Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 116
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
književna preporuka miljenka jergovića

Pjesnik koji je krajem osamdesetih bio mlada zvijezda, poslije nije pušten u hrvatsku pjesničku elitu

Foto: Promo
1/16
02.03.2024.
u 23:00

Tomislav Domović (1964.) tada je, u samo dvije ili tri sezone, pokupio gotovo sve, tada prilično brojne jugoslavenske nagrade za mlade pjesnike. Stihovi su mu se, koliko se sjećam, pojavili na stranicama svih važnih novina za kulturu i književnost, kakve su, barem po jedne, izlazile u svim glavnim gradovima tadašnjih republika i pokrajina, i on je, Domović, bio jedno od poznatijih imena cijele pjesničke generacije u vrijeme kada mu, u izdanju Goranovog proljeća, izlazi prva knjiga, naslova "Heretik na 10 načina".

U vrijeme kad ju je Tomislav Domović 1987. osvojio, Goranova nagrada za mlade pjesnike bila je zbilja važna, i mnogima od nas poslužila je kao ulaznica u veliku ili barem odraslu književnost. Ne samo da je tada na natječaje stizalo po petstotinjak rukopisa iz cijele bivše Jugoslavije, uključujući Sloveniju i Makedoniju, nego je žiri svoj posao obavljao prema standardima koji su današnjim prosudbenim komisijama vjerojatno nezamislivi. Rezultat je bio da su dobitnici iz tog vremena u pravilu postajali važni protagonisti književnosti iz kojih su potekli i da su, čarolijom nagrade, s margina prelazili u središte.

Tomislav Domović (1964.) tada je, u samo dvije ili tri sezone, pokupio gotovo sve, tada prilično brojne jugoslavenske nagrade za mlade pjesnike. Stihovi su mu se, koliko se sjećam, pojavili na stranicama svih važnih novina za kulturu i književnost, kakve su, barem po jedne, izlazile u svim glavnim gradovima tadašnjih republika i pokrajina, i on je, Domović, bio jedno od poznatijih imena cijele pjesničke generacije u vrijeme kada mu, u izdanju Goranovog proljeća, izlazi prva knjiga, naslova "Heretik na 10 načina".

Trideset godina kasnije, u Karlovcu, u izdanju jednoga neformalnog izdavača, izašle su mu izabrane pjesme. Premda je izbor načinio i knjigu uredio Tomica Bajsić, a pogovor pisao je Tonko Maroević, knjiga je, u socio-književnom smislu, svjedočanstvo jednoga obrnutog puta. Umjesto s margine prema središtu, Domović kao je išao iz središta prema margini. Ovaj rođeni Zagrepčanin danas "stanuje i radi" u Karlovcu, i premda su mu, eto, objavljene izabrane pjesme, od središta hrvatske je književnosti, ne samo u geografskom smislu, danas bitno dalje nego što je bio u vrijeme "Heretika na 10 načina". Zašto, kad je svih tih trideset, pa plus sedam godina prilično vrijedno pisao, i bavio se poezijom i književnošću na neki po svemu ozbiljan način? Zato što su se u međuvremenu mijenjale socio-književne navade i običaji? Može biti da je i zato. Ali u samoj Domovićevoj pojavi nije bilo ničega besprizornog, kao ni pretjerano samozatajnog, nedruštvenog ili antipoetskog i neknjiževnog, što bi ga gonilo u izolaciju.

1/16

Čak bi se moglo reći da ćemo, služeći se pjesnikovom biografijom, u njoj naći ponešto što bi ga preporučivalo za prekoredna napredovanja: branitelj iz 1991. (pa će mu se među podupirateljima knjige uz Ministarstvo kulture i Grad Zagreb naći i Ministarstvo branitelja), čime je, dakle, prošao sve one poželjne inicijacijske ceremonijale za nacionalnu kulturnu elitu. Nositelj je Ordena Danice hrvatske za osobite zasluge u kulturi, kojim ga je 1996. odlikovao predsjednik Tuđman i koje će sve do Milanovićevih doba, kad ovaj orden kao da zamire, biti dosta precizan pokazatelj stanja u elitama. U većini slučajeva, ali u Domovićevom nikako. On naprosto ne pripada hrvatskoj književnoj ni pjesničkoj eliti, premda je dobar pjesnik. Pa što mu nedostaje?

Pamtim ga kako na Goranovom proljeću 1988. pred publikom čita pjesmu koju sad ponovo čitam u njegovim izabranim pjesmama. Naslov joj je "Sirotinja ne jede šnicle", a stih koji se na njega produžuje glasi: "Sirotinja ne jede šnicle i ona je spašena". Precizan i jasan iskaz tada dvadesetčetverogodišnjeg mladića pao je među onodobne klasike kao poanta zgodnog vica. Život će kasnije, a u životu buduća povijest, novim sadržajima ispunjavati Domovićev naslov i stih. Ili će klasici biti u pravu, pa će mladić ispasti smiješno pretenciozan, ili će u pravu biti on, pa njih više izvan povijesti neće biti. Na kraju, on je bio u pravu. Doista, "Sirotinja ne jede šnicle", ta prva njegova knjiga, na koju se prirodno i bez velikih unutarnjih prevrata nadovezuju sljedeće, čije su pojedine pjesme ušle u "Žeravicu", danas skoro da zvuči svježije nego u vrijeme svoga objavljivanja. Nije ni čudo, jer u međuvremenu poprilično propao je naš vijek.

VEZANI ČLANCI

 

Za svog ratovanja Domović je vrlo živo i prisutno pisao pjesme. U stilu i načinu je, kako to po pravilu u ratu biva, postao konkretniji i emocionalniji. Rat je i u životu i u umjetnosti situacija krajnjeg, najvećeg rizika. Gine se zbilja, a gine se i u književnosti. Teška ranjavanja i doživotna oštećenja redovna su pojava na obje strane, u obje oblasti. Oni oprezni izbjeći će da se zateknu u ratnoj zoni. U književnosti i umjetnosti lako će takav stav braniti starom mudrolijom koja kaže da, dok topovi govore, muze šute. Domović, međutim, umio je razgovoriti muze. Mnogo je ratnih pjesama u "Žeravici", vjerojatno i previše pa bi neupućen čitatelj pomislio da se ovom pjesniku ništa osim rata nije ni događalo, ali neke su među Domovićevim vrhuncima. Recimo "Božić 1993.", mekan kao kameni pamuk: "sve je baš kako treba biti/ okićena drvca/ vesela djeca/ prepuna sarma/ purica i pečenka/ potpisano primirje kojega za neke nema/ divni običaji i neobična crvena svjetlost nad nama/ kao prebojana nebeska plavet/ sve je baš kako treba biti/ opet praskaju petarde/ nekim drugima kojih se više ne sjećamo/// đavo nosi darove/ i za kraj vruća kava i fina cigareta/ a nešto ipak nedostaje/ a nečega nema/ zaista nema." Ili "Hrvatska", pjesma iz studenog 1994.: "kad te pogledam na zemljovidu/ pomislim/ oh/ kako si tanka/ kako si uska/ kako si mala kao zmajev naprstak/ kad pogledam tvoje vitičasto tijelo/ pomislim/ tko te takvu može sačuvati/ uistinu te zaslužuje/ kad te dobro pogledam/ u oči tvojega mora/ u uho tvoje zemlje/ u krvotok tvojih rijeka/ znam/ da ću umrijeti u pijesku tvoga jezika".

Budite dobri prema njemu naiđete li po bespućima interneta ili još živih knjižnica po provinciji na ime Tomislava Domovića. Pročitajte pjesmu pod njegovim imenom, lako bi mogla biti dobra. Svaka pročitana pjesma vrijedi života, spašava život.

VIDEO 

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije