Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Sve bi vlasti bez ostatka trebale stati iza projekta hrvatskog života u solidarnosti

Sve bi vlasti bez ostatka trebale stati iza projekta hrvatskog života u solidarnosti. Kao što to pokazuju građani u Petrinji i okolici, ne čineći razliku među sirotinjom
12. siječnja 2021. u 17:40 2 komentara 282 prikaza
Petrinja: Poruka zahvale na prozoru obiteljske kuće
Foto: Marko Lukunic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Da su ih ujedinile išta sretnije okolnosti, Hrvati bi se mogli pohvaliti da su ostvarili najvišu razinu ujedinjenja od Domovinskoga rata i vremena planetarnih sportskih uspjeha. Uz sve ljudske drame i nesreće, i usprkos njima, predstava narodne solidarnosti na pozornicama razorenog Pokuplja bilježi se kao najpozitivnija činjenica u državi kojoj su pandemija i potresi postali „sudbina u zloj godini“ (koja još nije u svemu završila). Lijepa Naša stvarno diše jednim srcem, do daljnjega, barem. Rijetki su trenuci kad i velike nacije postižu toliku količinu energije u rješavanju svojih problema. Kad se uzme u obzir što se sve loše događalo u Hrvatskoj, i to u serijama tijekom cijele prošle godine, a najteže na samome kraju, onda je zakonito hvaliti sreću što su se hrvatski građani mobilizirali u nesreći.

Uručena prva dva kontejnera madjarske donacije potresom pogođenim područjima Tomo Medved Nekoć branio Baniju, a sad je preuzeo obnovu: Suočeni smo s nekontroliranim izazovom

Sreća je da su se nepozvani, najčešće nepoznati ljudi odazvali iako ih nitko nije zvao; da su digli emocionalnu pobunu, iako su linijom socijalnog oportunizma mogli ostati u toplim domovima; da su formirali lanac solidarnosti, iako mnogi nemaju dovoljno ni za sebe; da su pokazali i drugima i sebi da u svakoj svijeći još ima špirita, iako se mislilo da je kroz tolike vatre ostao samo kratak fitilj, spreman zapaliti druge nevolje. Solidarnost je dignuta na najvišu razinu: ljudi koji se opravdano plaše hoće li i sami ostati živi, ne boje se umirati za druge! Takva se integracija, čak i da je netko pojedinačno kompromitira, može uvrstiti u uzvišene trenutke jedne zemlje i jednoga naroda u svijetu u kojem vladaju nesimpatični krupni interesi. Ni Miroslav Krleža ne bi u ovakvoj situaciji postavljao pitanje: „Gdje su ljudi u ovoj zemlji“. Ljudi su postali narod, narod je postao država. Ne bi država trebala biti ljubomorna na takav narod.

Isti ljudi koje je mjesecima pandemija osuđivala na jednu vrstu solidarnosti, nakon potresa u Petrinji, Glini, Sisku i okolici preuzeli su odgovornost na nov način – izišli su iz svojih domova, otišli ususret ljudima koje je podzemna sila u nekoliko sekundi istjerala na ulicu i spašavali s njima i za njih što se spasiti dalo: živote, imovinu, egzistenciju i, najvažnije, povjerenje u čovjeka. Nije sigurno da su dvije solidarnosti posve epidemiološki usklađene; nisu ni u moralnome sukobu. Lanac solidarnosti napravili su ljudi iz svakoga kutka zemlje (i šire), spontano i dirljivo, kao da su to godinama uigravali; da toga nije bilo, tko zna koliko bi svaki čovjek izgubio od svoga ljudskog statusa u toj katastrofi: pojedinačna nesreća postala bi kolektivna nesreća, prirodno zlo postalo bi društveno zlo, nemoć vlasti postala bi nemoć sistema. Zajednica bi padala u novu moralnu krizu da ljudi iz drugoga plana nisu tako snažno i masovno pritekli u pomoć ljudima u nevolji. Možda su se volonteri motali oko nogu profesionalcima iz državnih službi; ali, bez njihove bi bratske ruke svima bilo teže, osobito stradalima kojima je blizina drugoga čovjeka bila prva pomoć.

