin dopisujući se cijelo vrijeme s njim oko mjesta snimanja. Dogovor je pao i sjeli smo s njim u šator iza velike pozornice. Bio je nasmijan i čak iznenađujuće zainteresiran reći više o važnosti "Moje domovine":
"Važno je da smo svi dali sebe u toj pjesmi jer ta pjesma puno znači za Hrvatsku. Sjećam se, vraćao sam se iz Slovenije i gledali smo prepune autobuse koji su vozili vojnike JNA. Rekao sam - bit će s.anja. I bilo je. Ali ne znam što reći, svi smo bili šokirani, nikad u životu nisi doživio rat. Tako da jednostavno mislim da se svatko tko je osjetio te stvari isto osjećao kao ja. Lijepo je kad dođe to vrijeme, onda ima i razloga da se prisjetimo, da vidimo spot, da vidimo sve te strahote, ali jednostavno mislim da da bi pjesmu trebalo češće vrtjeti na radiju i radi mladih koji su u međuvremenu izrasli, da tu pjesmu upoznaju, da jednostavno postane dio njih njihovog života", zadnje je što mi je Aki rekao u kameru. Otpratio nas je do ograde, putem se smijao i još viknuo: "Fala kaj ste me došli snimiti, čuvajte se!" I sad druga, hvala Bogu živuća poveznica, legendarni glazbeni menadžer Vladimir Mihaljek Miha. Čovjek koji je u karijeri organizirao stadionske koncerte i uspješno vodio karijere mnogih bendova i solista. Upravo je on, kao najugledniji kojeg usred ratne neizvjesnosti glazbenici neće odbiti, te 1991. u kolovozu u Zagrebu okupio više od 120 izvođača za studijsko snimanje onog, produkcijski razumljivo skromnog, ali nezaboravnog spota za Tutić/Dujmićevu "Moju domovinu" u aranžmanu Nikše Bratoša. E, pa taj vam je gospodin Miha sad već daleke 1974. pronašao Akija Rahimovskog:
"Pjesme Parnog valjka bez Akija nisu bile pjesme jer su tek s njegovim glasom i interpretacijom dobivale pravu dimenziju. Ja sam ga kao dečka našao kako svira klavir u nekom hotelskom baru u Skoplju. Pozvao sam ga da sa svojim makedonskim bendom nastupi na Boom festivalu koji sam organizirao u Ljubljani. Uvjet za nastup na tom tada prestižnom festivalu bio je, osim kvalitete, da izvođači ne pjevaju na engleskom nego na nekom od jezika bivše države. Aki i bend su došli, svirali, izvrsno prošli kod publike pa sam mu rekao da bend pošalje kući, a on da dođe u Zagreb. Kod mene u Zagrebu bio je par mjeseci, počeo sam ga slati na neke manje nastupe, a onda je iz grupe 220 utemeljen Parni valjak. Hus je prihvatio da Aki pjeva", prisjetio se Miha. Teško bi bilo prisjetiti se Akijevih početaka, pa i cijele karijere, bez Huseina Hasanefendića Husa, gitarista i autora velike većine pjesama Parnog valjka:
"Sjećam se, kad sam ga prvi put vidio na pozornici Boom festivala u Ljubljani, doživio sam ga kao neku vrst energetske bombe. Naime, tada sam kao član Grupe 220 bio u publici, a ionako smo razmišljali o angažiranju pjevača jer je Drago Mlinarec otišao. Pjevao je basist Nenad Zubak i u toj dvojnoj ulozi nije baš bio sretan ni zadovoljan i pjevao je samo zato što to nije mogao nitko drugi. I kad se Aki, kao pjevač svog makedonskog benda, pojavio na ljubljanskoj pozornici, kad smo vidjeli tu pršteću energiju i ogromno samopouzdanje, sve nam je bilo jasno. Nitko zapravo tada nije znao za njega, ali se već tada ponašao na pozornici kao kralj. Takav je, sad mi je to jasno, ostao do kraja života", rekao mi je Hus i nastavio:
