Naslovnica Showbiz Zvijezde

Nismo imali vjeronauk u školi i nije nam usađen nijedan autoritet bez kritike

Hvalimo se izvozom oružja i streljiva, a svaki pištolj i svaki metak jedna je smrt, tako da je sve to duboko bolesno, pogotovo u zemlji koja se diči svojom vjerom
25. travnja 2018. u 10:48 129 komentara 8425 prikaza
Pogledajte galeriju 1/6

Knjiga Nikole Čelana “Baština” (Dalmatinski portal, 2017., 191 stranica) govori upravo o onome što piše u nastavku njezina naziva: “Kako sam preživio splitske devedesete i prvih 10 godina TBF-a”. Kao član grupe i, zajedno s ostalim likovima priče, autentičan protagonist scene i rasta The Beat Fleeta Nikola Čelan prihvatio se zadatka ispisivanja važne priče koju krasi vrhunski književni stil, ali i brutalno iskreni, neretuširani opisi privatne i javne svakodnevice. Parafraziramo li Huntera S. Thompsona, “Baštinu” bismo mogli nazvati i “Strah i prijezir u Splitu”, a Nikolu Čelana usporediti s Ivanom/Janijem Novakom iz Laibacha, ideologom i stalnim članom TBF-a koji je uz Mladena Badovinca, Sašu Antića i Luku Barbića ključan dio ekipe koja je prošla sito i rešeto u stvaranju današnje kulturne scene.

TBF danas sutra Prvi smo slušali novi album TBF-a! Splitski genijalci idu korak dalje – sviraju country

Tvoja je knjiga pravi rollercoaster kroz život Splita devedesetih.

Nikola Čelan: Pisanje “Baštine” i za mene je bilo fascinantno mistično iskustvo ponovnog proživljavanja svih u njoj opisanih događaja. Knjiga pulsira baš kao i život koji se dogodio i koji se kroz njezin medij ponovno događa. To je obilježje dobre književnosti, zar ne?

No, nije riječ samo o masi podataka, već o književnoj vrijednosti teksta koji uvlači čitatelja u tadašnji život i scenu koja je bila daleko bogatija i zanimljivija od površinskih sjećanja koje ljudi obično imaju o tadašnjem Splitu.

Čelan: Naravno. Da je riječ o gomili podataka, govorili bismo o nekakvoj monografiji scene devedesetih ili biografiji TBF-a. Međutim “Baština” je klasični memoar, književno djelo, kako primjećuješ, refleksivno i subjektivno. Nisam štedio sebe, svojih iskustava ni iskustava likova u knjizi, stvarnih lica i osoba, sve u svrhu stvaranja uzbudljive i žive priče o jednom vremenu i prostoru. Pored toga trudio sam se čitatelju pružiti višestruku dodanu vrijednost – kako dokumentarističku, kao prilog nedovoljno obrađenom povijesnom narativu urbanih devedesetih u Splitu, tako i u mnogim drugim aspektima. Prije svega djelo se nudi podjednako čitateljstvu upućenom u njezinu tematiku – od TBF-ove publike i samih aktera, profila bliskih situaciji koju knjiga obrađuje, sve do “slučajnog” čitateljstva koje s temom splitskih devedesetih nema ama baš nikakve veze. Cilj mi je bio tekstom obuhvatiti cijeli taj dijapazon čitateljske publike i vjerujem da sam u tome najvećim dijelom uspio.

Mladene, koliko je po tebi ovo važna i istinita rekonstrukcija vremena i događanja oko TBF-a, postave koja je bitno odredila domaću glazbu sve do danas?