Iz iskustva je poznato da je Hrvate najlakše ujediniti oko sporta; tad se brišu ostale razlike. Velike se ljubavi obično dulje pamte nego što stvarno traju; o tome bi nešto mogao govoriti Miroslav Blažević dok je bio Ćiro, a možda to doživi i Zlatko Dalić, kad mu prestanu ići karte. Narodu duge, ali prenaglašene prošlosti, više znači da barem u sporednim stvarima bude drugi na svijetu nego pobjednicima koji nemaju nikome ništa dokazivati time što su svjetski pobjednici: možda sportski talent, ali ne državu. Država se dokazuje na drugim terenima. Tako je to i s drugim narodima koji traže svoje mjesto pod suncem, ako su ambiciozni kao Hrvati, ako su se održavali na površini povijesti na tuđim splavima, i ako imaju (pre) pune rezervoare emocija.

TISUĆE UNIŠTENIH OBJEKATA FOTO Karte statičara i hitne službe prikazuju katastrofalne razmjere štete nakon potresa

Poznato je također koliko je Hrvate teško održavati skupa na politici; dva Hrvata olako zauzmu tri stava. U nedostatku svoga krova, u stanju su bili brzopleto odlaziti pod tuđe skute, a onda, kako je zapažao najveći nacionalni pisac, sljedećih sto godina rušiti krov u koji su se sklonili. Trajalo je to dugo, s nekim nesretnijim fazama koje su naciju posebno dijelile, sve do završne dekade u prošlom stoljeću, kad su Hrvati stekli prvu povijesnu priliku, kakvu nisu imali ni u ratu ni u miru, da modeliraju svoju državu. Ostvarena je, napokon, povijesna sinteza u vlastitoj državi, ali nisu riješeni zaostali problemi s kojima se pitanja identiteta izvlače bez prekida ispod prašine, crvene ili crne.

Ne bi valjalo precjenjivati učinke potresa na stanje nacionalnoga jedinstva. Nacija je, kako je to dokazivao Alain Finkielkraut, glavni medij demokracije; ona je, znači, podijeljena, to je njeno redovno stanje, ali je sposobna usklađivati razlike, to je jedan od njenih razloga postojanja. Iz Hrvata je 1990-ih godina progovorio nacionalizam; tad je u bitci za državu bila ugrožena i nacija sama: legitimno je bilo braniti kolektivni cilj nacionalne države. Nacija se u ratu, u obrani od agresije ujedinila, a u miru opet razjedinila na one koji su u borbi sudjelovali više i na one koji su sudjelovali manje, na one koji uopće nisu sudjelovali i na one koji su sudjelovali na drugoj strani. Svaka država, u pravilu, pripada svima jednako, ne pripada jednima više na osnovi minuloga rada u rušenju Jugoslavije i stvaranju Hrvatske.

>> VIDEO Stalno vam se čini da tlo drhti pod nogama? Stručnjaci tvrde da su to fantomski potresi

Povijesni ispit Hrvati su položili: imaju državu; htjeli bi da je bolja i uspješnija, pravednija i “pravnija”. Toliki u razočaranju postavljaju pitanje je li se trebalo boriti, ne za državu, nego za takvu državu. Bilo bi takvih pitanja i da je država bolja; u prirodi je čovjeka da traži više i kad ima a pogotovo kad nema. Pogrešno bi bilo reći da kod Hrvata nema više povjerenja – ni uvjerenja – da je vlastita država bolja od tuđe, pogotovo kad se zna kakve su tuđinske vlasti vjekovima bile prema Hrvatima. U porastu je, što bi moralo više brinuti, nepovjerenje u državu koja u 30 godina nije održala vezu s narodom kakvu je izgradila u Domovinskom ratu. Naivno bi bilo očekivati da se taj intenzitet odnosa može trajno održati; legitimno je postavljati pitanje što se sve može izroditi nastave li slabjeti te veze. Oko uspješne Hrvatske ujedinit će se, i u dobru i u zlu, svi Hrvati i svi nehrvati koji u njoj žive, ukoliko će svi biti ravnopravni u njoj a Hrvatska njihovo zajedničko dobro, koliko god o njoj različito mislili. Nije sigurno da će put do takve Hrvatske krenuti ispod ruševina; nije nemoguće, ako se nešto nauči od uzorne mobilizacije naroda.

