Naslovnica Premium Analize i intervjui

Ni za čim ne žalim. Neizmjerno volim Zagreb, ali ne i on mene, zapravo mu nisam ni potreban

Kad pogledam unatrag, nisam potpuno nezadovoljan s puno stvari, malo ih je kojih bih se odrekao, no žao mi je što su neki krucijalni uraci otišli u potpuno krivom smjeru i postali gotovo suprotnost cilju i smislu onoga što sam htio, inicirao, formulirao, formirao ili bar sudjelovao...
23. lipnja 2019. u 21:39 0 komentara 1214 prikaza
Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/5

Za svoj predan i plodan rad na polju arhitekture i urbanizma Branko Silađin je ove godine dobio Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Bio je to povod za razgovor koji smo započeli u uredu u kojem je Silađin počeo karijeru i koji se nedavno vratio. Konačni oblik intervjua nastao je dopisnim putem kako bi sva arhitektova slova pouzdano bila na svom mjestu, a osobito ona početna velika kojima rado ističe njemu naročito važne pojmove i poruke.

bajadera Otkrivamo Bandićev projekt Sava Kod okretišta na Savskom mostu bit će luka staklenog panoramskog broda

Dobili ste najveću državnu nagradu za životno djelo. Kako vi sami vidite to djelo?

Sam pojam nagrade za životno djelo, sa svojim značenjem, okvirima i kriterijima, postavlja mi više upitnika nego što daje činjeničnih odgovora. Naravno da ja jedini ne mogu komentirati samo dodjeljivanje niti mogu govoriti o svom životnom djelu, već možda samo o životnom djelovanju. U arhitekturi je djelo, ili Djelo, materijalizacija nekog zadatka dobivenog od pojedinca ili zajednice. Kroz moje dugo, pa i predugo djelovanje (više od 60 godina), realizirano je manje od postotka mojih projekata, a o realiziranim mislima i idejama može se govoriti u promilima. Ogromna količina završila je na papiru. Tako je “sačuvano” nikom potrebnih i potpuno neupotrebljivih desetak kubika skica, nacrta, slika, modela...

Ja to zovem izmetima svog života, što ljudi shvaćaju izuzetno negativno. No, to ni u kom slučaju nije ni žalba ni tugovanje, to je jednostavno čista činjenica. Svaki čovjek živi u svom vremenu i društvu (neki i u nekoliko!), a njegova “upotrebljivost” za društvo i uspješnost ovisi ne samo o znatiželji, pameti, talentu već najviše o sukladnosti s tim svojim vremenom i posebice društvom, što naročito vrijedi za arhitekte. Osobno sam nekoliko puta u životu nekoliko sekundi bio sukladan s potrebama društva i vremena i tako sam nešto i uspio materijalizirati. Osnovni istinski poriv i instinktivna unutarnja genska zapovijed svakog esencijalnog arhitekta je – graditi! A to neminovno znači i – služiti! Arhitekt je, u biti, uvijek bio, jest i bit će najvjerniji sluga svog vremena i svog društva. U vezi s tim teško je poreći i iskustvenu činjenicu da ne postoji tako bedast, glup, nemoralan i besmislen zadatak, a da ga se ne prihvati i najrenomiraniji arhitekt ako ima šansu da se to i materijalizira.

manduševac ušminkavanje Manduševcu za 30. rođendan jači mlaz i novo osvjetljenje

Glazbenike redovito pitam koju su glazbu u životu prvu čuli i zapamtili, a vama u uredu, vidim, stalno svira klasika. Zanima me vaše prvo sjećanje i svijest o prostoru kao nečijoj kreaciji. Kada ste prepoznali arhitekturu oko sebe i arhitekta u sebi?

Nemam pojma kako i zašto mi je muzika, i to još “klasična”, postala neizbježna radna i prostorna scenografija svakog djelovanja i razmišljanja, od razvoja misli do crtanja detalja pokrova kupom kanalicom, a ne mogu ni kazati kada sam prepoznao arhitekta u sebi. Nikada nije bilo alternative, a dugo nisam ni znao da se taj predmet moje znatiželje zove arhitektura.

 | Autor : Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Što vam je u čitavom opusu najdraže, na što ste najponosniji? Biste li danas neki od vaših ostvarenih projekata napravili potpuno drukčije ili možda čak srušili?

