Tito nije volio Laurencea Silbermana; možda bi točnije bilo reći da ga je mrzio. Problem je bio to da se Tito navikao motati oko malog prsta prethodne američke veleposlanike u Jugoslaviji, kojima je u diplomatskom fokusu bilo samo očuvanje njezina „jedinstva“ kao postojećeg stanja. Kod Silbermana to nije upalilo. On je smatrao da se treba usredotočiti na promidžbu demokracije i slobode, i nije se libio upotrijebiti pritisak. Nedugo nakon dolaska u Beograd 1975., imao je hrabrosti napisati dugi, kritički članak „Europski guslač na krovu“, objavljen u časopisu Foreign Policy, u kojem je, između ostalog, razotkrio i jugoslavensku praksu stigmatiziranja svih disidenata kao „ustaša“ ili „fašista“, i govorio o atentatima na njih, što je bilo nečuveno u to doba.
Tad je izbio zloglasni slučaj Toth. Jugoslavenska policija uhitila je naturaliziranog američkog državljanina Laszla Totha i zatvorila ga pod izmišljenom optužbom da je „CIA-in agent“. Silberman, nekadašnji američki javni tužitelj, bio je ogorčen i borio se za njegovo oslobođenje. Ta borba rezultirala je široko rasprostranjenim, negativnim člancima o Titu i Jugoslaviji u međunarodnom tisku. Toth je na kraju oslobođen zahvaljujući Silbermanovim agresivnim nastojanjima, među kojima je bila i zabrana prodaje mesa (uvezenog iz Jugoslavije) američkoj vojsci, što je predstavljalo golemi financijski gubitak za bivšu Jugoslaviju. Veleposlanik je kasnije otkrio da je Toth prije puta u Jugoslaviju odbio postati Udbin doušnik i da je po njegovu mišljenju to bio pravi razlog Tothova uhićenja.
Tito je bio bijesan. Najprije je objavljen onaj članak u časopisu Foreign Policy, a zatim je uslijedila medijska baražna vatra zbog slučaja Toth. Optužio je veleposlanika Silbermana, tvrdeći da on vodi rat protiv Jugoslavije i pokušava narušiti odnose Jugoslavije s ostalim nesvrstanim državama. „Tad je predsjednik Tito prvi put otkad itko pamti optužio imenom i prezimenom jednog stranog diplomata, i nagađalo se da bi gospodin Silberman mogao biti proglašen nepoželjnom osobom“ ili persona non grata, izvijestio je New York Times.
Porastao broj revolucionara
Sudbina je željela da do otmice zrakoplova 10. rujna 1976., u kojoj smo sudjelovali moj suprug Zvonko i ja s još trojicom suučesnika, Matanićem, Pešutom i Vlašićem, dođe upravo usred te zbrke. Međunarodni tisak morao je objaviti našu optužujuću Deklaraciju, u kojoj smo naveli kršenja ljudskih prava, mučenja i ubojstva počinjena od Titove vlade, što je sve poništavalo tvrdnju da je Jugoslavija “čovječna država“, odnosno “komunizam s ljudskim licem”. Silberman se našao usred tog tornada.
On je bio taj koji je Washingtonu slao diplomatske brzojave o otmici zrakoplova, nudio analize i najnovije informacije, i citirao navode iz jugoslavenskih medija o „reakcionarnim snagama u SAD-u, koje stoje iza te otmice“. Ti navodi nisu bili samo hipotetski; tvrdnje o uroti na visokoj razini bile su potvrđene transkriptima sa sastanaka Predsjedništva Jugoslavije, kasnije pronađenim u beogradskim arhivima. Jedna od brojnih tvrdnji bila je i ta da se iza otmice nalazio Henry Kissinger glavom i bradom: „Jedno vreme smo imali bolje informacije iz najbliže blizine Kisindžera a sada nemamo baš tako pouzdanih podataka, ali smo definitivno utvrdili da je Kisindžer lično učestvovao u davanju direktive oko otmice aviona ambasadoru SAD-a u Parizu, i po svemu sudeći sudelovao u celoj stvari….Ovu grupu teško je poimenično identifikovati, ali je sigurno je da obuhvata krug bližih Kisindžerovih saradnika (Sonenfeld, Iglburger, ranije Mojnihan, Silberman).“ „Židovski lobi“ također je bio optužen za suučesništvo u protujugoslavenskim djelatnostima.