Mladen Badovinac: Nikola je istinito, precizno i živo prenio priču na papir. Mislim da je naša priča zanimljiva, a nadam se da će nekome biti i inspirativna. Meni je knjiga važna na osobnoj razini i sretan sam što imamo Nikolu u ekipi pa je sad ta priča, koja je i moja životna priča, adekvatno zabilježena. O važnosti za scenu i društvo neka drugi sude. Naši idoli stvarali su hip hop, potpuno novi glazbeni stil, doslovno ni iz čega. Mi smo pokušavali raditi to što oni rade, ali u uvjetima i okruženju u kojem nisi imao nikoga koga bi pitao kako se to radi. I još su se uglavnom ljudi izrugivali s našim ambicijama pa smo u neku ruku i mi stvarali nešto ni iz čega, vođeni čistom ljubavlju prema hip hopu, glazbi općenito i stvaranju bez kalkulacija i očekivanja. To je jedna pozitivna poruka čitatelju uz meni još važnije poruke o dugogodišnjem prijateljstvu, zajedništvu i uzajamnoj podršci u dobru i zlu.

Hip hop i rap glazba nakon punka bile su prva sustavna artistička pobuna protiv vladajućeg sustava vrijednosti i u SAD-u i kod nas.

Čelan: Knjiga otkriva mnoštvo detalja o kontaktima nas klinaca, pionira hip hop pokreta u Splitu, sa začinjavcima iz Rijeke i Zagreba, u kontekstu ratom zahvaćene zemlje, traganju za sličnomišljenicima i duhovnom braćom. Mislim da je bitna i zbog faktima potkrijepljenog, ako ne izmještanja, a ono bar prerasporeda zamišljene jezgre i početaka hrvatskog hip hopa iz metropole u Rijeku i Split. Kažem, rap i hip hop zarazili su nas slučajno, izvornošću i snagom koju je nosilo zlatno doba idioma. Ono je trajalo otprilike od 1987. do 1993. i njegov smo najžešći nalet iskusili točno u našim formativnim godinama. Današnji TBF izravna je posljedica spleta okolnosti i sudbinskih susreta nekolicine osoba umjetnika koji su se dogodili u prvih nekoliko godina devedesetih u Splitu, kao i kasnijih događaja koji se na njih nadovezuju. Narativ “Baštine” bavi se karakterima tih osoba, otkriva gomilu nepoznatih i manje poznatih detalja te nastoji na uzbudljiv i dinamičan način dovesti sve te karaktere i zbivanja u suvislu uzročno-posljedičnu cjelinu što je sve, među ostalim, rezultiralo današnjom pozicijom TBF-a i Splita kao pop-kulturne činjenice na regionalnoj sceni.

Je li vam hip hop “spasio glavu” kao umjetnički ventil kroz koji ste artikulirali nadolazeće ideje?

Čelan: Prije bih rekao da nam je glavu spasio MTV. Kako se rat zahuktavao, od hip hopa, čiji nam je “golden age” usadio čvrst umjetnički kriterij i standarde, svi smo posredstvom MTV-ja kao medija polagano klizili kroz glazbenu produkciju devedesetih: od grungea, preko crossovera, sve do punka, hardcorea pa natrag na početke funka, soula, reggaea, kako se već što primalo na pojedinačan glazbeni ukus svakog od nas. Svakako glazbena scena devedesetih, MTV kao krovni medij, sa središnjom pozicijom kulturne moći omniprezentne satelitske televizije, pružio nam je priliku za odmak od sumorne ratne atmosfere, osjetne kako u domovima tako i u svoj punini već pri prelasku kućnog praga. Pored njega jaka underground umjetnička, “alternativna” supkulturna scena pružila nam je utočište s mogućnošću osobne izgradnje u neposrednom ljudskom i stvaralačkom dodiru. Na taj način izgrađenom sustavu vrijednosti velikim dijelom dugujemo svoj fizički i duhovni opstanak, a to nas razlikuje i od tipičnog predstavnika naraštaja prije i poslije nas i od naših manje sretnih generacijskih supatnika. Svim tim temama knjiga se bavi detaljno i slikovito u svom drugom, odmaknutom esejističkom segmentu i razini.

Način na koji ste tražili Sašu Antića i pozvali ga u TBF primjer je kako su se talentirani ljudi tada međusobno uvažavali. Drugim riječima, konkurencija je bila potrebna i dobrodošla, mada si ti nakon toga napustio TBF, a Sašu smatraš ključnim tekstopiscem i talentom koji je do danas ostao majstorski kroničar ne samo splitskog stanja uma.

Čelan: U priči je vidljiv taj dominantni princip koji nas je, ako ne generacijski, onda ekipno odredio kao pobjednike – neprestano guranje sebe u drugi plan i otvaranje stvaralačkog prostora drugima. To je vidljivo i u priči o mom izlasku iz benda i Sašinu dolasku na moje mjesto. Kad sam shvatio da više u bendu ne pridonosim svojom prisutnošću, napustio sam ga, promjena je bila prijeko potrebna. Samo je trebalo u glavi riješiti kadrovsku križaljku. Naravno da sebe ne smatram gubitnikom – slično sam postupio još u nekoliko navrata nakon TBF-a. Vidim to kao dio svoje karme, a povijesna zbivanja govore tome u prilog. U priči iz “Baštine” o Sašinu dolasku u bend vidim taj “biblijski” sudbinski moment, a taj dio priče, kao i onaj o uplivu Dina Dvornika u karijeru benda, glavni su razlozi zbog kojih sam uopće želio ispričati priču.

Saša, koliko su tvoj tadašnji doživljaj hip hopa i život bili kompatibilni s Mladenovim i Nikolinim kad ste počeli surađivati?

Saša Antić: Ja sam hip hop počeo slušati neovisno o Mladenu i Nikoli, u kvartu s prijateljem Mitrom koji se ‘91. odselio iz Splita. Tako sam ostao u svojoj strasti doslovno “sam na svijetu”, dovoljno je reći da sam u svojoj generaciji u matematičkoj gimnaziji, a to je šest razreda po 30-ak učenika, bio jedini koji je slušao hip hop. To je trajalo nekoliko godina, a nakon upoznavanja krenulo je druženje na Peristilu, razmjenjivanje kaseta, pomalo se širila ekipa repera. Kako smo Mladen i ja živili u istom kvartu, znao bih povremeno visiti kod njega, slušali bi glazbu, razmjenjivali tekstove i tražili semplove s ploča njegova starog .

U sugestivnim opisima vašeg tadašnjeg života koristiš se i iskrenim opisima antagonizma među splitskih kvartovima, razlikama među socijalnim staležima, agresiji i prebijanjima kojima su repere častili lokalni huligani.

Čelan: Tu je riječ o sudaru svjetova, nesporazumima među supkulturalnim matricama u situaciji prelamanja socijalističkog rasula i tranzicijskog ratnog kaosa. U Splitu su se oni događali u posebno brutalnom kontekstu zbog narasle socioekonomske frustracije pojedinih staleža te percipiranim razlikama među njima na malom prostoru i u mikrouzorku gradske sredine. S druge strane, dobar dio tih sukoba bio je ekspresivne naravi jer je činjenica da smo batinanja prolazili praktički ozbiljnije neozlijeđeni. Kakogod, primjetna je razina mržnje, prijezira i bijesa, njemu je, vjerujem, pridonio stvaran i prisutan demon ratnog stradanja, srećom, izravnog susreta s njim kao sredina uglavnom smo bili pošteđeni. I premda su mnogi od nas na ulici prošli tretman svakovrsne fizičke i moralne ugroze, na neki smo način sve to vrijeme ostali glavama iznad površine, svjesni i sposobni danas trijezno i involvirano ispričati svoju priču.

Jedna od ključnih faza u radu TBF-a bila je i predstava “Baš Beton” koju ste s Ivicom Buljanom radili za Splitsko ljeto, kad je ravnateljica HNK Split bila Mani Gotovac.

Čelan: Četiri rasprodana Splitska ljeta zaredom, s gostovanjima od Torina do Sofije, da ne nabrajam dalje kvalifikacije tog projekta započetog 1999. u splitskom HNK pod ravnanjem Mani Gotovac i Ivice Buljana. Mnogi iz tadašnje publike i danas prizivaju reprizu, na sve ostalo vezano za predstavu detaljno sam se osvrnuo u trećem poglavlju Baštine.

