Nekoć davno, sedamdesetih godina, pred početak bi se prvenstva, na pustom igralištu, u dva reda poredala ekipa za sljedeću sezonu. Oni visočiji bi, skupa s golmanom, stajali, oni manji, u pravilu vezni red i napadači, ispred njih bi čučali. Uz stajaće bi se, onako sa strane, u trenirkama, katkad i odijelima, namjestili trener, možda i njegov pomoćnik, ili neki čovjek iz klupske kancelarije. Katkad su to bila samo prva jedanaestorica, ali češće bi ih bilo šesnaest. Nekad su se znali nanizati u tri reda. Tada bi oni iz trećeg reda stajali na klupi.
Tako je pred svaku sezonu aranžirana timska fotografija. Ona će se, odmah uz sličicu klupskoga grba, prva naći u albumu samoljepljivih sličica. Ali nisu se zato fotografirali. Ista će slika izaći kao poster u lokalnim novinama, a možda će biti objavljena i kao klupski kalendar. U svim periferijskim krčmama i birtijama, u društvenim domovima najudaljenijih varošica po unutrašnjosti, u kamionskim kabinama, s unutrašnje strane rudarskih i vojničkih ormarića, u portirnicama i čekaonicama, pribijene uza zid sa četiri puntine, ili zalijepljene selotejpom, u ambicioznijim lokalima uokvirene i ustakljene, bit će izvješene te fotografije. Obično bi ih mijenjali s početkom nove sezone, popustio bi selotejp, rajsnegle bi se rasklimale i poispadale, ali znalo je biti mjesta gdje bi jedna ista fotografija godinama ostajala. Kao djeca smo, začuđeni ispred tih izblijedjelih slika tima iz vremena davnog, spoznavali što je vječnost i čemu služi vrijeme.
VEZANI ČLANCI
Nekoć davno, treneri se nisu izmjenjivali tako često. Gotovo nikad dok traje prvenstvo. U prijelaznim rokovima malo se toga zbivalo. Nije bilo inozemnih transfera. Domaći su igrači odlazili van tek s navršenih dvadeset i osam. Zato je fotografija bila vjerodostojna. I bila je, u to vrijeme, važna identitarna legitimacija. Nije bilo zapišanih teritorija, i moglo je biti da na zidu periferijske krčme, u portirnici i čekaonici visi slika nekog posve apartnog kluba. Odrasli bi se tome začudili, i onda s portirom ulazili u razgovor. Zbivalo se to, recimo, u Bjelovaru, a portir bi, na primjer, bio veležovac. Takav je to bio svijet. Veležov trener u to je vrijeme bio Sulejman Rebac.
E, na svim Hajdukovim fotografijama iz tog vremena, a vrijeme je imperatora Tomislava Ivića i njegovih tića, dugokosih, glamuroznih, urbanih, koji su onako zajedno uslikani izgledali kao ekipa mladih kunsthistoričara sa zapadne obale Sjedinjenih Američkih Država koji sudjeluju u prvom konceptualnom performansu, na svim tim fotografijama bio je i jedan krupniji stariji muškarac, na vagi bi težio barem pola tima, u klupskoj XXXL majici, koja mu se rastezala preko droba i širokih grudi: fizioterapeut Božo Soldo. Vrijeme je ovo prije nogometnih deklaracija o ljudskim pravima, kojima su strogo zabranjeni klizeći startovi s obje noge, opkovani đon u živo meso, vrijeme je ovo otvorenih lomova i karijera zaključenih u jednom nesretnom danu. Nema spreja kojim se poprska bolno mjesto, nema brzih intervencija, straha od krvi i milijunaškog nogometa. Samo Božo Soldo, fizioterapeut iz nogometne pretpovijesti, jedno od najprisutnijih lica s fotografija šampionskog Hajduka.
I onda, pedesetak godina kasnije, Boris Dežulović u "Bilom libru 2" napiše portretni esej, napiše pripovijest o Boži Soldi. Da si je dao truda, mogao je napisati roman. Kao što je, uostalom, i nonfikcionalna pripovijetka "Bologna ili smrt", kojoj je povod Hajdukova promjena dobavljača sportske opreme, kada je umjesto Umbra stigao Macron, čija se tvornica nalazi u Bologni, mogla postati roman o trojici velikih nogometaša: Frani Matošiću, Bernardu Vukasu i Pier Paolu Pasoliniju. Tako je u "Bilom libru 2" napisao i povijesno-forenzičko istraživanje "Do zanjega sučevoga fiščota", u kojem se bavi krajem prvenstvene sezone 1975/76, utakmicama između OFK Beograda i Hajduka, te Olimpije i Partizana, i onim glavnim, sudačkim produžecima Dušana Maksimovića iz Novog Sada. Ovaj tekst, da je bilo piščeva strpljenja ili kakve književne stipendije - kakve u ozbiljnim kulturama postoje u malo ozbiljnijem obliku nego u Hrvatskoj, bio bi to dokumentarni roman od tristotinjak stranica, koji bismo danas uspoređivali s Cercasovim klasikom žanra "Anatomija jedne pobune". I u ovom slučaju čitatelj gorko žali što na kraju nije tako ispalo i što smo u "Bilom libru 2" dobili skraćenu verziju od tek 46 stranica.
Nad ostalim, pak, romanesknim zamecima, čmalim pupoljcima neostvarenih romanesknih epova i epopeja, čitatelj ne žali. Naprosto zato što je riječ o žanru koji mu je, čitatelju, naročito drag i blizak. Pa ga i sam često, čim od čitatelja biva piscem, rado nadopisuje. Riječ je o žanru koji bismo baš i mogli odrediti kao romaneskni zametak, jer nije ni novela, ni priča, ni pripovijetka. A nije ni skica za roman. Obično se, kod Dežulovića, a i inače, radi o transformiranju stvarnosti u mit, pripovjednog teksta u legendu, u dugi dah, kao pred dvije tisuće stranica ili dvije tisuće godina. Veliki mitovi postromantičarskog i postpovijesnog doba obično predstavljaju povratak u rodno doba europskog mita, u antiku i u Bibliju. I naravno da su zasnovani na igri, na simboličnoj stvarnosti, na alegorijama života… Pa tako i na nogometu i Hajduku. Dežulović je mitotvorac, mitoman, mitomanijak, ali osviješteni. A takva je, uostalom, oduvijek bila većina nogometnih mitotvoraca i pripovjedača, koji su samo usmeno prenosili i nadopričavali nogometna predanja, ili su ih ispisivali, kao što danas to čine Božo Koprivica, Sinan Gudžević i možda još poneko.
"Bili libar 2" zrela je, veoma bogata i izrazito metatekstualna, referencama ispunjena književnost. Dežulović jedan je od raskošnijih stilista hrvatskoga i nekolicine okolnih jezika. Njegov pogled na svijet i nogomet iz vremena je kada su posteri nogometnih klubova povješani kojekuda imali ulogu svetih sličica. A likovi poput Bože Solde ne samo da su razbijali monotoniju ikone, nego su istovremeno bili šlagvort za mit i putokaz za povratak iz mita u priču o jednom običnom ljudskom životu.
VIDEO