S potresom je izbila pozitivna energija ljudi, manje politike a najmanje nacionalizma. Prirodna sila najprije ugrozi pojedinca, njegov dom i obitelj; na potres su, sasvim logično i legitimno, solidarno reagirali pojedinci, a budući da se javilo puno pojedinaca, može se govoriti da je reagirao narod. Ne da isključi državu iz njene uloge spasitelja, nego da pomogne stradalima, a time olakša državi da sanira teške posljedice razornog potresa. U Pokuplje se od prvoga dana slila „energija srca“, kako je nobelovac Saul Below okvalificirao tu vrstu ponašanja; nju kvalificira masovnost, ali i površnost emocija koje se oslobađaju u trenucima čovjekove radosti ili žalosti. Put Petrinje, Gline i Siska vodili su osjećaji nepravde prema silama koje su „zla duše“ iskalili na nedužnim ljudima, i osjećaji bratstva prema žrtvama. Zato što je jedinstvo politički kompromitirano u jednoj državi, ne bi trebalo zazirati od bratstva u drugoj državi: može se i s bratstvom politički manipulirati, kao što se to i uspješno činilo, dok se ideološki koristilo na štetu pojedinca; jedinstvo je puno bliže totalitarnoj koncepciji vlasti; ona nema smisla za razlike, ni razumijevanja za pojedince. O bratstvu govori i papa Franjo.

Nekadašnje prognaničko naselje Mala Gorica Objavio video Ostojić: Ovo napušteno naselje je blizu Petrinje i može poslužiti za smještaj unesrećenih

Dublja pripadnost jednoj – svakoj, zapravo – zajednici ne zasniva se na emocijama, nego na dubljim vezama, ne ovise toliko o okolnostima koliko o dubini vrijednosti na kojima se zajednica temelji. Pripadnost državi prolazi kroz srce, ali počinje od glave a završava u želucu. Na sveto trojstvo svakoga čovjeka valja misliti dok je srce puno, želudac prazan a glava zbunjena. Solidarnost gleda u budućnost; ne može žrtvovanje biti trajno „dokazno sredstvo“ narodnoga postojanja. Hrvati povijest dijele sa susjedima, više je pamte po zlu nego po dobru, i tumače je različito, svatko iz svoga iskustva; u gospodarskom smislu, Hrvatska je ispod europskog prosjeka, ako ne i zaostala zemlja, socijalno je podijeljena i polarizirana, a od hrvatske kulture zazirao je i jedan od njenih najvećih umova. Sa svojim nedovršenim identitetom, Hrvati su se prvi put u cijelosti suočili prije 30 godina; tad su morali upotrijebiti više od „energije srca“, i svu „organsku energiju“, da u povijesti ostanu pod svojim imenom. Svi bi akteri tadašnjih borbi danas bili sretniji da su procese individualizacije nacija dovršili na skandinavski a ne na balkanski način. Netko je drugi diktirao surova pravila igre, u kojoj su Hrvati dobili državu, ali izgubili puno vremena i nešto od svoje ekonomske i političke supstance.

Na solidarnost ljudi, vlasti mogu odgovoriti jedino tako da ne troše vrijeme i da reagiraju brže nego što su reagirale na potres u Zagrebu. Ako je zagrebački potres pogodio Zagreb, potres u Pokuplju potresao je Zagrepčane; otkrili su ponovno da ne mogu biti sigurni ni mirni sve dok se njihov grad – i drugi ugroženi dijelovi zemlje – ne zaštite čvršće od potresa koji se može dogoditi.