Mladen Badovinac: To je bilo neprocjenjivo iskustvo na kojem sam zahvalan Ivici Buljanu i Mani Gotovac koji su se pokazali kao prirodan dio naše ekipe, a iz skroz drukčijeg su svijeta u koji su nas uveli bez predrasuda, educirali na niz novih razina, nizom novih vještina i obogatili duhovno i stvaralački. Još jedan pozitivan primjer rasta kroz razmjenu različitih iskustava i kroz izlazak iz zone komfora.

Saša Antić: Ta predstava za mene je bila jedno od ključnih iskustava u mojoj percepciji scenske umjetnosti kao procesa i izvedbene djelatnosti u samoj suštini. Predložak postoji, ali svaka izvedba je drukčija i posljednja.

Tvoji prikazi druženja i rada s Lukyjem, upoznavanja s Dinom Dvornikom s kojim ste prvi put nastupili kao TBF i drugi zapravo su divni opisi odrastanja i prvih iskustava. No, otvoreno pišeš i o abortiranim suradnjama na filmu “Reflektor” koji je po tvom scenariju trebao biti sniman s Igorom Prizmićem i Ognjenom Sviličićem, a kasnije je Arsen Ostojić svoj film “Ta divna splitska noć” modelirao po tvojoj priči koju si mu na dogovorima pokazao. Unatoč gorkim iskustvima, čini se da im i ne zamjeraš?

Čelan: Vjerujem da je ključno u mojoj situaciji kroz koju sam prošao u knjizi, kao i inače u životu, održati svoj unutarnji ljudski i umjetnički integritet. Tad gorčini više nema mjesta – savršeno znaš što si u svakom trenutku htio i što si dobio. Moja je vizija što se tiče ljudi i događaja koje spominješ cjelovita i drago mi je da je to uspjelo izići na ispravan način kroz pripovijest, prije svega da je u bitnome očuvano elementarno dostojanstvo osoba o kojima pišem, a s druge strane da sam svoja iskustva iznio na samom sebi vjeran način. Trudio sam se u svakom trenutku pratiti potrebe narativa, unutarnjih pravila i zakonitosti priče i jedina odgovornost koju u tom pogledu osjećam bila je i jest ona za dovršenje intrigantnog i vrijednog književnog djela – memoara.

Kad u knjizi pišeš o prošlosti, nekoliko puta spominješ koliko su se tadašnji začeci korupcije i divljeg kapitalizma o kojim govoriš u Hrvatskoj danas usadili kao redoviti načini funkcioniranja društva. Jesmo li zaista potonuli još dublje posljednjih godina?

Čelan: Još jedan od razloga pisanja “Baštine” jest naglašavanje tog kontrasta, rascjepa između jednog vremena, divljeg i brutalnog, ali punog nade, ulaganja i izgradnje, rekao bih optimizma i vjere u budućnost, s onim što smo kao društvo i nacija danas dobili. Onako marginaliziranu, gurnutu u zapećak sve ove godine do današnjeg dana, danas svoju generaciju vidim kao jedinu moguću alternativu današnjoj idiokratskoj prevlasti i vladavini. Zbog čega je tomu tako? Vjerojatno zbog toga što smo kao preživjeli pokupili ono najbolje od svih epoha i sustava kroz koja smo prošli. Mi nismo imali vjeronauk u školi, ni kao obvezan ni kao neobvezan predmet i religijski autoritet nije nam nikad bio usađen po sebi, kao uostalom nijedan autoritet, svjetovni i onostrani, bez trajnog i pomnog kritičkog preispitivanja. Kretanje okrugle Zemlje oko Sunca i evolucijski princip usvojili smo na satovima zemljopisa i biologije u kasnom socijalizmu, a znanstvene postulate nikad nismo dovodili u pitanje. Danas smo još uvijek dovoljno mladi da kao samoosviještena činjenica možemo figurirati u suvremenom demokratskom društvu i izboriti se za svoj položaj i za vrijednosti koje su nas do tu dovele, višestruko oprobane i funkcionalne, opetovanim testiranjem svega dobrog što smo naučili čeličeći se na splitskoj ulici tih kobnih i magičnih devedesetih.