Onome što sam na početku kazao o tome što je to opus i o mom odnosu prema svom djelovanju samo bih dodao još jedan razlog moje “neuspješnosti”: to je širina moje znatiželje i time logično uzrokovane “neučinkovitosti“. Zanimalo me je i zanima me slikarstvo, kiparstvo, grafički dizajn, interijer, interpretacije izložbi i muzeja, javni i urbani prostor, obiteljsko stanovanje, mikrourbanizam i makroarhitektura... pa sve do danas zaboravljenog i društveno nepodobnog urbanizma, majke i oca svih odnosa čovjeka s prostorom. Na svim tim poljima nešto sam “prčkao”, a ni na jednom napravio nešto što bih smatrao nekim opusom ili tragom. Tako da bih teško mogao kazati i koje područje mi je najdraže, a o ponosu pogotovo ne mogu ništa reći.

Kad pogledam unatrag, nisam potpuno nezadovoljan s puno stvari, malo ih je kojih bih se odrekao, no žao mi je što su neki krucijalni uraci otišli u potpuno krivom smjeru i postali gotovo suprotnost cilju i smislu onoga što sam htio, inicirao, formulirao, formirao ili bar sudjelovao... Primjeri za to su tragika javnog prostora Bogovićeve ulice, Cvjetnog trga i okolnih ulica, Omladinski centar i ZKM, Lapidarij Arheološkog muzeja, Mala kavana, Klub kulturnih radnika (“Dragec”), Znamen 900 godina Zagreba... Vi se sad možete mirno pitati, a što je ostalo? Stvarno malo, no to je stvarni odraz civilizacijskih i duhovnih dosega ovog vremena i društva... i naravno moje “sukladnosti”. Ponavljam, to nije ni žalba ni protest.

20.06.2016., Zagreb - Na Savskom mostu postavljeni su znakovi Pjesacka i biciklisticka staza, Zabrana prometa za pjesake i Zabrana prometa u oba smjera osim bicikla.  Photo: Igor Kralj/PIXSELL Preko Save Pješački most kao švicarski sir, znakom zabranili prolaz

Kada je počela i odakle vaša fascinacija javnim prostorom?

Nije počela, ona je jednostavno rođena sa mnom, mojim genima i intenzivnim kontinuiranim životom u aktivnom urbanom prostoru... evo, tu, u ovom okruženju i u ovoj sobi, gdje sam napravio prvu crtu i u koju sam se ovih dana vratio da napravim zadnju.

Danas je to vrlo aktualna tema, pa vas pitam zašto ste u mladosti otišli u Njemačku i zašto ste se vratili?

Otišao sam iz znatiželje da vidim ono o čemu su mi propovijedali i što su u mene ugradili vrli profesori na faksu, u prvom redu Albini i Turina. Htio sam vidjeti originalnog Miesa, vidjeti Lijnbaan, Breuera, Zatkina u Rotterdamu, nove kuće u Njemačkoj... a bilo je to prije diplome i da “potrošim” vrijeme do neminovnog odlaska u vojsku. Odoh, radih, gledah i nenadano dobih prvu nagradu na natječaju. Zato se nakon diplome i neočekivane odbijenice kao trajno nesposobnog od “mrske JNA” vratih u Njemačku na izvedbu nagrađene kuće i tako ostah, malo po malo, gotovo 10 godina.

Povratak je bila čvrsta odrednica, sve vrijeme radio sam natječaje u Jugi, i to dosta uspješno, što sam nastavio i po povratku. Početak povratka je bio katastrofalno formuliran, ali krucijalan natječaj za centralnu zonu Zagreba ‘69. Rezultat je bio isto katastrofalan neuspjeh, ali odluka da se ostane i bori je ostala. Sveukupno gledajući, i nisam baš “bogznakaj” napravio, ali nikad nisam požalio što sam se vratio. Cilj života je i živjeti, a život sadrži uspjehe i neuspjehe. Ja sam živio u svom prostoru i trajnom vjerovanju u njega.

31.03.2016., Zagreb - Nagradjene makete za spomenik dr. Franji Tudjmanu, koje bi se trebale izvesti u Parku dr. Franje Tudjmana. Autorice makete Marija Ujevic Galetovic i Marijana Birtic.  Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL Četiri jednakovrijedna rada Stručnjaci o rješenjima spomenika Tuđmanu: Razočaravajući su!

S kakvim osjećajima i mislima danas prolazite Trgom bana Jelačića? Je li u načinu na koji grad, odnosno gradonačelnik njime raspolažu ostalo išta od vašeg projekta njegova uređenja kao javnog prostora?

Da, svakako me svaki gotovo svakodnevni prolazak podsjeća na proces nastanka i života ovog krucijalnog zagrebačkog prostora. Proces nastanka ključan je za razumijevanje neponovljivosti sličnog pothvata danas, ali i teške uništivosti tada postignutih rezultata. Sudba njegova današnjeg života sigurno nije direktna posljedica gazdovanja “gradogazde”, već potpuno izmijenjenih društvenih merkantilnih odnosa prema javnom prostoru. Tada, kada je prihvaćen projekt Trga, nije bilo prihvaćeno samo uređenje plohe već i odnos s okruženjem. Naime, natječaj je bio raspisan samo za uređenje plohe Trga, bez ikakvih planerskih pokazatelja ili traženja odnosa s direktnim obodom, a kamoli okruženjem.

 | Autor : Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Ja sam kontinuirano godinama prije toga obilazio i vlastitom rukom snimio tlocrte i sadržaje svih blokova u okruženju sve do Zrinjevca i Cvjetnog trga i u potencijalima tih prostora vidio i tražio rješenje Trga. Kako bih te misli prezentirao na natječaju, morao sam tražiti partnere i ne baš lako iscijedih među prijateljima mazohiste koji su u tom ogromnom poslu htjeli sudjelovati. Rad je obuhvatio Cvjetni trg i Bogovićevu kao urbano aktivnu osovinu, ali i Dolac, Vlašku, današnji, od mene izmišljeni, Europski trg i otkriveni prolaz “Potok”, ušće Petrinjske, Jurišićevu i sadnju drveća u njoj kao i u Gajevoj i Cesarčevoj... Dakle, javni prostor koji živi od urbano primjerene sadržajne i žive strukture okruženja. Projekt je prihvaćen, ali sa stotinu realnih i “realnih” razloga i opravdanja za odgađanje izvođenja. Onda je došla Univerzijada i “uzneverila” (u pozitivnom smislu) Zagreb. To je napravilo u biti nekoliko fanatičnih ljudi, tada ključnih u strukturi proceduralnog “vlasnika”, Općine Centar.

Bili su to čelnici Šimurina i Rakovac kojima se pridružio gradonačelnik Mikić, u oštroj borbi s partijskim vrhom, braćom Vrhovac. Neizmjernom upornošću prihvatili su se realizacije tog tada avanturističkog pothvata ne “šminkajući” samo površinu Trga već mijenjajući sadržajnu strukturu cijelog oboda, uređenjem dijela Gajeve otvarajući put prema Cvjetnom trgu kao cilju stvaranja prve pješačke zone. Trg je zamišljen kao uistinu sadržajno fleksibilan javni prostor, s planski strukturiranim sadržajima oboda, pomno izabranih trgovina i primjerenog opsega ugostiteljstva. Jezgra je bila centralna “dvorana” fleksibilnog korištenja, ali u osnovi namijenjena boravku, sa stotinjak slobodno pokretnih stolica (bez konobara!). Posebni domar trga održavao je disciplinu, uvečer su stolci bili uklanjani i rano ujutro opet postavljani na korištenje svim stanovnicima. Bio je to novitet i u svjetskim razmjerima u korištenju gradskog javnog prostora, do tada poznat samo u zatvorenim parkovima. Mnogo godina kasnije taj oblik je počeo i danas razvija New York na Times Squareu, Bryant Parku i nizu javnih urbanih prostora “Jabuke”.

spomenik zagrebačke nadbiskupije (1) Vandalizam Nepoznati počinitelj na spomenik Branka Silađina stavio raspelo

To je ujedno i moj dugogodišnji prijedlog rješavanja danas kancerogenog procesa zagrebačkog javnog prostora. Treba ukinuti najveći broj ugostiteljskih terasa na javnim prostorima zagrebačkih ulica, postaviti slobodne stolove i stolice koje se koriste bez prisile konobara i za koje svatko može donijeti piće i neki “prigrizek” iz lokala i trgovina na obodu... restorani predvečer iznose stolove i stolice, u ponoć se sve uklanja i priprema za sutrašnji dnevni život javnog prostora. S druge strane, uistinu privremeni šatori, štandovi, jednostavne pozornice, javne projekcije i okupljanja i trebaju biti osnova korištenja ovog središnjeg gradskog javnog prostora kao jezgre urbanog života grada. Ključna je dnevna fleksibilnost, što je povijesna karakteristika ovog, ali i svih europskih trgova: ujutro tržnica, popodne okupljalište, uvečer i konzumacija. Mogućnost da javni prostor danas uistinu bude javni postoji samo teoretski jer ne postoji jasna pravno-zakonska formulacija tog pojma. Osnova bi trebala biti: javni prostor ne može biti profitabilan, za njegovu održivost zadužena je zajednica... to nije samo potreba već i nužnost.

Vaše ponovno bavljenje gradom označila je i vaša suradnja s gradonačelnikom Bandićem, ali i njezin prekid...

Neka renesansa mog povratka krucijalnoj temi mog života dogodila se, stjecajem okolnosti, tamo negdje 2011. susretom s Bandićem i njegovim prihvaćanjem mojih teza da su Zagrebu nužni snažni zahvati na području rješavanja prometa i neminovnog oslobađanja povijesne jezgre od automobilskog prometa. Prije toga, za nužnu cjelokupnu zaštitu, obnovu i razvoj urbaniteta i urbanog života, može se i treba više učiniti primjerenim održavanjem, prilagođavanjem stvarnim funkcionalnim potrebama i uređenjem manjih urbanih prostora i detalja, a veće, ambicioznije i zahtjevnije zahvate ostaviti za kasnije, kada se prostor oslobodi prekomjernog, a pogotovo tranzitnog automobilskog prometa. Kao povod i prvu priliku naveo sam tada dolazeću 25. godišnjicu “Unezverijade” i nužno urbano noveliranje Trga, odnosno prilagođivanje današnjim potrebama života i aktiviranja kao centralnog urbanog prostora i njegova okruženja, osobito Bogovićeve i Cvjetnog trga.

Paromlin rušenje različite vizije Evo što žele građani na prostoru ruševnoga Paromlina

Ali, Bandić je prihvatio i sitnokoračne akcije otkrivanja da je “Sava u Zagrebu” (a ne Zagreb na Savi!)… Rekao je: “Crtaj!” I ja sam crtao i crtao… veliki javni ekran na južnoj strani Trga na kojem bi se dnevno prenosile vijesti, obavijesti, navečer prikazivali crtići i prenosila događanja, javni sportski prijenosi… uz povrat slobodno pokretnih stolica. Crtao sam i izradio primjereni princip korištenja Bogovićeve ulice, zamjenu, obnovu i postavu novih javnih skulptura. Paralelno sam s autorskom grupom napravio detaljni projekt urbanog aktiviranja Savskog mosta ne samo kao pješačkog prelaza već i kao boravišnog mjesta i otkrića doživljaja vode, a kao inicijacije saznanja da je “Sava u Zagrebu”. U jedno kišno praskozorje s Bandićem obiđoh okruženje Savskog mosta ukazavši na fantastične potencijale uređenja trgova na krajevima mosta za urbano aktiviranje zelenih prostora Save i povremeno aktiviranje inundacijskih prostora… I opet je rekao: “Crtaj!” I ja nacrtah nultu fazu Savskog trga i ideju formiranja Turopoljskog trga na južnoj obali. Nekim slučajem otkrio sam da predstoji uređenje parkirališne zone za 100 automobila u Cesarčevoj i Vlaškoj ulici i u zadnji čas danonoćnim radom (bez ugovora) izradih prijedlog jednostavnog i jeftinog urbanog aktiviranja i ozelenjavanja tog prostora.

Taktički sam nadjenuo ime Europski trg jer je tamo trebalo doći sjedište Europske unije, čime bi bio uvjetovan i obavezan rok završetka radova. “Gradogazda” je sve s oduševljenjem prihvatio, maknuo sve postavljene balvane, ali i postavio uvjet… nikakav asfalt, samo kamen! Negdje u to doba intenzivne i aktivne suradnje s Gradom, Zagreb je dobio održavanje jedne nove varijante Univerzijade 2016. Na tu vijest sam u par dana i noći izradio kostur konceptualnog prijedloga “Unezverijade Save 2016”, kojim bi se organizacijom tih igara na ili i uz prostore Save dao konkretan, konačan i trajan impuls otkrivanja da je “Sava u Zagrebu”. Prijedlog je smjesta prihvaćen pa sam izradio studiju s detaljnim i realnim programskim i terminskim planom priprema izrade pojedinih programa, provedbe natječaja i izvedbe.

 | Autor : Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Plan je čak bio prihvaćen i od osnovanog Organizacijskog odbora. A onda je sve to nestalo anuliranjem i stavljanjem mene na listu nepodobnih, da bi se nekoliko godina poslije izvukao “projekt”, više shema, s jednog anketnog natječaja, što se danas koristi kao alibi za netransparentnu i tajanstvenu akciju “Zagreb na Savi”. Mnogo toga sam zamišljao, crtao i nacrtao, a nešto malo i izveo do tog neidentificiranog dana od kojeg više nisam imao ni pristup do “Šefa”. Nikad nisam čuo razlog. Naslućujem da korijeni leže u mojem nehotičnom i slučajnom zadiranju u čvrste i guste interesne mreže bez kojih danas nitko, pa ni on, ne može “delat”. Za rad sam dobivao povremeno narudžbenice, u principu kad bi projekt bio završen, sume su bile minimalne, daleko ispod “tržišnih”, radio sam iz čistog vjerovanja da radim nešto za jedini mi grad.

Sve je nestalo u trenu, ostao je neplaćen čitav niz završenih i predanih projekata i studija, sve je “popapala maca”! Ja sam egzistencijalno propao, ostao dužan suradnicima, a sad očekujem stečaj. Ali i opet ni za čim ne žalim, moja nesukladnost s društvom i vremenom samo se još jednom potvrdila… Neizmjerno volim Zagreb, ali ne i on mene, zapravo mu nisam ni potreban.

30.000 KVADRATA USRED ZAGREBA Nakon godina čekanja kreće oživljavanje: Otkrivamo tko će graditi Blok Badel

Stari Savski most se raspada, a gradonačelnik iseljava konje i najavljuje Manhattan na Savi. Treba li ga zaustaviti? Može li ga se zaustaviti? Što će biti s nacionalnim stadionom? Pita li se uopće više išta struku?

Uporno, i kao i uvijek bezuspješno, govorim: Bandić to smo mi, on je naš civilizacijski i duhovni integral u ovom našem vremenu i društvu kojeg smo demokratski odabrali. Bandić je precizni seizmograf prilika i stanja biračkog tijela, što u demokraciji znači svih nas. Ništa ključno se ne bi i neće se riješiti njegovim odlaskom. To bi bila samo šansa za novi početak neizvjesnog procesa s istom karakteristikom biračke baze, istim osnovnim integralom. To nije pesimizam, već upućivanje na nužnu potrebu – mijenjati nas i preispitati našu društvenu odluku, stavljanje osobnog interesa ispred zajedničkog. Dok god ne stavimo interes zajednice u prvi plan, nemamo nikakve šanse ni kao pojedinci, ni kao zajednica.

To smo jasno pokazali i pokazujemo uspješnim rezultatima istinskog zajedništva u ratu i svim nepogodama. Čim to završi, samo se gleda uskogrudni osobni interes. “Ubija se krava za šnicel”, to je slikoviti opis našeg pristupa osobnom napretku i uspješnosti, a što smo doveli do granica apsurda. Primjeri nesporazuma i nesuglasica koje navodite samo su odslik ukupnog stanja, ali i moneta prepucavanja interesnih grupacija. Počinjem strahovati da su i pojedine akcije već pomalo profesionalnih “akcijaša” u službi obrane, a ne nužne izmjene sistema. To je bilo dosta čitljivo u akciji “Magnolija”, kao što je i slučaju Hipodroma sva pažnja usmjerena na konje, a ne na opasnost gubitka najvrednijeg potencijala javnog zajedničkog interesa, javnog prostora cjelokupnog grada, zagrebačkog Central Parka!

HNK Zagreb Nasljeđe Svevideće oko nas gleda: Kako su masoni gradili Zagreb

Što se Savskog mosta tiče, mogu samo dodati da se svojedobno našao i sponzor obnove konstrukcije i da je bio izrađen detaljni troškovnik uređenja svih korisničkih površina i sadržaja, te da je to bila manja suma od one koja se danas spominje samo za rasvjetu na mostu. “Igre u igri” oko nacionalnog stadiona samo dokazuju sve rečeno. To su prave igre pravih igrača gdje smisao, funkcija i održivost takvog sadržaja, iz kojeg se treba iznjedriti lokacija, ne igraju nikakvu ulogu, već samo zamaskirani interesi pojedinaca i interesnih grupa. Sve to samo potvrđuju i do sada pokazani “stavovi i šutnja” struke o svim tim problemima.

Usprkos svemu, vi ostajete optimist, ne podajete se ogorčenju, ustrajete u “pozitivi”? Kako i zašto? Zar sve to što opisujete nije potpuno bezakonje? U što ili koga čovjek i arhitekt tu još uopće može vjerovati?

Moj osnovni životni slogan: “Treba vjerovati” nastao je u nekim mojim kriznim trenucima i jedino je što me uvijek i dalje “izvlači”. Osnova leži u mojem cjeloživotnom uvjerenju da se sve može samo u zajedništvu i sa saznanjem da je zajednica jedini oblik ljudskog djelovanja koji pruža egzistencijalnu šansu životu na ovom planetu. Treba vjerovati!

SPAR
Alternativa
Šećer i debljina: Kako staviti unos šećera pod kontrolu, a i dalje fino jesti
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.