Julian Barnes: Čovjek u crvenom kaputu
Opus Gradna, Samobor 2021.
Evo jednoga najavljenog teksta. Jedan od posljednjih velikih jugoslavenskih bestselera bio je roman Juliana Barnesa “Flaubertova papiga”. Objavljen kod zagrebačkog Znanja, u biblioteci Hit, pod urednikovanjem i u prijevodu Zlatka Crnkovića, ovaj je roman krajem 1990. i početkom 1991. bio prikazan u svim važnim zagrebačkim, beogradskim i sarajevskim novinama. O njemu se pisalo ozbiljno i neozbiljno, oko njega rojili su se čitateljski kružoci, da bi ubrzo zatim “Flaubertove papige” nestalo u prvim krvavim senzacijama rata koji će nas konačno do kraja razdvojiti, razdijeliti i razbrojati.
Ali kako je čitateljstvu ostala vrlo snažna uspomena na “Flaubertovu papigu”, i kako se ljudima činilo da su uz rajsku melodiju Barnesovih rečenica 1991. tonuli u svoj pakao, sedamnaest godina kasnije zagrebački je Celeber objavio novo izdanje Crnkovićeva prijevoda. Trebala je to biti neka vrsta izlaza iz ratnoga pakla. Deset godina ranije, 1997, “Floberov papagaj” objavljen je već i na srpskom, u prijevodu Nebojše Palića. Taj prijevod će imati svoja beogradska i banjalučka izdanja.
Pomalo zahvaljujući i ovoj knjizi i njezinom specifičnom odjeku u sentimentima domaćeg čitateljstva, Julian Barnes, svakako veliki pisac, imat će povlašten položaj u našim kulturama. Mnogo će ga se prevoditi i objavljivati, premda u Hrvatskoj neće, na žalost, steći stalnog nakladnika i prevoditelja, nego će ga prevoditi tko stigne, a objavljivati kome se stekne. Ni jedno ni drugo nije dobro.
Knjigu “Čovjek u crvenom kaputu” na hrvatski je preveo Tomislav Zagoda, ali ja sam je prije toga čitao u izdanju beogradske Geopoetike i u srpskome prijevodu novosadskog profesora Zorana Paunovića, možda i najupućenijeg, ali i literarno najdarovitijeg prevoditelja s engleskog na prostorima naših međusobno razumljivih, te u govoru jednih na druge upućenih jezika. No, kako sam se i u hrvatski prijevod vrlo ugodno i glatko začitao, spremno i njega preporučujem.
”Čovjek u crvenom kaputu” elegantna je romaneskna reportaža iz Belle Époque, onog dugog predratnog doba na prijelomu stoljeća, devetnaestoga u dvadeseto, prije nego što će svijet postati svjestan vlastitog zla. Barnes prati životne priče nekolicine markantnih likova, čija će imena, svako na svoj način i u manjoj ili većoj mjeri, biti i danas poznata. Trojica među njima, sva trojica Francuza, protagonisti su i glavni junaci Barnesove reportaže, koja, međutim, ne proizlazi ni iz društvene i kulturne povijesti, ni iz sudbina pojedinih likova, nego iz jedne umjetničke slike. Nju pisac zaneseno, ali majstorski opisuje, da bi zatim iz slike proizašla pripovijest o vremenu.
Barnes ništa ne izmišlja, ovo je sa stanovišta opsjednutih žanrovskih puritanaca, nefikcionalna proza, ovo je fakcija. Ali kako je Barnes pisac, i to jedan od većih u našemu dobu, tako fakcija nužno biva objekt njegove imaginacije. Prolazeći kroz maštu pisca stvarnost ne prestaje biti stvarnost, nego upravo suprotno: stvarnošću biva više nego pod perom ili kompjutorskom tipkovnicom kakvog publicista, povjesničara ili povjesničara umjetnosti. Krajnji rezultat ne razlikuje se bitno od takozvane čiste fikcije. “Čovjek u crvenom kaputu” u jednakoj mjeri visokostilizirani je prozni tekst kao, recimo, i “Flaubertova papiga”. I ako biste ovog čitatelja upitali je li “Čovjek u crvenom kaputu” roman, odgovorio bi vam: jest, da što je nego roman, ako su stil, forma i naracija ono što određuju što jest, a što nije roman. A da bi se ispričalo ono što se zbilja dogodilo, maštu, imaginaciju, fabriku za proizvodnju fikcije, nužno je mnogo ozbiljnije angažirati nego kada pisac iz sebe izmišlja priču. Izmišljati može svatko, a što se stvarno dogodilo, to pripovijedaju daroviti.
Thierry Thomas: Hugo Pratt, portret perom
Vuković&Runjić, Zagreb 2021.
Mučim se hoću li i o ovoj knjizi pisati, pa nikako da se odlučim. Neka ova bilješka bude napomena o toj muci. Knjigu sam čitao u stalnom unutarnjem dijalogu s Alemom Ćurinom, mojim prijateljem među oblacima. S Prattom je Ćurin bliži nego itko od nas, pa bi knjizi koješta mogao prigovoriti. Je li na meni da prigovaram? To ćemo vidjeti, možda ovu knjigu u međuvremenu zaboravim. Iz nje sam naučio jednu novu, važnu riječ: filakterion. Filakterion je istovremeno oblačić u stripu i amulet, zapis, ceduljica koja donosi sreću.
Vladimir Anić: Veliki rječnik hrvatskog jezika
Novi Liber
Kad god nabijeđene jezikoslovke i jezikoslovci počinju divljati, kad god zazivaju policiju, suce i tužitelje da hrvatski jezik zaštite od njegovih govornika i pisaca, ja s nježnošću pomilujem ovu milu knjigu. Pamtim vrijeme njezina nastanka, upoznao sam njezina autora, prijateljevao s njezinim velikim pokroviteljem i zaštitnikom, a koristim je, zapravo, svakodnevno. Ponekad tako što u nju zavirim, pa ispravim svoje neznanje. Češće tako što se u mislima na nju pozovem kad neku riječ napišem po svome i na svoj način. Najrjeđe tako što svjesno iznevjerim ono što u njoj piše. Sloboda materinjeg jezika, kada se govori i kada se njime piše, podrazumijeva i pravo na herezu. Pjesnici su heretici jezika. Rječnik im je Sveto pismo. Anićev rječnik moga jezika.
VIDEO>>Mia Dimšić i Damir Bačić govore o Dori i optužbama kako je pjesma Guilty Pleasure - plagijat
Miljenko, dosadan si. Prošetaj do sarajeva