Je li danas, neovisno o političkoj volji, upotrebljivo 18 godina staro sredstvo za “čišćenje” hrvatske državne elite koje su za vladavine Tuđmanova HDZ-a nudila trojica saborskih zastupnika HSP-a, Anto Đapić, dr. Boris Kandare i Vlado Jukić?
Jedno je pitanje njegove efikasnosti, ali koliko je vjerojatno, i zbog procesa retuđmanizacije, da bi se sada mogao iskoristiti njihov prijedlog zakona o otklanjanju posljedica totalitarnog komunističkog režima koji nije bio prihvatljiv ni Hrvatskom državnom saboru za vladavine Tuđmanova HDZ-a? Od tada se puno toga promijenilo. Postali smo dio NATO-a i EU, a brži i lakši prijam u te integracije motivirao je taj prijedlog zakona o lustraciji.
No osnovni razlog trebao je biti zaštita mlade i krhke demokracije i svih vrijednosti koje je ona donijela od utjecaja kadrova iz bivšeg režima u nestabilnim tranzicijskim okolnostima. U međuvremenu je hrvatska demokracija očvrsnula, možda i pretjerano s obzirom na njezine dosadašnje ustaljene manifestacije.
U komunističkom sustavu, pisali su pravaši u svome prijedlogu, velik broj Hrvata nakon II. svjetskog rata poubijano je na bleiburškom polju te na brojnim i dugim križnim putevima, u zatočeničkim logorima... Žrtve leže u bezbrojnim, često neoznačenim jamama diljem Hrvatske, nerijetko korištenim za odlaganje industrijskog otpada. Ljudska prava sustavno su kršena i zlorabljene su sve državne institucije i pravosudni aparat. Iza svega toga stajala je Komunistička partija.
Njezina nomenklatura bila je temelj totalitarnog režima. Upravo zbog toga se u bivšim socijalističkim zemljama i stvorila ideja o onemogućavanju istaknutim pripadnicima komunističkog režima da budu angažirani u službama novih demokratskih država. Hrvatska je ostala izuzetak jer nije zakonom prekinula kontinuitet s režimom koji su njegovi ideolozi zvali "socijalizam po mjeri čovjeka", sažetak je obrazloženja pravaša o prijedlogu zakona koji je sadržavao 18 članaka.
Dakako, samo izuzetne osobnosti i čvrsti karakteri nisu se inficirali bivšim režimom već su ostali svoji. Mnogi su bili sitni kotačići komunističkog mehanizma, pa su koristili i njegove povlastice, ali se nisu ogriješili sudjelovanjem u kršenju ljudskih prava. Stoga je i devedesetih bilo, a osobito 26 godina od raskida s bivšim sustavom, s gledišta suvremene pravne države neprovedivo temeljito “čišćenje” demokratskog ustroja države od “vojnika” bivšeg režima. Protek vremena i stvarna ugroženost demokratskog sustava kriteriji su koji su izuzetno visoko i za Europski sud za ljudska prava kad provodi svoj standardni test razmjernosti pri ocjeni dopustivosti upotrebe lustracijskih sredstava, pri čemu se naročito inzistira na individualiziranom pristupu od slučaja do slučaja. I pravaši su se krajem devedesetih suočili s tim pitanjem pa su se ograničili na djelatnike bivših tajnih službi (OZNA, UDBA, SDS, KOS), dužnosnike komunističke partije (sekretare, članove predsjedništva i centralnih komiteta), sve koji su bili na visokim položajima u JNA i Miliciji, suce okružnih i viših sudova, javne tužitelje i njihove zamjenike te sve koji su bili u upravama kaznenih domova, polaznike partijskih, vojnih i policijskih škola u Jugoslaviji, bivšem SSSR-u i njegovim satelitima te svima koji su bili aktivni u mučenju i likvidaciji hrvatskih domoljuba. Od toga su izuzete jedino osobe kojima je pravomoćnom odlukom utvrđeno da su bile progonjene zbog zalaganja za nacionalna prava hrvatskog naroda, antikomunističkog djelovanja ili zalaganja za uspostavu demokratskog poretka. Čak ni pravašima nije bila bitna komunistička ideologija i političko uvjerenje jer su s pravom zaključili da bi tada bila riječ o (političkoj) diskriminaciji (svatko ima pravo biti komunist po uvjerenju) već to što su pojedinci u bivšem sustavu kršili ljudska prava i bili protivnici uspostave demokratskog poretka.
Ključni pojam njihova prijedloga bio je "povlaštenik komunističkog totalitarnog režima". To su bile osobe kojima su bile dostupne informacije tajnih službi, osobe kojima su tajne i obavještajne službe davale materijalne i druge povlastice ili im opraštale kazneno djelo u zamjenu za suradnju i osobe koje su za službe tom režimu u Hrvatskoj i inozemstvu planirale, podupirale i izvodile kaznena djela protivna načelima pravnog reda demokratske države. Govoreći o agentima tajne policije i obavještajnih službi, trojica pravaša istakla su kako se to ne odnosi i na administrativno osoblje, što je u skladu sa zahtjevima na kojima inzistira ESLJP.
Pravaši su predlagali i utemeljenje državnog povjerenika za pismohrane komunističkog režima, kojem bi obveza bila provjeriti jesu li pojedine osobe bile povlaštenici ili aktivni djelatnici komunističkog režima, a u slučaju potvrde bio bi dužan od te osobe zatražiti da u roku od osam dana odstupi s dužnosti ili odustane od kandidature. U protivnom, izvještava lustracijski sud (pet osoba koje bira Sabor), koji provodi postupak i donosi odluku. Moguća je i žalba, koju bi rješavao isti sud!? Odluka lustracijskog suda objavljivala bi se u Narodnim novinama i sredstvima javnog priopćavanja s obrazloženjem, a po potrebi i s anonimiziranim dokumentima. Lustracijski osuđenik ne bi mogao obavljati točno određene dužnosti i poslove do isteka mandata lustracijskog suda, ali ne kraće od pet godina: predsjednika države, svih članova Vlade, saborskih zastupnika, veleposlanika i konzula, predstojnika Vladinih ureda i uprava po ministarstvima, djelatnika koje biraju ili imenuju Sabor ili Vlada, sveučilišnog nastavnika, urednika i novinara, javnog bilježnika, suca, državnog odvjetnika, pučkog pravobranitelja, člana upravnih i nadzornih odbora javnih poduzeća te poduzeća i fondova u većinskom državnom vlasništvu, djelatnika tajnih službi, časnika HV-a te časnika i dočasnika MUP-a i člana izbornih povjerenstava.
Tko bi, a tko ne bi došao pod udar lustracijskog zakona koji su predlagali "pravaši"? To je pitanje svih pitanja i razlog zbog kojeg lustracijski zakon HSP-a nije prihvaćen tada, a posve je očito ne bi bio ni danas. Lako je uočiti da bi neki aktualni dužnosnici, novinari, sveučilišni profesor, sudac... došli pod njegov udar premda su proteklih 26 godina mnogi "visoki oficiri" kršenja ljudskih prava iz bivšeg režima obnašali i puno više i značajnije funkcije u demokraciji. Kako objasniti da to tada, i svih ovih 26 godina, nismo doživljavali kao prijetnju demokraciji, a jedino to je cilj koji opravdava sredstvo, a tek sada imamo potrebu zakonski se zaštititi od sluga bivšega režima. Lani u rujnu ESLJP je u slučaju Sõro protiv Estonije presudio u korist bivšeg vozača zloglasnog KGB-a u bivšem SSSR-u obrazlažući kako je objava tog podatka u tiskanom i internetskom izdanju službenih novina 2004., 13 godina nakon proglašenja estonske nezavisnosti, bila nesrazmjerna legitimnom cilju koji se htio postići.
U sedmeročlanom vijeću bila je i naša sutkinja Ksenija Turković. ESLJP ističe da je prijetnja koju bivši pripadnici KGB-a predstavljaju za nove demokracije s vremenom znatno smanjena pa su bivšem vozaču KGB-a dosudili odštetu od 6000 eura (i 1444 eura za troškove postupka). Inače, Estonija je svoj zakon donijela 1995. godine. Nedvojbeno je da zbog proteka vremena s gledišta europskih pravnih standarda više nisu mogući tako široki zahvati kakve su prije 18 godina predlagali pravaši, kako u odnosu na kadrovski zahvat suradnika bivšeg režima koji objektivno predstavljaju sve manju prijetnju tako i u odnosu na demokratske institucije koje treba štititi. Pitanje je i mogu li se izreći sankcije i kakve bi one bile 26 godina kasnije. Sasvim sigurno ne bi to bilo moguće u proceduri kakvu su predlagali pravaši jer je pružala skromna jamstva poštivanja temeljnih ljudskih prava, k tomu u izvansudskim postupcima.
Kako vrijeme prolazi, sve više se postavlja pitanje svrhovitosti lustracije jer bi se njezin učinak realno mogao svesti na puku deklaraciju, uz to što bi nas sve to, osobito u slučaju pogrešaka, moglo financijski skupo stajati. Rasipali bismo društvenu energiju s mizernim učincima i vjerojatno dvojbenima zbog snažno ukorijenjenog hrvatskog običaja da svaki zakon "principijelno" primjenjujemo na jednake i jednakije. E pa isti se efekt, ako ništa drugo, znatno jeftinije može postići i inzistiranjem na političkoj etici te upornim i stalnim suočavanjem s avetima prošlosti.
>>Karamarko se lustracije odrekao, Most ju je šutnuo, a ljevičari je ne žele
>>Za lustraciju trebaju jaka vlast i čisti računi, da je nitko ne može osporiti
Lustracija itekako ima smisla. Na primjer, dovoljno je samo pogledati recimo Radmana, Lovrićku i Rakićku (mediji), sve sami pripadnici i suradnici KOSa (a ima ih još). Tu je još npr. Josipović, braco i sestra Pusić, Milanović i da ne nabrajam ostale SDPovce - sve sama djeca čiji su očevi bili ili u ili pri SDBu ili KOSu. slobodno ubacimo i Puhovskog (svjedočio u procesu protiv Čićka i ostalih 1971) i da ne idemo dalje ... LUSTRACIJA.