Ljudi su se zbog korone zaželjeli kazališta. U posljednje vrijeme, svuda se traži ulaznica više, o čemu svjedoče, primjerice, tjednima unaprijed rasprodane nove izvedbe opere "Čarobna frula". Rasprodana je i predstava "Enigmatske varijacije", francuskog pisca, filozofa i dramatičara Éric-Emmanuela Schmitta, nastala u koprodukciji HNK Zagreb i riječkog HNK Ivan pl. Zajec. Režiju potpisuje doajenka hrvatskog teatra Neva Rošić.
Kao redovita profesorica na studiju glume Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu odgojila je naše brojne kazališne prvotimce, a kao glumica osvojila niz najvažnijih priznanja struke, ispisujući povijest hrvatskog teatra, osobito tumačeći krležijanski repertoar. Tumačiti Krležine heroine poput Laure Lenbach ili barunice Castelli baš i nije bilo jednostavno kada te iz publike gledaju Miroslav Krleža i njegova supruga, govori kroz smijeh.
- Hajde se usudi improvizirati nešto po svom dok te autor gleda. I to kakav autor! Bilo je, blago rečeno, izazovno - govori.
Krleža je često dolazio na premijere i generalne probe svojih komada. "Glembajeve" je, primjerice, rijetko propuštao.
- Jedan čin odsjedio je u mojoj garderobi i kako sam imala izlaske na pozornicu i povratke, pitao me: "Kako ljudi slušaju? Sluša li publika?" Bilo mi je dosta čudno što naš najveći pisac postavlja takvo pitanje. On se često znao tužiti da ga ljudi ne čitaju i očito mu je bilo jako stalo do kontakta s publikom - otkriva.
Još izazovnije je bilo, dodaje, to što je do trenutka kada je uskočila u ulogu, barunicu Castelli uvijek igrala Krležina supruga Bela.
- Sjedila je u publici, poslije je došla u moju garderobu, čestitala mi, poslala cvijeće - priča. S Krležinima je, kaže, bila samo u konvencionalnim kontaktima, no još čuva nekoliko pisama koje su joj poslali nakon premijera, s lijepim riječima i čestitkama.
- Iako sam prvi kontakt s Belom Krležom imala još kao dijete, pronašla sam u očevoj ostavštini dopisnicu kojom mu ona kao direktoru zahvaljuje na brizi prilikom gostovanja u Rijeci. Na kraju pisma stoji njen pozdrav supruzi i simpatičnoj kćerkici. Ne sjećam se susreta, no bilo mi je drago kada sam to pronašla - kaže.
Njena posljednja režija u HNK, dodaje, Nevi Rošić, koja se najviše smatra glumicom, kazališnom pedagoginjom pa tek onda redateljicom, bila joj je izazov.
- Drugačije je raditi s dvoje glumaca nego s ansamblom, intimnije je i morate paziti da predstava ne traje predugo da publika može održati pažnju, no ima i svojih prednosti. Proces je intiman, lakše se dogovoriti s glumcima, dok je u radu s ansamblom potrebna redateljska čvrsta ruka, svojevrsna diktatura kako bi sve funkcioniralo - objašnjava.
Na pitanje ima li u planu novi izlet u režiju, odgovara britko.
- U mojim godinama raditi planove za budućnost, nije baš zahvalno - smije se velikanka hrvatskog glumišta rođena u Rijeci u lipnju 1935. Turbulentnu povijest rodnog grada u vremenima njena djetinjstva itekako dobro pamti. Stanovala je na Sušaku koji je u to vrijeme bio u sastavu Kraljevine Jugoslavije, dok je ostatak Rijeke, gdje je živio drugi dio njezine obitelji, bio u Italiji.
- Talijanski i jugoslavenski dio Rijeke bili su odvojeni mostom preko Rječine. Kao djetetu bilo mi je normalno da u posjet djedu i baki idem preko granice. Prolazili smo najnormalnije, no kako se situacija zaoštravala, prolaz je povremeno znao biti obustavljen pa je bilo situacija da sam im mogla mahnuti samo preko žice - prisjeća se.