"Iako sam veliku većinu tih pjesama napisao ja, jako je važno kako će ih pjevač donijeti. Upravo je poanta u tome da, kad slušate pjevača, ne razmišljate o tome tko je napisao glazbu ili tekst. Publika sluša pjevača, u ovom slučaju Akija, i vjeruje mu. To je ključ njegovog uspjeha. To mi je važnije od više ili manje savršene intonacije ili ne znam kakvog raspona, ako vjerujem čovjeku dok ga slušam. A Aki je stvarno znao biti uvjerljiv. Bio je jedan od rijetko dobrih pjevača kod nas, čista emocija, pa bi možda najbolja usporedba koja mi sada pada na pamet bila da je Aki Rahimovski bio rock'n'roll verzija Tome Zdravkovića. To je, kad bi pjevao, iz njega izlazio sevdah i sama duša. Naravno, trebalo je vremena da i on stasa, da se iz nekog potencijala koji se u početku čuo, izrodi to što je na kraju postao. Aki je, to je nekako najprimjerenije reći, bio jedan od rijetkih. On je u principu bio tenor pa je bez puno napora mogao pjevati visoke dionice. Kad smo radili onaj oproštajni koncert 'Dovoljno je reći Aki', gdje su stvarno svi izvođači dali sve od sebe kako bi mu odali počast, onda se vidjelo kakav je pjevač bio. Naime, neke smo pjesme morali intonativno spuštati kako bi ih neki pjevači mogli izvesti. Sjećam se da mi je pokojni Massimo priznao da je našu pjesmu, koja ga je dopala, toliko puta privatno znao pjevati, ali kad ju je počeo uvježbavati s Valjkom, onda je shvatio da i nije uopće lagana niti jednostavna za otpjevati kako mu se činilo", sa sjetom se prisjeća Hus i nastavlja:
"Bilo je pjesama koje mu nisu ležale, bilo je onih koje možda nikada nije do kraja isprocesuirao ili se u njima nije našao. Naravno, rezultat je uvijek bio dobar, ali je bilo pjesama na kojima smo morali više raditi, kao i onih koje su mu sjedale isprve. Ali, zato, kad bi mu pjesma sjela, to je bilo pravo čudo. Općenito gledajući, čim je tema pjesme bila ljubav, nije bilo nikakvih problema. Sve su ljubavne pjesme iz njega buknule iz prvog pokušaja. One pak koje su imale neku prikrivenu poruku koju bi publika morala iščitati između redova, neke socijalno angažirane s političkom porukom, nisu ga baš oduševljavale. Tako da sam mu u tim slučajevima morao objasniti kontekst i pozicionirati ga u ulogu iz koje govori. Ali kad bih mu donio ljubavnu pjesmu, samo bi ju još nadogradio i dodao sebe u nju." Autor desetaka pjesama koje su uz Akijevu interpretaciju postale dio mnogih ljubavi i mladosti priznaje da mu i danas, tri godine kako ga nema, Aki nedostaje posebno zbog toga što im je teško bilo razdvojiti posao i veliko prijateljstvo jer se to itekako duboko ispreplitalo.
"Toliko smo vremena proveli zajedno da mi nedostaje kao brat, kao dio familije. Šteta je bila zapravo što je Aki toliko malo računa vodio o sebi, a i o tom svom Bogom danom glasu. Posebno u nekim trenucima kad je morao doći k sebi i sabrati se, posebno nakon moždanog udara i još nekih dijagnoza i zdravstvenih problema koje je imao. Mislim da je sve to moglo potrajati puno duže da je bio discipliniraniji i malo se više trudio oko sebe. Međutim, živio je sto na sat, pa dok ide - ide. Moda zvuči izlizano kad kažem da je disao punim plućima. Prerano je otišao, ali mislim da je proživio dva ili tri normalna života." Naravno, ne možete ispričati relevantnu priču o pjevaču ako ne razgovarate s njegovim sinom Kristijanom, koji zadnjih godina uspješno krči sebi put na glazbenoj sceni. E, u tom razgovoru i sinu i vašem novinaru oči nerijetko zasuze: "Koliko god je bila duga njegova karijera, ili baš zbog toga, siguran sam da će ga ljudi dugo pamtiti. Toliko je dobrih pjesama s Husom i Parnim valjkom izveo i ostavio da se one ne smiju zaboraviti kao niti ljubav koju je davao. Kako bi on meni često rekao 'koliko daš, toliko ćeš dobiti natrag'." Aki se pred očima publike na svakom koncertu davao do zadnje kapi znoja?
