Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 125
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Intervju

Svojom sam se Kim triput ženio i to je valjda dosta!

miroslav škoro
Foto: igor kelčec
1/5
16.07.2010.
u 10:02

Poznati kantautor govori o odrastanju u neimaštini, otkriva zašto iznimno cijeni obitelj, podrijetlo, domovinu, ali i razloge svog nezadovoljstva današnjom politikom u Hrvatskoj.

Od sutra je u izdanju Večernji edicije u prodaji autobiografija Miroslava Škore “Stoput bih isto ponovo” u paketu s dvostrukim CD-om. Pisanje autobiografije ovaj kantautor, scenarist, bivši diplomat i političar, a od sada i pisac smatra narcisoidnim činom, što je u knjizi i napisao. Misli da sa svojih 48 godina to još nije zavrijedio, jer živi i traje. No ljudi zbog kojih jest Miroslav Škoro zaslužuju, smatra, da o njima govori. Čitateljima je ponudio pregršt emocija; od suza kada priča o odnosu s djedom, slatkog osmijeha kad prepričava poznanstvo i tri vjenčanja s voljenom suprugom Kim, do gorčine, pa i ljutnje kada se osvrće na politiku. Uz priču o djedu, s puno emocija govori o tuzi što njegovi roditelji nisu doživjeli njegov uspjeh te ističe tri trenutka kada se rasplakao nasred pozornice; jednom zbog oca, drugi put zbog majke, a treći zbog Kim i njihove djece. S puno ponosa govori o odrastanju u neimaštini. Iako se njegovi albumi prodaju u desecima tisuća, ne smatra se zvijezdom, a njegovo je najveće razočaranje upravo uspjeh u poslu zbog kojeg je na vlastitoj koži osjetio i njegovo naličje. Završio je studij građevine i ekonomije, a ovih dana upravo sprema i doktorat.

Zašto bi pisanje autobiografije bilo narcisoidno? Autobiografije nisu samo stvar taštine. Nema li i vaša publika pravo znati koga zapravo voli?

– Naravno da ima, ali u ovoj pošasti kad smo svi postali jako dostupni neće me iznenaditi stav ljudi “evo još jednog”. Mnogo je poslova danas obezvrijeđeno, a trenutačno su među takvima i pisci. Kao što su se svojevremeno svi htjeli baviti pjevanjem, pa nogometom, pa su potom svi htjeli biti novinari, manekenke... sad su, jasno je, na red došli pisci. Pisao sam autobiografiju zato što mi je bilo predloženo. Kad sam vidio s kime ću raditi i tko će ju izdati, pristao sam. Ali pod uvjetom da pišem o stvarima koje čine mene. Iako danas svi žele pisati, moj razlog nije obračunati se s nekime i ne iznosim nikakve pikanterije.

Nema seksa?

– Grudi su mi premale, a noge mi se ne da depilirati. Moji kolege i kolegice u tom smislu imaju prednost. Žao mi je što nema dovoljno golotinje. Ima je, ali nedovoljno.

Uz knjigu u paketu je i vaš dvostruki CD. Volite darivati?

– Naravno. Na sreću ili nesreću, lake sam ruke. Na CD-ima je složeno mojih 28 pjesama, pa tako sve skupa ima još više smisla.

Kome je napisana pjesma “Milo moje”?

– Postoje dvije-tri pjesme koje nisu moje autorske, a upravo “Milo moje” jedna je od njih. Ona nije poput “Ne dirajte mi ravnicu”, koja je nastala kad sam bio daleko od kuće, sjetio se Osijeka, Višnjevca, pustio suzu i krenuo pisati. “Milo moje” je stari napjev koji sam čuo i koji mi se jako svidio. Dugo sam ga nosio u sebi. Tek kad je Željko Barba došao s jednom melodijom, metrika mi se uklopila i tako je nastala moja verzija pjesme “Milo moje”.

Rekli ste da ste triput plakali na koncertima. Koji su ti najemotivniji trenuci u karijeri?

– Svaki je nastup neka vrst emocije koja me nosi. Ali ta tri su ispala sama po sebi posebna jer se naslanjaju na ono što mi je u životu najviše pomoglo da postanem Škoro. U Splitu smo nastupali 26. studenoga, na dan smrti moga oca. U 22.50, kad je umro, doma nam je stao sat. Taj Split, u kojem igra njegov Hajduk, klub u koji se moj otac zaklinjao, nesvjesno mu je vratio ljubav. Kad je koncert završio, taman oko 22.50 izlazim na bis i počinjem pjevati “Ne dirajte mi ravnicu”, a u parteru ljudi – kleče. To me emotivno slomilo, jer zna se gdje se kleči. Otišao sam, sjeo kod bubnjara a publika otpjevala do kraja. Ja više nisam mogao pjevati. Možda se tata i ja nismo uvijek slagali, ali nakon ovoga samo sam pomislio “neka si navijao za svoj Hajduk, neka si toliko volio taj svoj Split, vidiš da su ti vratili. Pošteno od Splićana”.

A druga dva?

– Dvije večeri zaredom, netom nakon mamine smrti, nastupao sam u Lisinskom i pjevao “Majko jedina”. Bio sam silno tužan. Mama je znala za koncert i trebala je doći, pa sam ponesen emocijama na tom koncertu proplakao. Potom, krcat Dom sportova koji je zašutio na bubanj u pjesmi “Sude mi”. Čudo od pjesme, a bubanj svira onu koja se izvodi kad se ide na stratište. I tada sam se sjetio trenutka kad sam krenuo iz ljetne kuhinje u Višnjevcu, kao dijete na šamlici majci pjevao “Nazdravimo drugovi”; osjetio sam i miris kuhanog paradajza, a iz tog mraka Doma sportova gledala su me dva para smeđih i jedan par plavih očiju. Supruga Kim i djeca Ivana i Matija. Plakao sam od ponosa.

Zapjevate li ikada supruzi Kim, doma, uz gitaru?

– Ne. To je kao kod bravara. Kad mu dođeš doma, kako znaš da je bravar? Uvijek mu je kapija otvorena, ne može se otvoriti. Tako i ja. U svom dnevnom boravku nemamo liniju. Imam zvučnike, ali ne i liniju. To sam prihvatio kao normalno.

Čime je onda obradujete?

– Budem doma. Često me nema kod kuće, pa se Kim iskreno raduje kad je obitelj na okupu.

Biste li je iznenadili i vjenčali se četvrti put?

– Prvi put oženio sam se njome kod matičara. I Kim i meni to vjenčanje značilo je samo papir za moj ulazak u Ameriku. Oboje smo, naime, priznavali samo crkveno vjenčanje, a šest mjeseci nakon prvog vjenčanja zavjetovali smo se u osječkoj katedrali. Kad smo poslije dvaju hrvatskih vjenčanja došli u Ameriku, njezin otac Emil upriličio je još jedno, za američku familiju. I to bi bilo dosta. Triput smo se vjenčali, po meni više ne treba.

Inženjer ste građevine, bavite se glazbom, pišete knjige, scenarije, skladate za TV, doktorirat ćete ekonomiju, bili ste u politici... Aktivni ste na sto strana i sve vam dobro ide. Vidite li kraj svim tim obvezama?

– Ne vidim ni kraja ni odmora. Radim dalje jer imam puno zaostataka. Završio sam knjigu, a onda dane provodio sređujući papire i račune. Sad moram zaustaviti Kimičin gnjev i u svoju radnu sobu napokon uvesti reda. Dužan sam i dva rada na fakultetu, ali i nastaviti s radom na “Najboljim godinama”. Kombiniram ono što sam dosad napravio s novim dijelovima. Serija se razvija, iznimno je gledana. Dosad su emitirane 152 epizode i planira se napraviti još toliko. 30 posto staro, 30 posto novo i 30 redizajnirati i osvježiti.

Znači li to manje rada?

– Ne. Teže je redizajnirati nego raditi ispočetka. Kao inženjer odgovorno tvrdim da ću prije na livadi graditi novu kuću nego na već postojećoj kući raditi preinake, da i dalje bude funkcionalna, lijepa, atraktivna, a da se pritom još malo proširi i osuvremeni. To je nerijetko puno teže nego ići ispočetka. Pozvan sam i na HTV zbog emisije “Država, selo, grad”. Imam ugovor s dvije opcije – sedam i petnaest emisija, pa sam dužan ispuniti obveze. Ljeto mi neće biti dosadno. A autobiografija mi je sada toliko draga da razmišljam o programu kojom bih je promovirao. Glazbom i tekstovima, po kazalištima primjerice. Kao svoju malu glazbeno-scensku igricu.

Je li Zagvozd i tamošnja vesela ekipa pravo mjesto za punjenje baterija?

– Moj rođo Mlikota 31. srpnja ima rođendan, ja 29., a moj sin Matija 28. Sva trojica slavit ćemo na onaj dan kad nitko nema rođendan – 30. srpnja.

Vedran Mlikota – rođo?!

– To se tako kaže. Blizu smo, iz istog kraja i sigurno smo u nekom rodu. Nemoguće je drugačije.

Rekli ste da ste rijetko kod kuće? Jeste li stoga popustljiviji roditelj?

– Kad si utuvim u glavu da nešto ne valja, nema popuštanja. Ali imam sreću da moja djeca i ne traže nerealne stvari. Ako idemo van i kažemo Matiji da ne može nikamo ići dok se ne vratimo, a on nazove za dva sata i pita može li ići igrati nogomet... Jesam li popustljiv ako kažem “da”? Ili sam kategoričan ako odgovorim “ne, rekao sam da ne smiješ”. Nikad svojoj djeci nisam rekao: “E sad sedam dana ne smiješ...” Probao sam, ali ne mogu. Požalio bih za pet minuta.

I Matija i Ivana već su nastupali s vama. Da vam dođu s idejom da zbog glazbe žele ostaviti školu ili studij, biste li ih podržali?

– Rekao bih im isto što je i meni moja majka: “Nema problema, kad završiš školu, možeš raditi što god hoćeš.”

Dojmljiv je vaš odnos s djedom. A kakav je bio s tatom? Čini se, naime, da ste puno bliži bili s djedom?

– Tako ispada. Moj tata je odlazio u pet ujutro od kuće. Sjeo bi na bicikl i otišao raditi. Nije bio dobro plaćen, pa je puno radio u fušu. Bio je ličilac, ali nije radio u svojoj struci. Sedamdesetih je ostao bez posla i nije ga imao otprilike pet godina. Kad se ponovo zaposlio, kopao je kanale za cijevi u Vodovodu, imao je normu, težak posao a jako loše plaćen. Da bi malo poboljšao naš skroman kućni budžet morao je krečiti po kućama i nikad ga nije bilo doma. Usto, bio je šutljiviji tip, osim kad bi malo popio i razveselio se. Kad sam bio s djedom, zajedno smo provodili 24 sata dnevno. Kao klincu, pubertetliji, a tada sam zadnji put i vidio djeda... to mi je puno značilo. Možda sam se tako intenzivno s djedom družio dva-tri mjeseca godišnje, ali s tatom ni u mjesec dana nisam ukupno proveo 24 sata. Osim toga, u Višnjevcu nisam bio doma nego na ulici s klincima. A kod djeda smo bili samo krava, on i ja.

Kad postignu pola toga što ste vi postigli, ljudi vole prikriti podrijetlo, napraviti se važnima. Kod vas su zamjetne jake emocije dok pričate o odrastanju?