Sve u svemu, Silberman i ja, oboje „miljenici“ Tita i njegove vlade, definitivno smo imali mnogo zajedničkih tema dvadeset godina nakon tih događaja, kad smo se našli na večeri u Washingtonu, D.C., koju je organizirala moja draga prijateljica, bivša zatvorenica, nekadašnja urbana gerilka i članica revolucionarne brigade Georgea Jacksona, Janine Bertram Kemp. Ali to je svršetak priče, pa počnimo od početka.
U burnim 1960-ima i 1970-ima, kad su se događale velike društvene promjene, naglo je porastao broj revolucionarnih i aktivističkih organizacija, ne samo u Sjedinjenim Američkim Državama nego u cijelom svijetu. Neke od aktivnijih i poznatijih američkih skupina bile su Stranka crnih pantera, Weather Underground, FALN (oružane snage za oslobođenje Portorika), Simbionistička oslobodilačka vojska (odgovorna za senzacionalističku otmicu nasljednice novinskog carstva Patricije Cambell Hearst) i Brigada Georgea Jacksona. Nekoliko njezinih članova završilo je u zatvoru u kojem sam bila u Kaliforniji. O Brigadi Georgea Jacksona znala sam samo ono najosnovnije, iako se činila jednako posvećenom i aktivnom kao i istaknutije skupine. Nazvala se je po Georgeu Jacksonu, pripadniku Crnih pantera, koji je u zatvoru prihvatio radikalne nazore (sadašnji nobelovac Bob Dylan posvetio mu je jednu svoju pjesmu) i kojeg je policija ubila u pokušaju bijega. Deklarirani ciljevi Brigade bili su stvaranje novog svjetskog poretka, bolji odnos prema zatvorenicima, okončanje policijske brutalnosti i spolna i rasna jednakost. Ciljali su vladine zgrade, elektrane i tvrtke optužene za rasizam. Od ožujka 1975. do prosinca 1977. pljačkali su banke da se mogu financirati (kao i Staljin za potrebe boljševičke revolucije!). Jedna od članica te male revolucionarne skupine bila je Janine Bertram. U četiri pljačke banaka, koje je nazvala „eksproprijacijama“, vozila je automobil za bijeg.
Kao i ja, i Janine je bila s pacifičkog sjeverozapada, pa smo odmah imale nešto zajedničko. Usto je bila i visokoobrazovana žena s istančanim smislom za humor, što je u zatvoru veoma važno. I mada zdrav razum nalaže da zatvorski prijatelji neće nužno biti prijatelji izvan zatvorskih zidova – na kraju krajeva, zatvorenici nisu anđeli, nego zločinci proglašeni krivima za raznorazna kaznena djela, od mafijaških plaćenih ubojstava do ubojstava djece – u zatvoru čovjek iz nužde živi prema drukčijim pravilima i vrijednost „prijatelja“ određuje zatvor, ne „izvanjski svijet“. Ali postoje iznimke i svuda bi bili sjajno društvo. Janine je bila jedna od njih.
Budući da sam u vrijeme Janinina dolaska u zatvor upravo prelazila na novi posao, kad sam je malo bolje upoznala, preporučila sam je za posao s kojeg sam odlazila. Većina zatvorskih poslova ne zahtijeva mnogo inteligencije, pismenosti, diskrecije i diplomacije. Dijeljenje hrane u kuhinji, metenje opušaka u dvorištu, dezinficiranje telefonskih slušalica u govornicama – ti jednostavni zadaci ne zahtijevaju mnogo stručnosti. Moj dotadašnji posao bio je bilježiti sve dolaske i odlaske zatvorenica, promjene poslova unutar zatvora, promjene ćelija (na primjer, iz opće populacije u samice), i tako dalje. Budući da su u zabilješkama bile brojne šifre koje bi otkrivene mogle predstavljati opasnost za druge (šifra 259 označavala je da netko izlazi iz zatvora kako bi protiv nekog svjedočio), zatvorenica zadužena za taj posao morala je biti temeljita, pouzdana i diskretna. Iako nitko od nas nije volio cinkaroše, znala sam da u nekim situacijama svjedočenje donosi veće dobro; na primjer, kad zlostavljana žena svjedoči protiv zlostavljača. Zato sam radila svoj posao, odbijala suditi svoje suzatvorenice – pogotovo zato što nisam znala sve činjenice – i držala usta zatvorena. I Janine je dijelila taj stav.
Srp i čekić kontra križa
Obje smo bile i nezasitne čitateljice i velike obožavateljice radijskog voditelja Doktora Dementa, bespoštednog disk-džokeja koji je tad, prije pomame “političke korektnosti”, bio izuzetno popularan. Pjesme koje je puštao mogle su oraspoložiti i najokorjelije zločince, i stalno smo ih slušale. Posebno nam se sviđala “Pencil-necked Geeks”, uvredljiva, ali urnebesno smiješna pjesma o nakazama, i često smo je pjevale dok smo koračale zatvorskim krugom. Stihovi su nas podsjećali na obitelj Manson (iako nismo bile njihove obožavateljice – naprotiv). Voljele smo i pjesme „Dead Puppies Aren’t Much Fun“ (što možeš s njima?) i „Cows with Guns“, o kravama koje su se skrivale u šumi, čitale Che Guevaru i smišljale kako da ne završe u loncu. Sve uz što je vrijeme u zatvoru brže prolazilo bilo je dobrodošla zabava.
Janine nije znala ništa o hrvatskoj borbi za neovisnost i ja sam joj rado objasnila najbolje što sam mogla. Naučila je i savršeno izgovoriti „živjela Hrvatska!“ Zato nije bilo nikakvo čudo da je dijelila moje oduševljenje na vijest o Titovoj smrti, za koju sam se nadala da znači raspad Jugoslavije, neovisnost Hrvatske i ostalih republika i, naravno, moju vlastitu slobodu.
Iako su moje suzatvorenice, pripadnice raznih aktivističkih i revolucionarnih skupina, većinom bile krajnje ljevičarke – neke čak i pristaše marksizma-lenjinizma – jedno nam je naizgled bilo zajedničko: javno smo izjavile da svijet želimo učiniti boljim. Naša djela nisu bila potaknuta osobnom koristi i bile smo spremne žrtvovati svoju slobodu za promidžbu svojih ciljeva. Iako su nam se politički nazori razlikovali, znale smo da možemo računati jedne na druge. Na kraju krajeva, Janine me je pokušala obraniti od čekića kojim me je napala Squeaky Fromme, pripadnica kulta obitelji Manson, i Janine je poslije oprala krv iz moje kose. Ne-političke zatvorenice uglavnom su bile kriminalke, sa zločinačkim umovima. Mi koje smo u zatvoru bile zbog ideala, nismo bile takve; smatrale smo se aktivistkinjama koje se bore za pravdu! (Sad kad razmišljam o tome, zanimljivo je da se je cilj za koji sam se ja borila, hrvatska neovisnost, na kraju jedini ostvario. Portoriko nije dobio neovisnost, marksizam-lenjinizam nije zamijenio kapitalizam, a rasizam je i danas veoma raširen. Vojnici koji ulaze u borbu sa srpom i čekićem očito nisu bili dorasli križu.)
Janine je bila aktivistica od mladih dana. Njezina prva akcija bila je prosvjed protiv restorana koji je izbacio njezinu prijateljicu s cerebralnom paralizom jer su se zbog nje ostale mušterije navodno osjećale „neugodno“. Janine je bila zgrožena tom diskriminacijom i o njoj je obavijestila medije, otišla kući i napravila nekoliko transparenata pa prosvjedovala ispred restorana. Prava osoba s invaliditetom rano su se našla na popisu građanskih prava za koja se je Janine borila.
Zato nije bilo nikakvo čudo da se je nakon otpusta iz zatvora 1984. ozbiljnije uključila u Pokret za prava osoba s invaliditetom. Tijekom posjeta Washingtonu, D.C., upoznala je Evana Kempa, odvjetnika prikovanog za invalidska kolica, koji je vodio Centar za prava osoba s invaliditetom. Nakon nekog vremena, zaljubili su se i počeli živjeti zajedno u njegovu stanu u Georgetownu. Samo nekoliko godina poslije, 1987., Kemp je bio imenovan u Odbor za jednake mogućnosti zapošljavanja (EEOC) predsjednika Ronalda Reagana. Kad ga je predsjednik Bush 1990. imenovao predsjednikom Odbora, Kemp je s Janine već odigrao važnu ulogu u sastavljanju Američkog zakona o osobama s invaliditetom, kojim su dodatno zaštićeni invalidi i marginalizirani građani, među kojima i bivši zatvorenici. Zakon je bio usvojen 1992. i smatrao se jednim od važnijih postignuća Bushove administracije. Evan i Janine napisali su pismo predsjedniku Bushu, u kojem hvale donošenje tog zakona i njegovu uključivost, a prvu damu Barbaru Bush to pismo ganulo je toliko da ga je uključila u svoje memoare:
„Nismo sigurni da se doista smatrate zaslužnim za revolucionarnu stvar koju ste učinili za ovu državu… a zahvaljujući kojoj će 43 milijuna Amerikanaca biti uklopljeniji u društvo… 1. ožujka 1989. prvi put ste nas pozvali na večeru u Bijelu kuću… i svake sljedeće godine pozivali ste nas na božićni domjenak… Zbog Janinine prošlosti, morali ste osobno odobriti njezinu prisutnost na tim događanjima… Kao što znate, Janine se našla zahvaćena vijetnamskom erom i odslužila je 52 mjeseca zatvora zbog pljačke banaka i bombaškog napada… Vaša spremnost da prihvatite Janine pokazatelj je i njoj i drugima da se ljudi mogu promijeniti, sazreti… a kad sazru, predsjednik i prva dama, osobe koje obnašaju najviše položaje u našoj domovini, možda ih prihvate i otvore im svoja vrata…“
Janine, nekadašnja urbana gerilka, pljačkašica banaka i saboterka, postala je dobrodošla gošća u Bijeloj kući! U međuvremenu, i ja sam izašla iz zatvora i uskoro se pridružila Janine u D.C.-u, gdje sam radila u hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu za jednog drugog predsjednika, Franju Tuđmana. I on je kao Bush smatrao da, odsluživši svoju kaznu, bivši zatvorenik može biti produktivan i koristan član zajednice. I gdje sam stanovala? U zgradi u kojoj je stanovala Janine! To je imalo savršenog smisla; osim toga, njezina zgrada nalazila se na samo pet minuta hoda od veleposlanstva. Ponovno smo bile zajedno, u mnogo boljem smještaju, s čuvarom koji nas je od 0 do 24 čuvao od luđaka s čekićima.
Bilo je to uzbudljivo vrijeme. I Janine i ja, bivše zatvorenice i osuđenice sudjelovale smo u važnim društvenim i političkim promjenama u svojim vladama – ona u američkoj, ja u hrvatskoj. Ponekad bismo se s nevjericom prisjećale svojih zatvorskih dana, kad smo u redu u kantini čekale splačine ili se svrstavale za prozivku, pa ih uspoređivale s nevjerojatnim životima kakvima smo živjele nakon izlaska na slobodu. Tko je, na primjer, mogao predvidjeti da će Janine s Evanom biti pozvana na ručak u rezidenciju predsjednika Busha i sjediti za istim stolom s Jamesom S. Bradyjem, bivšim glasnogovornikom Bijele kuće, Frankom C. Carluccijem, bivšim ministrom obrane, senatorom Markom O. Hatfieldom, romanopiscem Larryjem McMurtryjem, Edwinom Meeseom III., bivšim američkim javnim tužiteljem, kolumnistom Williamom L. Safireom, Robertom Guineyem, predsjednikom bostonskog sindikata policajaca (!) i generalom Brentom Scowcroftom, ili da ću ja s predsjednikom Franjom Tuđmanom, Warrenom Christopherom i drugim visokim dužnosnicima Clintonove administracije biti u američkom Ministarstvu vanjskih poslova na potpisivanju Washingtonskog sporazuma?
Ili da ćemo jednog dana razgovarati s Evanom i njegovim bliskim prijateljem C. Boydenom Grayom, savjetnikom Bijele kuće, i kasnije tog poslijepodneva pristati odvesti Boydenovu vijetnamsku svinju Penelope u šetnju Georgetownom?
Ispijanje kave na slobodi
S vremenom se Evan zauzeo za slučaj mog supruga Zvonka. Drukčije nije moglo biti. Njegova supruga bivša zatvorenica marljivo je radila na zatvorskoj reformi, a ja sam u međuvremenu postala dobra prijateljica čiji je suprug bio žrtva diskriminacije unutar sustava. Evan nije volio diskriminaciju i nepravdu. Mnogo je puta pisao Komisiji za uvjetni otpust i prosvjedovao zbog onog što je od visoko pozicioniranih američkih dužnosnika čuo o Zvonkovu položaju: „Za vrijeme Bushove administracije, dok sam bio predsjednik EEOC-a, proučio sam slučaj Zvonka Bušića. Rečeno mi je da ga Komisija za uvjetni otpust ne želi pustiti jer američko Ministarstvo vanjskih poslova poštuje želje jugoslavenske vlade… Smatram da je neprihvatljivo i nepravedno da strana vlada utječe na kaznu osobe u američkom zatvoru…“ Usprkos Evanovu zalaganju, Zvonko je odslužio još petnaest godina prije nego što je pušten iz zatvora.
Dok smo pile kavu u jedan od rijetkih „sporih“ dana, Janine me je upitala: „Ne misliš li da bi bilo zabavno da pozovem na večeru Ricky Silberman i njezina supruga Laurencea?“ Ricky Silberman bila je potpredsjednica EEOC-a i Janinina i Evanova bliska prijateljica. „Silberman i ti zajedno nakon toliko godina!“
Bila sam oduševljena tom idejom i naravno da smo je ostvarile, jer smo mogle. Nekoliko dana poslije, Silberman i ja pijuckali smo vino i grickali kanapee u Georgetownu. Ali nismo razgovarali o otmici zrakoplova ni o slučaju Toth, Silbermanovu mišljenju o Titu ili Titovu o nama, ili o ijednoj drugoj temi o kojoj sam žarko željela razgovarati. On se jednostavno nije činio naročito zainteresiranim i samo je neobavezno komentirao da je svijet „malen“ i rekao da mu je drago da smo se upoznali nakon toliko godina. Mnogo ga je više zanimao razgovor o košarci i samo košarci, sat za satom košarke, košarka pa košarka, zakucavanja i skok šutovi, slobodna bacanja i prvenstva. Za to sam ja bila kriva. Načinila sam „pogrešku“ i pozvala na večeru Krešimira Ćosića, prijatelja i kolegu iz veleposlanstva, ne znajući da je Silberman fanatični ljubitelj košarke. Može se reći da sam na kraju te večeri košarku mrzila koliko je Tito mrzio nas.
Ali život se nastavlja na tajanstvene načine. Janine, još uvijek draga prijateljica, sad je i sama u invalidskim kolicima zbog deformiteta kralježnice. Nedavno je ponovno bila u Bijeloj kući na obilježavanju dvadeset i pete godišnjice donošenja Američkog zakona o osobama s invaliditetom. A ja… Pa, i ja još uvijek dišem i – na žalost nekih – slobodno udišem zrak slobodne Hrvatske.
U sljedećem nastavku: Otmica nasljednice medijskog carstva Patricije Campbell Hearst. Je li se (ili nije) pridružila svojim otmičarima?