Najteže je, nastavlja, bilo u drugom dijelu rata, između 1943. i 1945. kada su počela česta bombardiranja, što nerado pamti. Veći dio obitelji i tada se i dalje nalazio na okupiranom području i bili su aktivni u pokretu otpora. Nakon Drugog svjetskog rata njezin otac Đuro Rošić postao je prvim intendantom riječkog HNK. Bili su to uzbudljivi dani za djevojčicu koja je tek počela otkrivati magiku teatra.
- Moj otac Đuro bio je sudac. Završio je pravo u Zagrebu, a paralelno i glumačku školu, iako nikad nije bio glumac. Vlasti su ga 1945. pozvale da preuzme i formira riječko kazalište. Do tada, Rijeka nije imala stalni ansambl, on je osnovao ustanovu i koordinirao obnovu - priča.
Svakodnevno je dolazila u HNK u posjet ocu, vrzmala se impozantnom građevinom, zavirivala u najskrivenije kutke, divila freskama koje je naslikao Gustave Klimt... Kada nije bila u školi, većinu vremena je provodila u riječkom kazalištu.
- Tamo mi je bilo zanimljivije no igdje drugdje. Bilo je to uzbudljivo vrijeme, formirao se ansambl, umjetnici su dolazili iz različitih krajeva, kao i tehnički personal. Među njima je došao jedan vrlo mladi glumac koji će puno godina kasnije postati silno popularan. Bio je to Bobi Marotti - prisjeća se. Obnovu HNK Rijeka pomagao je, pak, još jedan čovjek koji će kasnije postati značajna figura u povijesti Zagreba, Većeslav Holjevac.
- Holjevac je upravljao Istrom i Primorjem nakon oslobođenja, Rijeka je tada još uvijek bila dvojna oblast. Možda se to ne bi očekivalo od njega, ali imao je puno sluha za umjetnost, pomagao je kazalište na sve moguće načine, najviše u materijalu. Rat je tek završilo i nedostajalo je svega, a zgrada nije imala fundus. Nedostajale su kulise, zastori, kostimi, sve se trebalo nabavljati ispočetka, a možete pretpostaviti da je u to poslijeratno vrijeme bilo teško doći do čavla, metra tkanine, no on je postepeno sve uspio riješiti - govori.
Kostimi su se tako šivali od padobranske svile koja se pokazala vrlo zahvalnim materijalom za manipulaciju, dodaje. Kada je nakon mature odlučila postati glumicom, njezini roditelji nisu, kaže, bili ni za ni protiv.
- Prvi put sam na riječku pozornicu stala kad sam imala 11 godina, a prije toga sam se non stop muvala ne samo po predstavama i probama, nego i hodnicima, garderobama, svugdje me bilo. Kada je trebalo, mene i ostalu kazališnu djecu angažirali su u predstavama. Gurnuli su nas na pozornicu, bio je to dio mog svakodnevnog života, igre, no da nisam upala na Akademiju u Zagrebu, vjerojatno bih se bavila nečim drugim - kaže.
Netom osnovanu Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu upisala je sredinom pedesetih kao četvrta generacija glumaca. Na prijemnom ih je, kaže, bilo puno, no primljeno ih je samo 16. Neki su odmah otpali, a Akademiju je završilo njih osmero iz klase. Predavanja iz glume na godini slušala je s Fabijanom Šovagovićem, Jovanom Ličinom, Senkom Sokolović, Ljubomirom Kaporom... Nakon ADU cijela klasa vrlo je brzo dobila angažmane u kazalištima i započela velike glumačke karijere. Studentskih dana sjeća se s osmijehom.
- Živjeli smo jako skromno. I dalje je bilo poslijeratno vrijeme, hrana u menzama je bila očajna, prestrašna. Bolno je bilo i pitanje smještaja, studentski domovi još nisu bili izgrađeni, a nerado su nas primali za podstanare. Kada smo upisali Akademiju i kada se osnovalo Dramsko kazalište, današnja Gavella, ondje smo pronašli utočište - govori.
