Imao sam tek nešto više od dva sata vremena za proučavanje dokumenata o reformama koje je Vlada usvojila prekjučer. Dva opširnija dokumenta i dvije kraće prezentacije. Ukupno 231 stranica, za početak. Treba li podržati ovaj reformski paket? Apsolutno da! Zbog više razloga. Prvi je razlog „deja vu“ prirode. Doista, ključne dijagnoze, ciljevi, područja i konkretne mjere neodoljivo podsjećaju na neke ranije programe, pogotovo na onaj iz 2010. godine. To znači samo jedno – raniji programi nisu (cjelovito) provedeni. Barem šest godina otišlo je bez značajnijih aktivnosti. Sjetite se samo blokada kroz referendume, ustavne tužbe, pa prosvjeda uz medijske hajke i vehementne političke eskapade. Godine su prošle, a naši konkurenti još su više odmakli. I sada se čudimo što nam ljudi odlaze. Drugi je razlog za podršku sam sadržaj reformi. Da, svatko od nas može imati stotinu primjedbi na ovaj ili onaj dio, ali osnovna nit predloženih mjera prolazi najvažniji test – relevantnosti. Kratko i jasno – cjelina predloženih mjera može ostvariti navedene ciljeve. Još jednom – samo cjelina. Parcijalno ili okljaštreno reformiranje nema šanse, čemu smo svjedočili u nedavnoj prošlosti. Konačno, krajnji je čas sprovesti navedene reforme. Bez oklijevanja. Odmah. Što zbog izgubljenih godina, što zbog svijeta koji se stalno reformira. I odvlači nam one najsposobnije i najproduktivnije. Trebam li nabrajati po strukama?
Pitajte poduzetnike, od graditeljstva, preko ugostiteljstva do poljoprivrede i zdravstva, kako im je „lako“ zaposliti nove ljude odgovarajućeg profila. Kraj sve sile registriranih na HZZ-u, ako se ne provedu reforme, morat ćemo uvoziti radnike u brojnim djelatnostima. Istovremeno naši sindikati trabunjaju o nekakvim izmišljenim relacijama tipa „ili profit ili čovjek“. Vlada je, dakle, usvojila Nacionalni program reformi. Kao i svaki drugi, i ovaj je već, po dužnosti, napadnut od oporbe, dijela sindikata, pa čak i od nekih manjih koalicijskih partnera. Ništa strašno, ništa neočekivano, možda tek žalosno.
Program će se većim dijelom morati realizirati kroz saborska glasovanja o brojnim zakonima. I tek tu ćemo vidjeti stvarni reformski kapacitet političke nomenklature. Na prvi pogled kao da ne bi trebalo biti problema. I Karamarko i Petrov su koautori programa. Kao potpredsjednici Vlade trebaju biti glavni koordinatori provedbe. Štoviše, i jedan i drugi su pokazali da, kada zagusti, mogu sačuvati potrebnu homogenost u stranačkim klubovima, bez obzira na sporadična soliranja manje odgovornih ili manje upućenih zastupnika. Na prvi pogled … No već pri drugom pogledu kod mnogih se uočavaju sirenski zovovi populizma. Spominju se „leđa građana“. Grbače čak. Kakve su to reforme koje idu preko leđa naroda… Takvom i sličnom populizmu mora se odlučno oduprijeti. Svaki, ali baš svaki trošak snose isključivo građani. I poreze i kamate na javni dug i sve neefikasnosti državne administracije i državnih poduzeća. Pa će tako i još 19 kuna mjesečno za dopunsko osiguranje. Sve – jučer, danas i za sto godina. Nema stranaca ili Marsovaca na koje bismo ga prevalili. Naše koristi, naši troškovi.
Pri trećem pogledu osjeti se već „hod po jajima“ čim se spomene privatizacija, pa makar i samo „nestrateška“, pa makar i samo u svrhu smanjivanja omjera javnog duga i BDP-a. Čemu strah? Kome još treba dokazivati da će „leđa“, sva leđa, imati više koristi od, primjerice, Podravke ako država proda svoj kontrolni paket. Ili, koju je to korist Podravka imala od državnog (su)vlasništva? Veću efikasnost? Čemu zamuckivanje kada se na popisu tvrtki za evaluaciju nađu Hrvatske – elektroprivreda, šume, vode…? Velike tobožnje hrvatske domoljube koji „znaju“ što je sve strateško treba uputiti na hrvatske zakone i svjetsku praksu. U njima bi mogli pročitati da drvo u šumi nije vlasništvo poduzeća Hrvatske šume. Jesu li proučili bilancu Hrvatskih šuma? I šume i drvo su bili (i ostat će!) u vlasništvu hrvatske države. Države! A poduzeće koje i eksploatira i održava šume radi za maržu. To poduzeće može biti jedno, a može ih biti i više. U državnom ili privatnom vlasništvu. Više ili manje učinkovito. S većim ili manjim nepotrebnim troškovima. S boljim održavanjem. S jeftinijom sječom. S manje krađe. S većim ili manjim stvarnim koristima za 4 milijuna leđa. Veći troškovi, manja korist za sve nas. Ista je stvar s vodom, naftom, plinom… Nemojte hodati po jajima. Imate vrlo solidan program. Za hrvatski narod i sva njegova leđa. Provedete li ga, bit će najbolji. Odustanete li ili ga okljaštrite, bit će najgori na svijetu. Najgori je od svih mogućih programa onaj koji ne prođe u Saboru. I još nešto – ne uspije li ovaj, kada mislite da će netko drugi iskreno, odlučno i uvjerljivo doći sa sličnim programom? Nikada. Zato nemate izbora.
>> Opačić: To nisu reforme već prebacivanje tereta na leđa radnika, umirovljenika, bolesnih