Službeno se o tome uglavnom svuda kokodače, a vlasti, i državne i gradske, ostavljaju za sutra ono što mogu napraviti danas, kad već nisu počele jučer. Od države se očekuje da djeluje, da bude država. Potres je, barem u djeliću teškoga vremena, ukazao na to da Hrvatska ne mora biti podijeljena. Hoće li prirodne sile konačno uvjeriti narod da ne mora biti ili na konju ili na magarcu; da može biti na zemlji, a da nije ni u blatu, ni na podu. Zagreb nije na svojoj nesreći uspio okupiti Hrvatsku kao Sisak, Petrinja i Glina; nije to razlog za Bandićevu ljubomoru.

Potres jest prvo pogodio glavni grad, po sljemenskoj podzemnoj dijagonali, a onda drugim putem izbio u kraju koji ni po čemu nema snagu prijestolnice da svoje brige ne bi prenosio na drugoga. I to je razlog što su se izmoreni Hrvati s Pokupljem puno više uzbudili, i probudili, pa i identificirali, ne samo zbog žrtava koje su višestruko teže, nego i zbog drukčije socijalne podloge; siromasi u krizi teže podnose vlastito siromaštvo. Za hrvatske pojmove, Zagreb je simbol bogatstva, ali i Bandićeve rastrošnosti, sjedište svekolike moći koja se može više brinuti o sebi da bi je drugi trebali spašavati. Čak se i dio Zagrepčana pobunio što će oni plaćati obnovu zgrada u centru grada gdje stanuje buržuj do buržuja! Nije aristokracija na Gornjem gradu preživjela sve revolucije, niti se u Donjem gradu održao moćni srednji sloj. I tamo žive ljudi koji ne mogu plaćati režije, od umirovljenika koje prije potresa odande nitko nije mogao otjerati i novog intelektualnog proletarijata, koji ne zna kamo pripada.

Potres je postavio pitanje identiteta grada nakon 20-godišnje Bandićeve vlasti i pitanje njegova povlaštenog položaja u siromašnoj državi. Bjelodano je da se ostala Hrvatska ne vrti oko Zagreba i njegove osi; i zbog toga je bogati velegrad proizveo puno manje emocija nego zaostala provincija. Zagrebu se dogodila nesreća, Pokuplju katastrofa.

Sirotinjska regija oko Kupe bi i bez potresa živjela na prosjačkom štapu. Potres je pred svima otkrio siromaštvo jednoga kraja koji su svi režimi u posljednjih sto godina mazili, a on je ostao Bogu iza leđa. Banija je, za Jugoslavije, uživala posebno skrbništvo državnih vlasti, osobito u fazi kad je i sam jugoslavenski vladar potjecao iz redova sisačkih metalaca. Živjela je ta regija na strateškoj industriji koja je mogla opstati dok ju je država održavala; tržišno bi propala i da politika nije u tranziciji ubrzala njeno propadanje. Sve su republike imale svoje željezare, ali samo je sisačka bila centar političke moći; svaka je republika imala tvornice hrane, ali samo je Gavrilović predstavljao udarnu iglu u političkim borbama oko hrvatskoga mjesta u Jugoslaviji. U pokupskom kraju, politika je imala šape nad svime, na jedan način dok se zvao Banijom, a na drugi kad je ponovno prozvan hrvatskije, Banovinom. U svim slučajevima, tamo su postojali feudi, u ime radničke klase, a kasnije nacije.