Na Akademiji i u Dramskom kazalištu koje je tada bilo među najmodernijima u cijeloj bivšoj državi, imala je prilike surađivati s velikanima poput Branka Gavelle.
- Kao svi veliki ljudi imao je širok dijapazon odnosa i ponašanja. Prema nama studentima odnosio se očinski. Znao je biti strog, ali i vrlo blag. Spadala sam među one prema kojima je uglavnom bio blag - prisjeća se Neva koja je nakon ADU igrala glavne uloge u dvije Gavelline režije. Najviše pamti onu vještice u Shakespeareovom "Macbethu".
- Dvije od tri vještice glumile smo Senka Sokolović i ja. Svaki dan na probi bile su scene s vješticama, radile su se u beskraj. Gavella je imao ideju da budemo jedno tijelo s tri glave i udovima. Te su probe bile komplicirane, a kada je došla scenografija, na pozornici smo stavljene na postament, u kostimima koji su izgledali kao stogovi stijena, ništa se od nas nije vidjelo osim očiju. Scena kreće, mi glumimo sa svim detaljima s proba, muzika trešti, mrak, no nakon nekog vremena Gavella pita: "Jesu copre gore?' Nakon toliko mučnih proba nismo se ni vidjele od tih stogova sjena! - smije se.
Na Akademiji upoznala je i supruga, Tonka Lonzu, također velikana glume i vrsnog pedagoga.
- On je bio prva generacija Akademije i kako to uvijek bude kada nova generacija stiže u školu, stariji se vrzmaju oko njih da vide novopridošlice. Tada smo se upoznali, ali nismo bili u ljubavnoj vezi. No već na drugoj godini bili smo partneri u jednoj predstavi i tada smo se počeli više družiti - prisjeća se.
Tajna dugovječnog braka dvoje glumaca je, ističe, u razumijevanju i kompromisu.
- Recept je da o kazalištu ne govorite puno kod kuće i pokušavate držati karijere odvojeno. Kada jedan radi intenzivno u kazalištu ili na Dubrovačkim ljetnim igrama, onaj drugi drži kantune kuće, odnosno nastoji da familija funkcionira. I naravno, najvažnije je da ni jedno ni drugo ne ide ni blizu probama onog drugog, već da dođe na premijeru kao i svi ostali pa nakon toga kaže suzdržano - "bilo je dobro", "bilo je odlično" ili "bilo je tako tako" - i na tome se zadrži razgovor - otkriva kako funkcioniraju skladni brakovi među glumcima.
A čime ju je suprug osvojio, nije htjela sasvim otkriti.
- Glasom. Imao je predivan glas. Ovo ostalo nije za javnost - odgovara kroz smijeh. Tonko Lonza kasnije je na Akademiji predavao scenski govor što nije bio lak predmet, a na jednom ju je satu, kaže, uspio rasplakati.
- Rekao mi je da namjerno sabotiram jer nešto nisam mogla dobro izgovoriti. Došla sam iz područja gdje se govori čakavštinom i štokavština nije prirodna pojava pa sam plutala u akcentima, melodija mi je bila svakakva i u početku sam imala poteškoća u govoru, no njemu se činilo da namjerno opstruiram. Na tu sam njegovu nepravdu reagirala suzama - prisjeća se.
Nakon Gavelle, ona i suprug 1968. prelaze u HNK Zagreb. Promjena im je godila.
- Veličina kazališta i pozornice odgovarala je našim glumačkim temperamentima, glasovima, izražajnosti... Osjećali smo se dobro, kao da smo prerasli boravak u Dramskom kazalištu koje je bilo eksperimentalno, tražilo se repertoarno pa je bilo zanimljivo. No, kako smo oboje bili glumci koji su mogli dobro funkcionirati u klasici, HNK nam je odgovarao jer sam, primjerice, dolaskom tamo došla u poziciju da igram u Krležinim dramama - objašnjava.
Jedna od njih je "U agoniji" gdje je tumačila Lauru, a njen suprug dr. Križovca.
- Imala sam 33 godine, on 37, otprilike smo bili istih godina kao likovi u komadu. Da je prilika došla ranije ili kasnije, bilo bi drugačije. Imali smo pravu glumačku zrelost, a životno smo bili još mladi - navodi.
