Ako ste mislili da samo rock kod nas ima smisla na vinilu, prevarili ste se. Svašta sam mislio i pisao o Miši Kovaču, ali epizoda od prije nekog vremena bitno mi je pobrkala "mišljenje". Naime, Mišo je od mog kolege otkupio par desetaka svojih vinila iz šezdesetih i sedamdesetih godina i pritom se s njim zadržao u duljem vezanom razgovoru. Kojom prilikom je demonstrirao zavidno vladanje sjećanjem i podacima o svakom pojedinom singleu, postavi muzičara koja ga je snimila, autorima aranžmana i svim onim detaljima koje svaki pravi diskofil mora znati i u tri po noći.
A Mišo Kovač bio je strastveni poklonik dobre glazbe, od Raya Charlesa, Willieja Nelsona i Elvisa Presleyja nadalje. Njegov repertoar hitova iz ranih sedamdesetih poput pjesama "Na tvojoj ruci prsten", "Proplakat će zora" i ostalih možda ne bi upućivao na to, ali u svojoj diskografiji Kovač je 1974. objavio i album za kojeg publika danas uopće ne zna, a pokazuje baš tu ambiciozniju stranu njegove rane karijere. Ta sredina sedamdesetih bila je zanimljiva jer se masovna zabavna i pop glazba kod nas prvi put počela naslanjati i na neke vanjske, ambicioznije utjecaje. Tadašnji prog-rock, koliko god poguban bio na domaću scenu, ostavio je utjecaja i na neke zanimljive konceptualne pokušaje kroz prvi album Korni grupe, debitantski album Josipe Lisac "Dnevnik jedne ljubavi", ali i na karijeru Miše Kovača.
Radi se o albumu bedastog naziva "Mi smo se voljeli" objavljenom 1974. za zagrebačku diskografsku kuću Suzy, i baš je to razlog njegova kasnijeg, a pogotovo današnjeg nestanka na tržištu, pa i na streaming servisima. Ploča nikada u novije vrijeme nije reizdana, pa stoga ostaje skriveni adut Kovačeve karijere za koji mnogi niti ne znaju.
GALERIJA: Biste li ga prepoznali? Pogledajte kako se naš voditelj mijenjao kroz godine
Naime, Kovač je veći dio albuma snimao za Jugoton i Croatia Records, gdje je Siniša Škarica kao urednik i autor reizdanja i velikih tematskih kolekcija, uspio iz podruma arhiva na svjetlo dana od sredine devedesetih izvlačiti povijesne snimke i taj profesionalni pogon kod nas učiniti istovjetnim onome u svijetu, gdje se arhivska glazba promatrala podjednako iz muzikološke i komercijalne perspektive i do danas se prodaje u ogromnim količinama.
Do nedavno nisam dugo slušao prije spomenute, najveće hitove Miše Kovača, a onda sam se podsjetio na svirački intenzitet i vokalnu uvjerljivost koja je, ma koliko bila estradna, sadržavala svirku pratećih glazbenika i otprilike isti zvuk kao s ranih infantilnih singlova Bijelog dugmeta "Top", "Pekar" i ostalih.
Upravo tada, 1974., Mišo Kovač snimio je spomenuti album. Usporedba nije slučajna, jer mnogo se toga događalo te 1974. Bijelo dugme snimilo je prvi album u ljubljanskom studiju Akademik, Hammond klavijature posudio im je Tihomir Pop Asanović iz grupe Time koji je u istom studiju snimao prvi solo album "Majko zemljo", a nakon grupe Time i "Dnevnika jedne ljubavi" svirao i na četvrtom albumu Miše Kovača "Mi smo se voljeli" u društvu nekih od tada najcjenjenijih domaćih svirača, aranžera i producenata.
Možda zbog svega toga album zvuči drugačije, i bolje, od svega što je Mišo Kovač snimio prije i poslije. Ukratko, radi se o svakako najzanimljivijoj vinilnoj ploči Miše Kovača, nepoznatoj najširoj publici, koju je pod tipično banalnim naslovom, u dvije verzije omotnice, objavila zagrebačka diskografska kuća Suzy. To je i razlog da ne postoji službena digitalna verzija ovog albuma, pa ga ne možete nigdje kupiti, osim u prodavaonicama starih ploča. Kada biste samo pogledali impresivan popis glazbenika koji sudjeluju na albumu, ne bi vas naveo na pomisao da se radi o ploči Miše Kovača,.
Skupa s bubnjarom Ratkom Divjakom iz Timea, gitaristom Dragijem Jelićem iz Yu grupe i Ljubljanskom filharmonijom, Pop Asanović bio je dio dream teama, poput onoga na godinu ranije snimljenom prvijencu Josipe Lisac "Dnevnik jedne ljubavi" koji su u tonskom studiju odsvirali i snimili članovi grupe Time. Prava "progresivna zabavna glazba", bio bi najbolji opis te Mišine avanture od prije pedeset godina u kojoj su pjesme Đorđa Novkovića kao nikad prije ili poslije dobile sjajne aranžmanske štake i bile izvedene uz pomoć ponajboljih tadašnjih glazbenika, potpuno na tragu Mišine fascinacije svojim idolima iz svijeta.
Ovakvu ambicioznost više nikad kasnije nije pokušao, a još je bolje što je album "Mi smo se voljeli" objavljen u epicentru brojnih Mišinih tadašnjih hitova, kao otklon u sasvim drugom smjeru i prema ambicioznijoj glazbi koju je kao diskofil volio slušati. Suvišno je reći, masovna publika željela je drugačijeg Mišu, pa joj je on to, naravno, i ponudio i karijerom otišao u poznatom festivalskom smjeru. Na albumu "Mi smo se voljeli" aranžeri su bili Raymond Ruić i Stipica Kalogjera, dirigent Deco Žgur, tada često korišteni tonski snimatelj Miro Bevc na albumu je zabilježio pun, moćan zvuk kakav i inače čujete na snimkama iz ljubljanskog studija Akademik tog razdoblja, a uz Orkestar RTV Ljubljana i vokalni ansambl Strune, ploča je na platformi Discogs žanrovski opisana kao "Ballad, Psychedelic, Jazz-Funk, Blues Rock, Schlager", što definitivno nisu odrednice često korištene u slučaju Miše Kovača.
Ako već ovaj zanimljiv album iz sredine sedamdesetih ne možete pronaći na policama trgovina ili na digitalnim platformama, srećom postoje još ranije snimke Miše Kovača koje su daleko zanimljivije od onoga što je uslijedilo krajem sedamdesetih i nadalje. Kratko rečeno, epizoda albuma "Mi smo se voljeli" ostaje jedinstvena i izdvojena u opusu Miše Kovača, omeđena daleko banalnijim ranijim i kasnijim radovima.
Zahvaljujući Siniši Škarici i kod nas se u devedesetim godinama ustalila praksa ambicioznih reizdanja kao posljedica pedantnog prekapanja po glazbenim arhivama koja su čuvala "povijesno pamćenje" domaće estrade, pa neki njeni dijelovi nisu nestali. U okviru Croatia Recordsa podetiketa Perfect Music mogla se nazvati antikvarijatom ili zalagaonicom diskografske prošlosti koja se počela iznova pojavljivati na "površini" u devedesetima.
Na dva CD-a "Rane godine 1964-1969 /Ostala si uvijek ista" objavljena 1999. pod imenom Mate Miše Kovača, taj rani sadržaj na prvom disku plijenio je naivnošću vremena, dok su popratne stilizacije i žanrovska traženja pokazivala gibanja u raznim smjerovima praktično nepoznatog estradnog spoja. Taj prvi disk bio je popunjen singleovima koji su svjedočili Mišinoj ili Matinoj naivnoj inicijalnoj vokalnoj fascinaciji Elvisom i Rayem Charlesom, scensko traženje između francuskih i talijanskih šlagera, u čemu je sirova i dinamična vokalna interpretacija bila pogonsko gorivo, a količina upotrebljene energije i srčanosti upućivala na glavno oružje - karizmu. Bez obzira na kasniju duhovitu izjavu Arsena Dedića da je Kovač bio "talent neokrznut karizmom"
Da bismo shvatili estradni uspjeh Miše Kovača, neophodno je prisjetiti se te pionirske, rane faze rada i korištenja raznorodnih, često kontradiktornih utjecaja na početku karijere. Uvijek sklon velikim potezima i emocionalnim katarzama, karijera Miše Kovača prvi je preokret doživjela nakon automobilske nesreće početkom sedamdesetih, a zastupljenost u medijima već je tada nagoviještala da zla kob najviše zanima široku publiku. U suradnji s Đorđem Novkovićem, koja je kola često znala okrenuti i u suprotnom smjeru, nizbrdo, Mišo Kovač je u šezdesetima, kao naša varijanta Adriana Celentana i vješti korisnik medijskih samoreklamirajućih naputaka Muhammada Alija, uveo nove modele zvjezdomanije na domaću estradu.
Nakon nekoliko velikih hitova i bubble gum singleova sa Splitskih festivala početkom sedamdesetih, kasnije je rutinirano zagađivanje jugo-scene Novkovićevim lošim tumačenjem grčke i meksičke estradne glazbene kuhinje dovelo do općeg pada kriterija. Upravo stoga se 1999. upozoravajućim činilo ponovno objavljivanje i tog drugog diska "Ostala si uvijek ista" - albuma iz 1985., tada prodanog u vrtoglavih 190.000 primjeraka - koji je zorno dokazivao u što su se s godinama pretvorile nekadašnje rane Kovačeve godine, u estradnu tešku industriju. Bilo je i poveznica, poput nove verzije Novkovićeve pjesme "Čemu da živim" koja se nalazi i na "Ranim godinama", a koja je kao i ostatak materijala na albumu "Ostala si uvijek ista" bio umivenija, razblažena estradna varijanta onog ranijeg Miše. No, gledano iz današnje perspektive, čak i taj neskriveno komercijalan album čini se smislenim proizvodom spram onoga što je došlo kasnije, kad je Mišo mogao samo "dignuti ruke a svi pjevaju". Ovdje je još uvijek pjevao on, i to emocionalno uvjerljivo, no, album poput "Mi smo se voljeli" više nikada nije snimio.
VIDEO: Dramatičan sukob Bilmana i Tomčić u 'Supertalentu': 'Stvarno mi je dosta toga'
Članak o svemu i svačemu ,a najmanje o predmetnom LP-u.