POTRES U HRVATSKOJ Vlada naložila bankama i bilježnicima: Obustavite ovrhe i omogućite donacije stradalima

U Željezari je moćni direktor Norbert Weber instalirao politički stožer za borbu protiv Hrvatskog proljeća, tamo je Vladimir Bakarić ispalio glasoviti poziv radnicima da viknu „Marš napolje“ kad ih dođu prebrojavati. A u Gavriloviću je svemoćni Boro Mikelić – s osloncem na JNA, koju je hranio konzervama – gradio infrastrukturu buduće „Krajine“. Treba li i spominjati što je sve proživljavala Glina u kritičnim fazama napetih hrvatsko-srpskih odnosa da se taj zapaljivi nacionalni aspekt ne bi unosio u potresno vrijeme. Nisu u potresu stradali ni Hrvati ni Srbi, zato što Hrvati nisu Srbi, a Srbi zato što nisu Hrvati. Nevidljivi režiser nije birao žrtve po tome ključu. U tom je smislu bilo teško slušati još jedan borbeni poklič „Ubij Srbina“, a posve promašeno govoriti da su poginula dva i pol Srbina, čak i u brzopletom odgovoru na atavističko pitanje o nacionalnosti žrtava potresa. Ako se time htjelo reći da je potres pogodio siromašan kraj Hrvatske u kojem živi većina Srba koji ‘95. nisu napustili Hrvatsku, meta bi bila bolje postavljena da se iz toga siromaštva ne izuzimaju i Hrvati.

U pokupskom je kraju industrija uništena u nekim drugim potresima, i političkim, a ne samo tržišnim. Gotovo da se ne obraća pažnja na nekadašnje socijalističke mastodonte preko kojih je Banija bila priključena na državne aparate; s Banovinom je i ono zdrave industrije, koja je mogla imati perspektivu, otišlo u susjedstvo, pa se i hrvatska nafta prerađuje u inozemstvu. Potres je izbio na trusnom političkom tlu; kao da je to privuklo, a ne odbilo, sve one brojne hrvatske građane koji su reagirali više ljudskim nego političkim refleksom. Učeno bi se to reklo da je proradio humanizam u čovjeku: i Jovo i Ivo su jednako stradavali u mješovitom kraju kad im je krov padao na hrvatsku ili srpsku glavu a tlo izmicalo ispod desne i lijeve noge. U velikoj nesreći, utješno je vidjeti da se među stradalima ne pravi razlika, iako je tamo prije četvrt stoljeća završavao rat s kojim je i u miru postalo teško živjeti. Ljudi koji su stradavali na svim stranama sada otkrivaju da postoji nešto gore i od rata.

U analima će ostati utisnuto da je rat politički završio u Kninu, diplomatski u Vukovaru, a vojnički, zapravo, u Petrinji. Čuvari nacionalne memorije ne ističu dovoljno da se u tome gradu na kraju Oluje okupatorska vojska predala regularnoj Hrvatskoj vojsci, po svim pravilima ratovanja. Na toj prošlosti Petrinje ne može se graditi njena budućnost; grad ni dosad nije živio na tim lovorikama. U raščišćavanju ruševina otkriva se da je Hrvatskoj dosta ratovanja. Na Banovini, kako reče ganuti kardinal Bozanić, treba graditi „nešto novo“. Ako se u to ubraja išta više od toga da se u Glini obnovi zatvor, ako to pretpostavlja da ljudi koji ondje žele ostati ne ostaju samo radi stoke, onda će sve vlasti trebati stati bez ostatka iza projekta hrvatskoga života u solidarnosti. Kao što to na impresivan način pokazuju građani, ne čineći razliku među sirotinjom. 

Zoran Vakula
PROGNOZA ZA HRVATSKU
Vakula otkrio kakva bi trebala biti veljača i koliko će biti oborina
PRIPREMA VOZILA
Doznajte kako kvalitetno pripremiti vozilo za zimsku vožnju i osvojite vrijedne nagrade
  • sttipe:

    Solidarnost grade samo dok kr@du, a i to samo s odabranima!!

  • Avatar Roko Prč
    Roko Prč:

    A bez pridjeva? Bi li i tada bilo solidarnosti?