"Niti meni kao njegovom sinu nije potpuno jasno kako je imao toliko energije. To je neki suludi osjećaj kad staneš na pozornicu, vidio sam to kod njega, a znam kako je i kad sam pjevam. Imao je nevjerojatnu lakoću ovladavanja pozornicom. To je, uvjeren sam, urođeno i teško se može naučiti, a i Božji je blagoslov moći se svakog trenutka na baš svakom koncertu dati do kraja. Neki koncerti prođu dobro, neki možda malo manje dobro, ali ja sam bio svjedokom situacija u kojima bi se sve nekako poklopilo. Sjećam se jednog Splitskog festivala, Parni valjak je svirao poslije natjecateljskog dijela. To je, uz recimo 'Live in ZKM', bio takav trenutak kad se dogodi nekakvo neobjašnjivo poklapanje energije i ljubavi. Nerijetko sam imao osjećaj da će koncert biti onoliko uspješan, koliko se moj stari dobro osjeća. Znao je što radi na pozornici, ali masu toga bi izvodio nesvjesno, gotovo instinktivno. Ljudi bi, vidjevši ga sretnog, plesali s njim cijeli koncert. Kad bismo išli taj amalgam s publikom znanstveno analizirati, došli bismo do zaključka da je riječ o beskrajnoj ljubavi prema tom pozivu." Je li točan dojam da bi Aki na pozornici bio kao dijete sretno jer je dobilo hrpu igračaka?
"Baš točan dojam. Često su za mog starog kolege i poznanici govorili da je Petar Pan. Nerijetko bih se i ja našao u situaciji u kojoj sam imao dojam da sam ja tata, a ne on. Biti dijete kakvim su ga mnogi doživljavali, znači biti čist jer je dijete čisto unutar sebe. Ono što sad već mogu reći je da oni koji iskreno pjevaju o ljubavi, uglavnom opstanu. A moj je stari to jako dobro radio. Morate imati to dijete u sebi jer toliku ljubav može imati samo dijete. Sačuvati tu čistoću i letjeti među oblacima. Pa ja zapravo nikad od njega nisam čuo niti jednu ružnu riječ o nekome. Tako je doživljavao svijet i vjerovao je u ljude. Družio se često ljudima s kojima možda i ne bi trebao i često mi se činilo da nije shvaćao koliko je važan i velik. Ta njegova spremnost na beskrajno davanje niti danas mi nije potpuno jasna, ali pomalo shvaćam da je morao biti takav da bi bio to što je bio. Na kraju krajeva, ne možeš niti pjevati tako kako je on pjevao a da nisi osjetio svu ljepotu, ali i svu gorčinu života", kaže Akijev sin. Dobivao se dojam da pjeva s lakoćom?