Saša Antić: Definitivno smo potonuli dublje, jer smo debelo zaostali za svijetom i prekinut je proces modernizacije koji je u bivšoj državi ozbiljno krenuo od sredine 70-ih. Nekad smo dobro parirali svijetu u gotovo svim granama znanosti i tehnologije, a danas ne znamo ni sortirati otpad. Ideja socijalizma danas se teoretski shvaća kao neuspjeli projekt i relikvija 20. stoljeća, a mi smo jednim dijelom formirani u državi koja je u tom projektu došla najdalje u svijetu. Tako da se čini kako nismo u mentalitetu dorasli ni idejama socijalizma, ni “fair play” kapitalizma, s obzirom na to da i jedna i druga teoretski teže općem dobrostanju. Praksa je očito nešto drugo i svaka zajednica treba pronaći svoj specifičan način za stišavanje strasti i smanjivanje iracionalnosti. Mi smo malo tržište i jednostavno ne možemo prihvatiti američku propagandu da živimo u društvu istih šansi i da si sam kriv ako ne zarađuješ dovoljno za život. Također, danas se u javnosti potpuno izgubila priča o razoružavanju i miru u svijetu, proizvodnja oružja raste iz godine u godinu, kao i vojni budžeti širom svijeta, mi se hvalimo proizvodnjom i izvozom oružja i streljiva, a svaki pištolj i svaki metak jedna je smrt, tako da je sve to duboko bolesno i poremećeno, pogotovo u zemlji koja se diči svojom vjerom. Čovjek se može upitati o kojem je tu bogu zaista riječ! Slušamo bezosjećajne geopolitičke i vojne analize i raspravljamo o dizajnu aviona za uništavanje, isto kao i o stilu celebrityja na dodjelama nagrada, rat je postao spektakl, rakete se kontrolirano bacaju jer se moraju proizvesti nove, živimo u strahu od emigranata i terorizma. S druge strane, svijet ide putem umrežavanja i zaista postaje globalno selo, među novim generacijama rastu povjerenje i solidarnost i gube se egzistencijalni strahovi koje nameće tradicija i kojima manipuliraju određene struje unutar politike i Crkve. Zvuči poznato, ali vidjet ćemo kamo to sve skupa ide, u svakom slučaju na muci se poznaju junaci i čovjek pokazuje svoje pravo lice tek kad izađe iz zone komfora.

I na kraju vratimo se u sadašnjost, kakvi su planovi TBF-a, radite li na novim pjesmama i kad se može očekivati novi album ili singlovi?

Mladen Badovinac: Radimo na novim pjesmama zadnjih mjesec dana, to je sve šta mogu reći zasad, ne žuri nam se, bit će kad bude. Ljeto dočekujemo s dosta dogovorenih nastupa i tako, svit se vrti dalje.

Svjedok Saša Antić sudu objasnio značenje pjesme 'Mater' TBF SEMIOTIKA: TBF Konsterniramo se kad čujemo Markićku, Ilčića i Hasanbegovića Posveta stihovima I TBF-ovci se osvrnuli na sukob Bačić - Šimleša, evo što su pjesmom poručili

 

Sigurnost na hrvatskim cestama
OSIGURANJE
Stanje na hrvatskim cestama - godišnje u prometu stradava grad veličine Samobora

A1 izdvaja za Vas

  • Forgotten:

    "nije nam usađen nijedan autoritet bez kritike" - o jest, itekako. Počnimo od Josipa Broza i Partije. Niste imali vjeronauk, ali ste imali marksizam.

  • Avatar lunar777
    lunar777:

    Nekada sam vas sa guštom slušao, a otkada ste se politički svrstali kao ljubitelji bivšeg totalitarnog sustava i radikalnog lijevog svjetonazora ni najmanje mi niste više dragi...

  • Avatar southman
    southman:

    Tipična splitska orjuna !