Prije točno 20 godina jedna je splitska gospođa došla na ideju što točno napraviti da bi se Vukovaru odala dostojna počast. Gospođa se zove dr. Vini Rakić, magistrica defektologije. Objašnjavajući taj trenutak nadahnuća, kaže da je valjda bila riječ o Božjoj iskri. Njezina je ideja bila tako jednostavna, a u međuvremenu se pokazala emotivnom i savršenom. Potaknula je akciju paljenja svijeća uz ulice nazvane po Vukovaru, koja se brzo proširila cijelom Hrvatskom, u selu i gradu, a danas se svijeće pale i u mjestima koja formalno nemaju Vukovarsku ulicu, pa i u oknima stotina tisuća hrvatskih domova u noći prije 18. studenoga kada je pao Vukovar. Pa ako se ta akcija i razvila iz ideje i bila organizirana, ono što se u godinama baš kao plamen proširilo cijelom Hrvatskom jest bilo spontano.
I najljepše i najdostojanstvenije u toj hrvatskoj priči jest da nitko nikome nije naredio ili zakonom propisao da se dolazi i pale svijeće, nego se ljudi uoči 18. studenoga svake godine okupljaju vođeni srcem. Gospođa Rakić prošle je godine kolegi s Tportala sjajno objasnila svrhu akcije i rekla da je Vukovar “grad simbol cijelog Domovinskog rata i svih ostalih mjesta i gradova koji su strahovito propatili, on je simbol za naše jučer i danas – pa treba biti naše svjetlo i za sutra, naš putokaz i moralni lučonoša”.
Prije dva desetljeća njezina je akcija nazvana “I u mom gradu Vukovar svijetli”, ali s godinama je širom Hrvatske taj naziv često pretvoren u nešto jednostavniji, ali odrješitiji “Zapamtite Vukovar”. I njoj je najdirljiviji prizor kada cijele obitelji s djecom dolaze paliti svijeće ili kada se zaustavljaju automobili samo da bi vozači podignuli ili upalili lampione koji su se ugasili.
No, kako to često biva, nakon ove 20-godišnje tradicije i političari su se poželjeli uključiti i dati svoj pečat. Premda oni imaju svoj prostor u mimohodu i Koloni sjećanja 18. studenoga, na hodnji prema Ovčari, zaključili su da bi se na tome moglo još politički profitirati. Pa su u hitnu proceduru uoči predsjedničkih izbora stavili prijedlog promjene zakona o blagdanima gdje bi 18. studenoga službeno bio proglašen blagdanom i neradnim danom. Praznik? Pa može li taj dan sada postati praznik?
I autoritet poput profesora Davorina Rudolfa objašnjava da ga to gotovo vrijeđa jer taj dan za Hrvate jest tipičan dan sjećanja, spomendan. I kaže da se, kada je riječ o vukovarskoj herojskoj epopeji, može slaviti samo junačka obrana grada, nikako njegov pad. Izgleda da je ovdje riječ o dogovoru politika i političara, jer se i lokalni lider gradonačelnik Penava slaže s inicijativom. On kao političar i Vukovarac valjda smatra da će to dizanje datuma sa spomendana na razinu blagdana omasoviti odavanje pijeteta, dok motiv premijera Plenkovića jest jasan, očito smatra da će mu to politički pogodovati, kao i HDZ-ovoj kandidatkinji na predsjedničkim izborima, Kolindi Grabar-Kitarović.
To što će sada, a potpuno bespotrebno, Hrvati i oko ove teme gubiti vrijeme i energiju, i dijeliti se, to njih, izgleda, ne dira. I premda Hrvati vjerojatno neće dozvoliti da se umanji tradicija paljenja svijeća, dugoročno bi umjesto omasovljenja okupljanje u Vukovaru moglo doživjeti drukčiju sudbinu zbog čiste narodne logike da ono što je propisano i naređeno od politike izaziva averziju.
Osim toga, u pravu su i oni koji upozoravaju da Hrvati nemaju običaj kao praznike slaviti svoje vojne poraze. Tromjesečno krvarenje Vukovaraca jest spasilo ostatak Hrvatske jer je omogućilo predah za naoružavanje i organiziranje obrane na drugim mjestima, no taj su grad tada uz velike žrtve Hrvati vojnički izgubili. Hrvati nisu mitomani i dosad im nije padalo na pamet slaviti poraz, što smo uostalom uvijek predbacivali Srbima što slave boj na Kosovu, čime su onda terorizirali u vrijeme Jugoslavije sve druge narode.
Naprotiv, iz tog je mita i leleka s Gazimestana i krenuo Miloševićev velikosrpski ratni pohod na Hrvate, Bošnjake i Albance. Prema tome, naši političari, i lokalni i državni, ovdje ne razmišljajući gotovo silom nameću u histerično kratkom roku proglašenje blagdanom završni čin vukovarske tragedije i “vrlo važnim iskorakom u očuvanju hrvatske povijesti”. Stvar je u tome da Vukovar za nas već i jest središnja točka u stvaranju RH, emotivno smo ga pospremili u naša srca. Mnogo je ljudi koji jednostavno ne mogu shvatiti tu želju politike i ne mogu si predstaviti kako će tog dana sada “blagovati” i “slaviti”. Ili kako je to lijepo rekla gospođa Rakić citirajući stihove pjesme jednog devetogodišnjaka: “Sada znam da i kada budem star, palit ću svijeću za Vukovar”. I tome više ništa ne treba dodati ni u to se petljati.
VIDEO Povodom 26. obljetnice pada Vukovara upaljene svijeće u Vukovarskoj ulici
Zato što hoće sve najsvetije iskoristiti za svoje prizemne karijerne i političke ciljeve. To je barem jasno ali i posve jadno. Potrošili su već branitelje, crkvu čak i Hrvatsku, ostao je još samo Vukovar.