Kažu da je srpski premijer Ivica Dačić na proslavi ulaska Hrvatske u EU protekle nedjelje u Zagrebu bio dobre volje. “Au, bre, jedva čekam da čujem Beethovena na Trgu”, prepričao je jedan diplomat EU navodne Dačićeve riječi. Dačićev suputnik iz Beograda, predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, nije mogao pobijediti svoju narav pa je, kažu, izgledao prilično mrzovoljno nakon što je čuo koga sve hrvatski premijer spominje kao najveća imena hrvatske kulture i znanosti. Nikolić, kažu, nije ništa izrijekom spominjao na večeri i nakon nje, ali srpski tabloidi (koje domišljati europski diplomati iščitavaju kad žele pročitati što zapravo misli Nikolić) u izvještajima iz Zagreba donijeli su naslove koji su sadržavali ove elemente: Milanović, EU, Tesla, Andrić, uskličnik.
Teško je odgonetnuti kakav su točno dojam o proslavi u Zagrebu stekli drugi predsjednici i premijeri koji su dočekali ponoć na Trgu bana Jelačića. Jedan dužnosnik EU, kod kojeg sam se raspitivao o tome, odgovorio je da u takvim svečarskim događajima nema puno razgovora o dojmovima. Svi su, po lijepom starom običaju, ponavljali da je bilo divno. Baš onako “europski”.
Meni osobno, koji sam iz Bruxellesa gledao prijenos uživo na hrt.hr, ceremonija se činila lijepom i primjerenom. Neki dijelovi bili su mi manje zanimljivi, drugima sam bio oduševljen, posebno pretvaranjem iličkog nebodera u veliki Twitter zid. Male stvari čovjeka vesele, a mene je još, recimo, razveselilo i kad sam u miksu raznih glazbenih brojeva i zvukova uoči početka svečanosti čuo i dijalog iz uvodne scene filma “Kužiš stari moj”. To je toliko kratko trajalo i bilo toliko izvan službenog programa da je vjerojatno ostalo nezamijećeno, ali netko je zaista lucidno izvukao taj dijalog:
– Kad se danas setim kak’ je nama nekad bilo. Kak’ smo se mi zezali. Ovi današnji čageri, frajeri, to su ti čisti platfuseri. Trube, kužiš? Je, drek, nikad im ne bu gala k’o nama...
– Ti misliš da se nešto jako promijenilo, ha.
– Kaj, neki Bog se promijenil, sve ti je drukčije. Kužiš, stari moj? Oni misle da im je famozno, da su nas prešajbali. Si to samo utvaraju...
U noći u kojoj se zaista “neki Bog promijenil”, ovaj dijalog (čini mi se da je u glazbenom miksu na Trgu bio smješten negdje između Azre i Vrdoljakove najave za Le Cinema u Kulušiću) izmamio mi je osmijeh na lice. Nisam puno očekivao od tog svečanog programa, pa sam na kraju njime bio i zadovoljan. Priznajem, ni prije ni danas nisam shvaćao one koji su smatrali da Hrvatska u noći ulaska u EU ima jedinstvenu priliku da se predstavi svijetu jer cijeli svijet, eto, samo stoji i čeka da vidi kako će izgledati proslava u Zagrebu. Ta logika, koja polazi od činjenice da u EU ulazimo sami, da je EU bitna, pa samim time i naš ulazak postaje globalno bitna vijest, a proslava je čin ulaska i stoga predstavlja priliku za spektakl koji je gotovo ravan otvaranju Olimpijskih igara – savršeno je legitimna, ali meni pomalo nestvarna.
Teško mi je vjerovati da bi nekakvo umjetničko referiranje na Baltazara i Penkalu moglo s naslovnih stranica engleskih novina, primjerice, istisnuti spektakl koji se zove “Rolling Stonesi svirali na Glastonburyju”. Specijal o tom legendarnom glazbenom festivalu bio je ono što su na naslovnicama 1. srpnja najavljivali mediji poput Guardiana i nikakav spektakl u Zagrebu to ne bi promijenio. Da je Zoran Milanović skočio padobranom preodjeven u Nikolu Teslu, vijest dana iz rubrike spektakli u europskim i svjetskim medijima i dalje bi bilo nešto drugo.
Od političkih vijesti, na naslovnicama su 1. i 2. srpnja dominirale priče o prevratu u Egiptu i otkriću da je SAD špijunirao EU. Naravno, mnogi su na naslovnicama najavljivali “Hrvatska je u EU” (češki Dnes), “Hrvatska ulazi u Europu i sanja oporavak” (Le Monde) ili “Promijenjena Hrvatska ušla u EU” (Herald Tribune). Ali to su bile manje najave za članke koji su, logično, napisani kao političke priče o čitavom našem putu u EU, a ne o samoj proslavi.
Lijepo je voljeti svoj narod i svoju zemlju, što je, vjerujem, pobuda na temelju koje su mnogi zaključili da od proslave na Trgu možemo učiniti spektakl zbog kojeg će cijelom svijetu zastati dah. Ali još je ljepše voljeti svoju zemlju i shvaćati kako funkcionira svijet oko nje. Ne možeš uvijek dobiti ono što želiš, rekli bi Rolling Stonesi koji su nam “ukrali show”. Ali drek – uzvratio bi na to Glista – oni su čisti platfuseri. Nikad im ne bu gala k’o nama.