"S tim se rodiš. Hus je kao autor prepoznao tu emociju u njegovom glasu koji je mogao koristiti tako da bi u svakom spektru sve zvučalo izvrsno. Osim što je u tehničkom smislu bio izvrstan, često bi sam osjetio koju dionicu treba otpjevati tiše a koju glasnije. Dao je pjesmi upravo ono što joj je trebalo i to bi činilo razliku. Svu emociju, pa i onu neku skrivenu koju je u sebi nosio, pretočio je u pjesmu. A govorimo o pjesmama koje su za pjevača prilično zahtjevne, posebno u višim registrima. I takve pjesme pjevati cijeli koncert od dva i pol sata, svi su vidjeli koliko se moj otac znojio. Tehnički su to zahtjevne pjesme, moraš paziti na pravilno disanje uz korištenje dijafragme, a opet davati dojam rock'n'rolla. Kad te 'bubnu' bubanj i bas, teško možeš kao pjevač ostati na jednom mjestu. Jednostavno poletiš. I sad pjevati tehnički zahtjevne pjesme, kontrolirati adrenalin i skakati po pozornici, e to ne može svatko. Kad su me iz Parnog valjka pozvali da na koncertu njemu u čast otpjevam 'Gledam je dok spava', iako nisam imao problema s visinama, bilo je zeznuto. Nije nimalo lagana, kao niti pjesma 'Zagreb ima isti pozivni'. Nećete vjerovati, on se, koliko ja znam, a bolje znaju dečki iz benda, nije upjevavao kao što recimo možete vidjeti da je radio Freddie Mercury u igranom filmu o grupi Queen. Istina, bio je malo kao 'dizelaš', dakle trebale bi mu možda dvije pjesme da 'pročisti i otvori ventile' i onda bi mogao pjevati satima. On je i funkcioniranje glasnica temeljio na emociji i adrenalinu", kaže Kristijan.
Čuo sam puno priča da je uvaljivao bend u probleme, koliko je tu istine? "Ha, nestajao bi na nekoliko dana pa su se prije koncerta dečki iz benda pitali hoće li se uopće pojaviti i moći ga odraditi. Ali na kraju bi uvijek sve iznio do kraja. Najviše se bojim da će, u ovom vremenu kad se sve brzo zaboravlja, mnogi i mog starog potisnuti u sjećanju. Pa čak i u slučaju mog starog ili recimo Olivera Dragojevića. Istina je da ostaju pjesme, ali nekako imam osjećaj da ljudi danas vrlo brzo zaboravljaju. Starija generacija mi često prilazi i prisjeća se druženja ili koncerata s mojim starim. Drago mi je čuti te priče, od kojih se mnoge i stotinu puta ponavljaju, ali me još uvijek podsjećanje na to koliko je ljudima značio, lomi na komadiće. No vidim da mlađe generacije, bar dio njih, niti ne znaju tko je Aki Rahimovski. A i toliko smo zasipani informacijama, dobrim dijelom o ratovima i problemima, možda i podsvjesno likove ljudi kao što je moj otac, potisnemo. Aki i još mnogi ljudi veličine su koje se pojave vrlo rijetko. Jer su osjećali ljude i ljudi su osjećali njih. Tu nema ničeg lažnog."
Koje su pjesme po vama posebno obilježile njegovu karijeru? "Mislim da su to definitivno 'Nemirno more', 'Ljubavna', 'Jesen u meni', 'Dođi' i 'Zagreb ima isti pozivni'. Jako mi je često govorio da me puno voli. A i ja njemu, pa i na samom kraju." I tek sada uobičajeni podaci za sve premlade koji su samo načuli ili nedovoljno znaju o Akiju. Rođen je 1955., a otac profesor glazbe, inzistirao je da, nakon što se obitelj preselila u glavni grad Makedonije, mali Aleksandar (Aki) sa sedam godina krene u muzičku u školu. Međutim, po vokaciji sve samo ne klasičar, Aki kao mladić pjeva u nekoliko bendova, među njima Vakuum, Krvna braća i Torr. Članovi ovog zadnje spomenutog benda nakon koncerta u Zagrebu sredinom sedamdesetih vratili su se kući. Aki, "Neda", "Zastave", "Moja je pjesma lagana", "Stranica dnevnika", "Lutka za bal" i "Ivana" nisu se iz Zagreba vratili - nikada.
Zakaj se sprdate žnjim ?