U vrijeme kada su počeli glumiti u glavnoj kazališnoj kući, zgrada HNK bila je u rekonstrukciji pa su prvu sezonu igrali na zamjenskim scenama u Karlovcu, domu JNA, a na svježe obnovljenoj glavnoj pozornici predstavili su se baš nakon rekonstrukcije pa je interes bio velik.
Nakon bogate karijere i niza maestralnih uloga, Neva Rošić proslavila se i u ulozi kazališnog pedagoga. Najprije je radila kao vanjski suradnik sa stalnim angažmanom u HNK, no s vremenom je situacija postala obrnuta, stalno se zaposlila na ADU, a honorarno nastupala u HNK. Najprije je surađivala na predmetu scenski govor.
- Dekan je tada bio Kosta Spajić koji je i kao redatelj bio jako pažljiv oko scenskog govora pa je dolazio na ispite, pratio rad i imao o njemu dobro mišljenje. Nakon jednog ispita, na sjednici je rekao kako misli da je ispit bio odličan, a jako mu se svidio i izbor tekstova koje sam pripremila studentima pa sam ga pitala: "Kosta, drago mi je, ali ne znam što dalje", misleći na materijale za idući rad na scenskom govoru. On mi je rekao: "Kako ne znate što dalje, sada prelazite na glumu" - prisjeća se profesorskih početaka. Nedugo nakon, uslijedilo je vatreno krštenje.
- Dobila sam studente, grupu u kojoj su bili Siniša Popović, Ena Begović, Joško Ševo, Senka Bulić. To mi je bila prva klasa, a ja sam se našla među studentima praktički preko noći. Odmah sam shvatila da je gluma kompleksnija od scenskog govora, nisam znala hoću li uspjeti - iskreno će.
Za diplomski ispit izabrala je jedan Pirandellov tekst koji do tada nikad nije preveden ni izvođen na hrvatskim scenama, a prevela ga je Moran Ćale, tada još studentica,
- Materijali su nam brzo trebali pa je ona na portu Akademije donosila prevedene stranice pa je klasa saznavala što se zbiva u komadu korak po korak, kako bi bilo prevedeno. Bili smo uzbuđeni, interes je bio velik, zbog niza stvari. Komad je bio nepoznat, Ena Begović u glavnoj ulozi, koja do tada nije imala prilike da se iskaže, a i ja sam bila debitantica kao nastavnica glume. Uspjeh je bio gole, ogroman - ponosno će.
Iza toga je s Enom surađivala u više predstava, a družile su se i izvan kazališta.
- Imale smo dosta sličan pristup glumi. Obje na pozornici reagiramo slično, moglo bi se reći čak i intuitivno, pa smo bile izvrsne partnerice... Prešutno bismo koordinirale stvari, glumački smo se jako dobro razumjele - kaže.
A na pitanje koje tri uloge u karijeri bi izdvojila kao najbolje, nije nam odmah znala reći.
- To je svakako Laura "U agoniji", Sarah Bernhardt u ITD-u... Draga mi je i uloga Marije Ružičke Strozzi. Život te uloge bio je kratak, no voljela sam je igrati. Teško je tumačiti povijesno lice jer ne znate hoćete li pažnju skrenuti na povijesne fakte ili slobodno konstruirati. Voljela sam i "Lauru" u "Dundu Maroju" Ivice Kunčevića jer je izazvala mnoge komentare i uz nenadmašnog Pometa Mustafe Nadarevića nametnula se kao dominantna, iako izvorno i nije baš zanimljiv lik. Dobila sam mnogo nagrada, za neke uloge i više njih. Zanimljivo je, međutim, to što u toj hrpi nagrada ima mojih raznih uloga, svih osim Krležinih žena, a ako bi vrijedilo da me se po nečemu pamti, onda bih voljela da me se pamti po tome.
VIDEO Glumica podivljala zbog buke pa sa suprugom i kćeri uništavala imovinu, intervenirala je i policija
Velika glumica.