– Jer se time neizmjerno ponosim. Nije sramota biti siromah. Tada je bilo takvo vrijeme.

Jeste li i kao dijete bili tako otvoreni?

– Ne, bio sam vrlo introvertiran, onaj kojeg nakon 15 godina ni razrednica nije prepoznala... Tek u srednjoj školi počeo sam se smijati i gledati u kameru. Do tada sam uvijek imao pognutu glavu, stidljivo sam gledao ispod oka. Nisam bio ni najjači ni najljepši u razredu, niti sam imao najplavije oči ili najkuštraviju kosu... netko tko je bio loš u sportu i rado slušao druge. Taj dar pomogao mi je da uočim što ljudima nedostaje, usmjerim ih. Primjerice, svom sam se dobrom prijatelju suprotstavio kad je svoje dijete htio pustiti da studira jezike. Rekao sam: “Ne, to dijete treba ići na Likovnu akademiju.” Sada je briljantan, najbolji student na Likovnoj akademiji. Ja sam samo netko tko hoda po plaži i odabire, pokazuje na kamenčiće kako bi se napravio mozaik, a njegova ljepota u konačnici ipak nije moja.

Hoće li naši političari razumjeti ljepotu vaših kamenčića? Što mislite, kakve će biti reakcije kad počnu čitati poglavlje o politici?

– Nisam kanio na tuđoj nesreći graditi svoju karijeru. Nemam potrebu obračunavati se bilo s kime. No, faktografija je faktografija.

Kao i imena i prezimena političara koje redom spominjete u knjizi.

– Ako u njima nema bolesne taštine, ne bi se trebalo dogoditi ništa spektakularno. Ali poznavajući ih, neki će se osjećati zanemarenim jer ih ne spominjem, a drugi pak nepotrebno spomenutima. Faktografski sam spominjao što se događalo, a priča o politici nije mogla proći bez spominjanja imena i prezimena, događaja koje sam želio pokazati. Jedino što vrijedi u politici je izreka da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje.

Tko je taštiji? Glazbenici ili političari?

– Političari. Naši glazbenici ne baštine pravo ni na što, a najmanje na taštinu. Ima toga, ali na dječjoj razini. To je taština bez posljedica. Čim si u stanju izaći na pozornicu, znači da si opaljen mokrom krpom u glavu i sigurno si taštiji nego prosječan čovjek. No kad govorimo o pravoj taštini s posljedicama, političarima nitko nije ravan.

U svijetu najeminentniji glumci i glazbenici žive u elitnim dijelovima. Zašto to nije slučaj i kod nas?

– U Americi nema političara koji živi na Beverly Hillsu, jer za vilu ondje ne može zaraditi. A kod nas si ni jedan glazbenik ili glumac ne može priuštiti kuću na Pantovčaku. Naši glumci, štoviše, mole Boga da im grad da nekakav stan. Tržište nam je takvo kakvo jest. Ako se i kod nas stanje promijeni, pa takve stvari počne regulirati tržište, a ne politika, onda će ondje stanovati oni koji raspolažu novcem. Mi glazbenici opet nismo među njima, nego oni koji su ‘popravili’ naše tvornice.

I sada su na privremenom odmoru u Remetincu?

– Prije bih rekao na specijalizaciji.

Ključne riječi

Komentara 7

Avatar kos
kos
12:01 18.07.2010.

Saborska mirovina pokriva troškove da se svaki dan može ženiti,,,veliki Hrvatine,,,

FT
ftahi
13:17 16.07.2010.

ADMINE boli li istina- tebe očito da...

ZD
zd023
12:15 17.07.2010.

Zanima me što piše u svoj autobiografiji o svom životu između 1991. i 1995. Ravnice se nisu dirale jer je Canada ipak malo daleko a kad zapjeva o Svetinji ja zaplačem!!

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije