Većina političara i stranačkih opcija zalaže se u javnosti za nove, prijevremene parlamentarne izbore. I većina analitičara smatra da su izbori gotovo sigurni. Jer da vlada Andreja Plenkovića nema saborske većine, niti će uspjeti “rekonfigurirati” Vladu. Možda hoće, možda neće, ali će sve biti jasno tek nakon što vidimo rezultate lokalnih izbora.
Ta sadašnja “opća” volja za nove izbore koja pršti kroz medije, to sveopće junačenje, realno, tek je opće blefiranje. Ma, kome to sada odgovara izlazak pred birače? SDP-u, koji se nikako ne može sabrati, gdje dio stranke do oporavka želi sačuvati postojeće mandate, a dio se gubi u nerealnoj mašti o novim koalicijama? HNS-u, koji će ako ide sam dobiti tek pola sadašnjih mandata? HSS-u, koji valjda ne misli da će od Bernardića dobiti ono što je dobio od Milanovića? IDS-u, koji već 25 godina dobiva isto? Mostu, koji je uvjeren da može dobiti mandat-dva više, ali može toliko i izgubiti? HDZ-u bi, kao stranci, izbori pasali, pogotovo ako prođu solidno na lokalnim izborima, međutim zašto ići u rizik kad je sigurno da bi Plenkovićeva Vlada izgubila na tempu i nekoliko bi mjeseci trebala raditi tek kao tehnička vlada, a ministri bi se bavili kampanjom, a ne svojim poslom.
Jedini koji bi profitirali u tom kaosu su politički čudnovati kljunaši iz Živog zida. Da većina onih koji se sada lupaju u junačka prsa i traže izbore zapravo blefira, vidi se i po stranačkim računima. Koji su prazni ili u velikim minusima. Jedino je HDZ uspio konsolidirati račune i ima novac za kampanju. No, glavni dodatni razlog koji potvrđuje tezu o blefu jest činjenica da nitko, osim Plenkovića koji to sada mora, ne želi preuzeti brigu i baviti se Agrokorom.
Dovoljno je samo zamisliti kako bi to izgledalo da se preko noći Petrov, Grmoja, Maras, Grbin, Bulj i Pernar nađu u poziciji da moraju preuzeti brigu o Todorićevim repovima, dugovima od desetaka milijardi kuna, brigu o isplati plaća za 50-60 tisuća zaposlenika? Nije isto baviti se Agrokorom kavanski iz oporbene fotelje, pametovati što učiniti s gigantom na staklenim nogama i preuzeti odgovornost da se taj gigant ne razbije na komadiće. Upravo zbog te odgovornosti, gdje se u tjedan dana stvar može okrenuti nabolje ili puknuti, jasno je da ni Plenković ne može dići ruke od svega i baviti se izborima.
Osim toga, valja znati da bi parlamentarni izbori bili puno skuplji od onih spominjanih 120 milijuna kuna. To je tek tehnička cifra i pravi “kikiriki” u odnosu na stvarne troškove. Jer, kada bismo ušli u područje izbora i tehničke vlade usporilo bi se, ili bilo potpuno zaustavljeno povlačenje novaca iz EU fondova, pa Hrvatska sigurno ne bi stigla povući još oko dvije milijarde eura! U protekle dvije godine Hrvatska je užurbano prošla kroz niz dramatičnih političkih situacija, stekla iskustvo za koje bi u normalnim uvjetima trebalo desetljeće. Tome je sigurno najviše pridonijela pojava političke snage poput Mosta, koji je kataklizmički “rekonfigurirao” i SDP i HDZ i stranačke vrhove. Ulazak mladosti, neiskvarenosti, nekorumpiranosti i poštenja u vrh hrvatske političke vlasti činilo se idealnim, no pokazalo se da, koliko god da je Most promijenio politički mainstream, toliko su mostovci propustili istodobno i sami sebe politički izgraditi.
Most je ostao u svojoj čahuri iz koje nije izašao kao ozbiljni politički leptir. Ono što smo iz te epizode naučili jest da je u nacionalnom interesu čuvati mainstream jer bi preveliki luksuz bio dati državu u ruke nekome tko ništa ozbiljno u životu nije napravio. Bolje je i nestabilna vlada (a sjetimo se da je Sanader vladao sa 75, a J. Kosor sa 77 ruku u Saboru), nego se uzdati u eksperiment u kojem bi Petrov, Maras, Pernar ili Bulj uspjeli brzo svladati tečaj kriznog upravljanja.
Svaki put kad premijer Plenković nešto kaže, za novinare je to automatski blef. A kada riješava neki problem onda je to junačenje! U svakom slučaju nikada nije dobro, a potez oko Agrokora je bio jedini razuman i učinkovit u toj situaciji!