Pratite li informativne emisije Nove TV odnedavno ste u središnjem Dnevniku mogli zamijetiti i jedno novo lice. Riječ je o novinarki i reporterki Dini Ćevid koja se informativnoj redakciji Dnevnika Nove TV pridružila prije tri godine, a odnedavno je dobila priliku raditi i javljanja uživo. Već na početku 'bačena je u vatru' pa je jedno od prvih javljanja uživo odradila ispred Avenue Malla nakon dojave o bombi za koju se kasnije ispostavila da je bila lažna.
U posljednje vrijeme brojni gledatelji Dnevnika Nove TV zamijetili su vas kada ste se našli ispred kamera. Jedno od posljednjih javljanja uživo imali ste ispred Avenue Malla nakon lažne dojave o bombi. Kako ste se osjećali u tim trenucima? Što vam je prolazilo kroz glavu?
Prije gotovo tri godine pridružila sam se informativnoj redakciji Dnevnika Nove TV i odnedavno dobila priliku raditi i javljanja uživo. Iako na van izgleda kao da je to toga došlo odjednom, od prvog dana urednici nas pripremaju, usmjeravaju, mentoriraju i testiraju ovisno o našim željama, karakterima, upornosti i trudu. Javljanje uživo kao i svaki drugi novinarski oblik podrazumijeva određenu strukturu i formu, a struktura javljanja ovisi o važnosti događaja i o vremenu koje urednik odredi za tu vijest. Budući da je dojava o bombi i privođenje osumnjičenog bila glavna vijest tog dana, urednica je odlučila da s tim otvaramo Dnevnik - i da ću to biti ja. Sama činjenica da ti urednik odluči povjeriti taj zadatak pokazuje da ti vjeruje, a ti, naravno, želiš opravdati o povjerenje. Budući da sam imala nekih sat vremena za pripremu oko teme i odlazak na lokaciju, a s obzirom na moje kratko iskustvo, trema je bila neizostavna. Najviše se bojim da ne 'zablokiram' jer se iskusniji kolege lako 'izvuku' iz takve situacije, a onda kad live krene, razmišljam jedino o tome da točno prenesem sve informacije i da nešto ne zaboravim unutar tog vremenskog okvira koji nam je zadan. Imam uvijek podršku kolega i urednika, i kad ti nisi siguran, oni su sigurni da nećeš pogriješiti, a takva podrška je veliki vjetar u leđa.
Kako su izgledali vaši početci na Novoj TV? Od koga ste najviše naučili?
Unutar redakcije svatko ima svoj zadatak i zna se točno tko radi koji dio posla. To je jako bitno jer se nerijetko informacije saznaju u zadnji čas, a bitno je da sve izađe kako treba. Mi 'mlađi' smo tu da, u tim trenutcima, pomognemo starijim kolegama, ali zato sada, kada počinjemo raditi priloge, oni više pomažu nama svojim kontaktima i iskustvom. Od njih, i naravno urednika, sam najviše naučila jer od prvog dana radimo s njima. Upijamo sve - od jutarnjeg kolegija do realizacije priloga – kako pristupaju nekoj temi, kako obrađuju temu i podatke koje dobiju, koliko je važna provjera informacija, interpretacija nečijih, ali i svojih riječi, uskačemo im s odlaskom po izjave i slično. S vremenom smo sami počeli odlaziti na terene i raditi svoje priloge za Vijesti i Dnevnik. Ali osim tog završnog proizvoda koji se vidi na televiziji, tu je još puno drugog posla. Možda malo više tehničke naravi koje su jednako bitne za ''informativu'', a na koje ljudi ni ne obraćaju veliku pažnju jer se nekako podrazumijeva da su tu. U svakom slučaju, ja sam sigurno još na početcima.
Dnevnik Nove TV već je godinama najgledaniji Dnevnik u Hrvatskoj. Kako se nosite s odgovornošću koje samim time imate na svojim leđima?
Sigurno da vam puno znači što ste dio tog tima kojem ljudi godinama vjeruju i da ste svjesni koliko odgovornost imate i koliku težinu imaju riječi. Nerijetko zajednički u redakciji važemo koja bi to riječ najbolje opisala neku situaciju, a da ne stvorimo krivi dojam ili dovedemo nešto u krivi kontekst. I mislim da to - što važemo svaku riječ, najbolje govori o tome koliko se pazi da sve bude točno i provjereno. Danas je bitno, ne samo doći do nekih informacija, nego doći prvi, i u što realnijem vremenu, međutim, u Dnevniku Nove TV nikad se nije i neće raditi nauštrb točnosti.
Kada ste shvatili da je novinarstvo ono čime se želite baviti? Što vas je najviše motiviralo da se odlučite upravo za studij novinarstva?
Oduvijek sam voljela novinarstvo, gledala vijesti, slušala radio i čitala novine. Iako radim na televiziji, najveći gušt mi je pročitati novine. Zanimali su me ti pozadinski procesi koje stoje iza nekih situacija i divila se novinarima koji uspijevaju doći do takvih informacija. To je ono što me najviše motiviralo. Ali oduvijek sam voljela čitati i pisati, volim komunicirati s ljudima i ne volim monotoniju, a to novinarstvo definitivno nije. Iako je mojim prijateljima nezamislivo naše radno vrijeme i stres, a neki drugi ni ne znaju, da iza dvije minute priloga stoji toliko rada, dogovora, istraživanja i truda – nekad s više uspjeha ili manje, ne mogu se zamisliti u nekoj drugoj profesiji.
Radila sam neko vrijeme na radiju, ali znala sam da je to dok čekam svoju priliku za naučiti nešto o televizijskom novinarstvu. Na Stojedinici sam radila kao studentica, sama odlazila po izjave na terene i vraćala se u redakciju pisati vijesti, rezati tonske izjave i sve to povezivati u jedno, tako da se u tom informativnom kontekstu, ne razlikuje previše od televizije, ali nema slike s kojom se možeš poigrati na tisuću načina i koja daje dodatnu informaciju. Na tim prvim terenima sam i upoznala kolege s televizija, ali sve je prevagnulo kad smo se mogli priključiti Televiziji Student na FPZG-u, i zahvaljujući profesorici Teni Perišin koja nas je svojom strašću 'zarazila' televizijskim novinarstvom i zbog koje smo u profesionalnom životu odabrali krenuti tim putem jer je to nekako, nakon faksa, bio jedini logičan, prirodan nastavak.
Na Novoj TV pratite teme vezane uz unutrašnju politiku. Koji vam je zadatak do sada bio najizazovniji?
Ne bih baš rekla da pratim teme vezane uz unutrašnju politiku, kao i svaki početnik, svaštarim, sretna što uopće imam priliku obraditi neku temu. Unutarnju politiku pratim privatno jer je to nešto što me zanima i zabavlja, ali sigurno da bih se voljela njome baviti kad steknem dovoljno znanja.
Dolazite iz Vodica. Kako ste se navikli na život u velikom gradu?
Dolazim sa Srime, ne iz Vodica, haha. Mala je udaljenost, ali nama Srimarima, velika razlika. Odrastanje u malom mjestu znači da svaki djelić svog mjesta i sve ljude nosiš uvijek sa sobom jer su oni dio tebe i ti dio njih, i kako Gibo kaže u pjesmi, 'cila moja ulica drži mi fige da mi uspije'. Teško je to objasniti nekom tko je odrastao u velikom gradu. S druge strane, i sestra i ja u Zagrebu smo više od desetljeća, tako da su tu moji prijatelji, kolege i posao, ali doma je doma. Nije mi bio problem naviknuti se, kad sam dolje nedostaje mi Zagreb, kad sam u Zagrebu fale mi moji, i tako u krug.
Tijekom studija boravili ste i u Bologni u sklopu programa Erasmus. Koliko vam je to iskustvo pomoglo u poslu kojim se bavite?
Pomoglo mi je jer sam iz prve ruke mogla doživjeti kako funkcionira njihov obrazovni sustav, stekla prijatelje iz svih zemalja, pobliže upoznala Italiju, njihovu kulturu, zakone, birokraciju, način života i jezik.
Novinarski posao je dosta stresan. Kako se nosite sa stresom? Što vas najbolje opušta nakon napornog radnog dana i što najradije radite kad ne radite?
Dobro se nosim i dobro funkcioniram pod stresom, ali zato s vremena na vrijeme, trebam neki restart. Uvijek nešto treniram jer je sport, od malih nogu, dio moje obitelji, nekad je to trčanje, nekad teretana, ili rolanje, bicikliranje, planinarenje, ovisno o raspoloženju, kondiciji, ekipi i slično. Ponekad je to samo dobra knjiga, izlazak s prijateljima ili kratko putovanje, ali kad zagusti spakiram par stvari i odem na Srimu. Ništa nije bolje od mora i majke.
Ne razmišljam o tome, prvo se želim dokazati kao novinar, a za to me čeka još puno posla.
Koje su vam još neispunjene profesionalne ambicije? O čemu maštate? Gdje se vidite u budućnosti?
Ne maštam previše o budućnosti, bitno mi je da sam trenutno zadovoljna, i sigurna sam da će mi trud, rad, upornost, i malo sreće stvoriti ili, bolje rečeno, otvoriti neke nove mogućnosti.
VIDEO Pogledajte kako je bilo na promociji knjige Željka Bebeka
