Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 4
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
16 godina od smrti novinarke

Presudila joj je teška bolest: Ana (29) imala je ljubav i posao koji obožava, a njezina sudbina ujedinila je Hrvatsku

Ana Rukavina
Foto: screenshot/youtube
1/3
26.11.2022.
u 12:43

Povodom godišnjice smrti Ane Rukavine, njezina majka Marija i upraviteljica Zaklade na stranici je objavila emotivnu poruku, a mi smo se prisjetili i riječi same Ane.

Ana Rukavina, hrvatska novinarka, prerano nas je napustila na današnji dan prije 16 godina, a njezino pismo koje je poslala prijateljici i nakon toliko godina pronalazi put do ljudi. Zbog toga je pisma i nastala jedna od najvećih humanitarnih akcija u Hrvatskoj - Zaklada Ana Rukavina. 

Povodom godišnjice njezina majka i upraviteljica Zaklade, Marija Rukavina, na stranici Zaklade objavila je emotivnu poruku. 

- Prošlo je 16 godina otkako više nisi s nama. Toga nedjeljnog jutra, iako željna života, hrabra i smiona, tvoje tijelo poželjelo se odmoriti od napornog puta koji si prolazila. Tvoje su nas riječi potakle da krenemo ispunjavati tvoju viziju te smo danas, zahvaljujući tvojoj želji, dali nadu za spas čak 159 života.

Razvoj Hrvatskoga registra dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica te osnivanje javne Banke krvi iz pupkovine Ana Rukavina bez tvoje ideje ne bi bili toliko uspješni da nije bilo tebe! Zato te se prisjećamo na današnji dan jer si svojom snagom pokrenula lavinu dobrih djela i pružila bolesnima šansu za život koja prije nije bila moguća.

Hvala ti Ana što si pokrenula svijet dobrote kakav Hrvatska prije tebe nije poznavala. Bit ćeš zauvijek u našim srcima i mislima

Počivala u miru - stoji u objavi.

A mi smo se prisjetili i Aninih riječi koje je uputila prijateljici prije smrti. 

"Dobar dan, ja sam Ana Rukavina, rođena sam i živim u Zagrebu, uskoro ću 30, novinarka sam političkog dnevnika Vjesnik, i na žalost to je za sad sve lijepo od mene. Moja prava osobna karta zapravo je nešto drugačija, od svibnja 2005.godine bolujem od leukemije, stoga Vas molim za 10 minuta vremena kako bi Vam ukratko opisala svoju priču iz bolesničke sobe na Rebru. Ne bojte se nije tako tragična, ni depresivna, meni se jednostavno dogodio život, iz kojeg i Vi možda možete nešto naučiti.

Sredinom 2005. kronično iscrpljenja završila sam u ambulantnim kolima Hitne pomoći. Liječnik koji me na Rebru primio samo je zabrinuto klimao glavom, a ja sam ga, danas je to pomalo smiješno, uvjeravala da mi da lijekove, pusti me kući i da ću doći za par dana ako mi ne bude bolje. Bezuspješno, moja krvna slika bila je gora od svih onih očajnih na našim novim dokumentima. Osjećala sam nemir, strah i po glavi mi se motala misao da možda bolujem od one bolesti od koje umire glavna glumica filma uz koju su 70-godina plakale sve majke, mislim da se zvala Love story.

Na moju veliku žalost, bila sam u pravu, no tu riječ nisam uspijevala izgovoriti. Suze, apaurini, a potom ravnodušnost. Podvlačila sam crtu misleći kako sam u svojih 28 godina uspjela odrasti voljena u divnoj obitelji, zaslužiti ljubav, supruga i prijatelja, putovati, raditi posao koji me još i danas veseli. Tonula sam tješeći se logikom razvoja situacije, sve dok mi na pamet nije pala jedna prilično glupasta misao. Obožavam sladoled, lješnjak je moj prvi odabir, ali tog ga ljeta nisam okusila, preduhitrio me odlazak u bolnici.

Pa, zar je moguće da više nikada neću jesti sladoled od lješnjaka? Jesam li se spremna odreći svega i svih koje volim? Tog sam dana preplašena, ali odlučna krenula u lobiranje za vlastito ozdravljenje. Prihvatila sam izazov i bila prebolno svjesna od prvog dana, što me snašlo. Jednu bitku protiv takvog suparnika već sam izgubila, a poraze kad te besramno pokradu, ne podnosim. Moj tata Gordan, umro je 2003. u 54. godini života, karcinom pluća. To me doista slomilo.

No, dobro, liječila sam se 6 mjeseci, do listopada 2005., na Odjelu za transplantaciju koštane srži na KBC Rebro, kod profesora Borisa Labara i njegovog liječničkog tima. Moram priznati da obožavam svoje liječnike i sestrice, i sto je još ljepše mislim da su osjećaji uzajamni. Oni su moja velika obitelj, bez lažnog uljepšavanja i ulijevaju mi sigurnost tako da mi prepustiti vlastiti sudbinu u njihove ruke ne pada ni najmanje teško.

Obavila sam kemoterapije i potom sam transplantirana. Sve je išlo nekim polaganim tokom, svakim danom sam bivala bolja. Konačno, pomislila sam ljetos, lagano vraćam život u prave tračnice i ostavljam sve ružno iza sebe. Čvrsto sam u to vjerovala. No, onda je stigao rujan i prve glavobolje koje su ubrzo prerasle u danonoćne migrene, izgubila sam vid na desno oko, trpila nesnosne bolove i otezano hodala. Usprkos tome pretrage su bilo uredu, a onda je sve krenulo ispočetka.

Sredinom listopada ponovno ona ista hitna, Rebro, ovaj sam put sam barem znala proceduru. Nakon odrađenih pretraga potvrđeno je da se moja stara poznanica vratila, pronašli su leukemijske stanice u likvoru. Što da Vam kažem kako sam se osjećala, iskreno toga se i ne volim sjećati, najteže mi je zapravo bilo sve ponovo saopćiti mojoj obitelji. Tražila sam ponovno neki motiv, nešto da me pokrene jer ja sam sve samo ne tužna i depresivna osoba. Za mene predaja nikada nije bila opcija. Često sam u životu i poslu zbog toga dobila po nosu, ali što ću kad drugačije ne znam. Beskrajno volim život i ljude, znam i imam za koga živjeti. Ponekad mi se čini da mi ni 100 godina ne bi bilo dovoljno da učinim sve sto je onaj na nebu namijenio za mene.

Ipak, došla sam do točke kad više ne mogu sama i kad mi treba pomoć dobrih ljudi. U razgovoru s liječničkim timom o daljnjem tijeku liječenja, kemoterapijama, zračenju mozga, i na posljetku vrlo riskantnoj transplantaciji koštane srži od nesrodnog donora koja me očekuje oko Nove godine, otvorena je mogućnost odlaska na liječenje u SAD, i(li) nabavka skupih lijekova, imunosupresiva koji nisu dostupni našem tržištu, a mogli bi pomoći da se izvučem iz ove priče, da ona dobije sretan kraj.

Zapravo mi je teško sročiti sto Vas točno želim zamoliti, znam rekla sam na početku 10 minuta, ali nisam bila sasvim iskrena. Nemojte zamjeriti, nije mi lako. Sve moje želje zapravo stanu u dvije riječi, želim život. Svjesna sam svih rizika koji me očekuju, spremna sam i na deblji kraj, nije me strah, smo se ne želim okrenuti i otići a da nisam sigurna da sam učinila sve što sam mogla da se još neko vrijeme zadržim tu među vama.

Apsolutno vjerujem svojim liječnicima, ali znam gdje živim, stoga Vas najljubaznije molim da mi pomognete. Jedino što Vama, i sebi moram obećati jest da ću se truditi biti hrabra, vedra i kad bude teško. A bit će, to sigurno znam".

Inače, Ana Rukavina rodila se u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i Centar za kulturu u Križanićevoj ulici. Studirala je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, gdje je diplomirala 12. listopada 2001. godine. Radila je u gradskoj rubrici Vjesnika od ožujka 2002. te se kasnije preselila u Šibenik gdje se udala i nastavila raditi kao dopisnica Vjesnika.

Sredinom 2005. godine dijagnosticirana joj je leukemija, a kao što je opisala u pismu, liječila se na Odjelu za transplantaciju koštane srži na KBC-u na Rebru i počela se oporavljati, no u listopadu 2006. bolest se vratila. Pismom je htjela usmjeriti pozornost javnosti na nedostatak donora koštane srži i na potrebu osnivanja banke matičnih stanica iz pupkovine.

Ana je otišla 26.11. 2006. godine. Nakon njene smrti, osnovana je „Zaklada Ana Rukavina”, koja prikuplja sredstva za razvoj Hrvatskog registra donora koštane srži. Slogan zaklade je „Želim život”. Djelovanjem Zaklade broj upisanih u Registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica, povećan je s početnih 150 na 37.831 građana.

VIDEO>>Marco Cuccurin i Mia Negovetić: 'Ne obaziremo se na kritike, a u showu smo postali pravi prijatelji'

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije