Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Europa se opet trese, ovaj put zbog Katalonije. Kao da se ništa nije naučilo od Jugoslavije 1991.

Nije razvidno kako će Europa preživjeti španjolsko-katalonski sukob nastavi li se ponašati kao da se to događa na Marsu. Za paniku je još prerano, iako voda sa svih strana ulazi u brod, a treba pričekati i kako će bankari, tj. novac, reagirati na sve
28. listopada 2017. u 17:50 79 komentara 5231 prikaza
Katalonija
Foto: Reuters/PIXSELL

U prvih pola stoljeća ujedinjavanja, Europa nikad nije toliko pucala po šavovima kao u posljednje vrijeme. Umjesto da na krilima Macronove pobjede slave novi početak europske obnove, njezine duhove zahvaća masovno nova neizvjesnost španjolske groznice: hoće li nestabilna europska konstrukcija početi pucati ako nasilje u Kataloniji prijeđe u nasilje nad Kataloncima?

Nemaju podršku Nitko u EU ne priznaje neovisnost Katalonije

Nitko se ne može pravdati da nije znao: katalonski je referendum bio najavljen, Europa nije napravila nikakav diplomatski “cordon sanitaire” između Barcelone i Madrida, a španjolske su vlasti poslale pravi policijski kordon da uguši, ili oteža, jednu demokratsku inicijativu. Nemoguće je, ili barem nezamislivo, da ono što potresa jednu članicu ne uzbuđuje i EU. Europa se opet trese; tko ne vidi taj je slijep! Starim suprotnostima između razvijenijeg europskog sjevera i siromašnijeg juga, između demokratskijeg zapada i frustriranoga istoka, između univerzalizma centra i nacionalizma (s) periferije, između moćne briselske birokracije i otuđenih naroda, pridodaju se novi sukobi oko neriješenog statusa pojedinih narodnih zajednica ili regija. U Europi se ujedinjenje i dosad odvijalo u valovima, pa je moguće da će se i sadašnji visoki plimni val „secesionizma“ povući i da će Europa nastaviti svoju ujediniteljsku dijalektiku korak natrag - dva koraka naprijed.

Katalonija
1 / 7

Okolnosti su takve da optimisti mogu govoriti da je čaša napretka polupuna jer Europa „ima puno dobrih ideja“ kao što su zajednička valuta, jedinstvena obrana, usklađena sigurnost; pesimist će odgovoriti da je poluprazna jer nijedna nije dovedena do kraja, pa euro ne može funkcionirati bez zajedničke vlade, shengenske otvorene granice ne mogu biti u funkciji bez zajedničkih graničnih čuvara, sigurnost ne može biti efikasna bez zajedničke vojske. I svi će biti u pravu. Katalonija je pokrenula lavinu koja bi mogla pokrenuti ili je već pokrenula slične procese u drugim dijelovima Europe gdje tinjaju etnička nezadovoljstva i ubrzati njezino sazrijevanje: za početak, opomena Europi da razumije i aspiracije koje ne može podržati.

Pesimizam i depresija

Problem, međutim, počinje već od dijagnoze: što se stvarno događa? Jednom je već Europa pogriješila kad je u bivšoj Jugoslaviji – i na štetu Hrvata – vidjela samo „plemenski rat“, i pustila moćnijima da kroje „pravdu“, dok su imali nadmoć u oružju. Gdje god stavi nogu, staje opet u živi pijesak Katalonije, Baskije, Škotske, Lombardije, čak i Korzike... Nije lako odrediti da li se Europa razjedinjuje da bi se bolje ujedinila, što može biti puka tautologija, ili se razjedinjuje da se ne bi ujedinjavala, što može biti čista populistička prevara. Nije, opet, lako reći prijete li takvi pokreti više centralizmu (svojih) država ili jedinstvu Europe. Sile dezintegracije na prvi pogled djeluju moćnije, svakako bučnije, od snaga integracije, koje su toliko uvjerene u svoju konačnu pobjedu da ne vide da se Europa toliko guši u vlastitim kontradikcijama da bi se trebala više zamisliti kome sve zvona zvone. I Europi, sigurno, nastavi li oklijevati tamo gdje bi trebala aktivnom politikom organizirati dijalog.

Da je u Francuskoj proljetos pobijedila Marine Le Pen, Unija bi za svoj glazbeni znak raspoznavanja umjesto „Ode radosti“ već svirala jedan od poznatih „Requiema“. Hanibal je ostao pred vratima, ali se matrica europskih problema nije promijenila: politička konstrukcija u Bruxellesu djeluje istrošeno, izlizano, umorno; nije pripremljena na promjene, pa je ništa ne može iznenaditi. Ili je, ipak, sve iznenađuje? Koliko su pesimizam i depresija ovladali europskim duhom može se suditi po tome kako je dočekan Emmanuel Macron u krugu pobornika europskoga jedinstva: kao Mesija ili kao Nietzcheov nadčovjek (u pozitivnome smislu). Europi treba nada, a guše je strahovi. Samo uvjerljivija Europa može biti uspješnija Europa. A stvari idu suprotnim pravcem: nije Europa izišla ojačana iz austrijskih izbora, s vlašću u kojoj će, vjerojatno, sudjelovati i krajnja desnica; ni Česi nisu glasovali za Europu kad su izabrali „europskoga Trumpa“.

SVE JE NAPETIJE Španjolska vlada smijenila zapovjednika katalonske policije!

Neke su činjenice dramatične, kolikogod se relativizirale u političkim komentarima: u njemački su Bundestag ušla 93 zastupnika populističke desnice; u francuskoj bi Nacionalnoj skupštini dobili i više mjesta da ih ne sprečava (većinski) izborni sustav; prije 10 godina samo je 10 populističkih pokreta djelovalo na tlu Europe, danas ih je čak 55; dobra trećina Europe nije zadovoljna politikom Unije, kad joj toliko okreće leđa. Velika europska pera (Franz-Olivier Giesbert) misle da je katastrofa raspada Europe samo odgođena, i da će na kraju ovisiti o tome hoće li mladi francuski državnik dobiti potrebnu kritičnu masu za svoj projekt „ponovnog ujedinjenja Europe“. Francuzi su dočekali svojih pet minuta da oni kroje sudbinu Europe; nisu sretni što nemaju jaču podršku, prije svega s njemačke strane.

Angeli Merkel su birači svezali ruke da ne bi opet bila Majka Tereza za migrante, a nije sigurno da će joj koalicijski partneri toliko olabaviti konce da će s Macronom moći ravnopravno ući u operaciju spašavanja Europe. Dok je kancelarka zaokupljena sastavljanjem nove vlade, francuski predsjednik može Europu samo drukčije filozofski tumačiti, ne može je politički mijenjati bez savezničke ruke Angele Merkel. Njemačka koalicijska vlada neće pritiskati na kvačilo kao dosadašnje vlade; bitnije je da ne koče europski projekt. U tome je zamka, nada i strah istodobno. Za paniku je još prerano, iako voda sa svih strana ulazi u brod. Britanci su svoje europske lađe već sami potopili, i sad skupljaju daske po La Mancheu, da Škoti ne bi od njih pravili splavi po kojima će se vratiti u Europu. Cinični Francuzi vide dvije pozitivne činjenice u sadašnjoj drami Europe – dolazak Macrona i odlazak Engleza.

Europski parlament PREGLED TJEDNA Sodoma i Gomora u Europskom parlamentu, srcu Europske unije!

Nitko Otočane nije bolje poznavao od Winstona Churchilla, a on je svoj cinizam dokazivao najbolje na njihov račun: „Mogao bih braniti Britanski Imperij od bilo koga, osim Britanaca“! Odluka mušičavih Engleza manje je uzdrmala labavu Europu nego što se očekivalo, a mogla bi potresti čvrsto Ujedinjeno Kraljevstvo mnogo više nego što su na Otoku pretpostavljali; raspad bi na Otoku mogao ići brže nego ujedinjenje na kopnu. Igra, dakle, bez pobjednika. Englezi su dobili što su tražili; Europljani ono što, ipak, nisu znali izbjeći. Kad bi Unija bila ugrožena samo sa te strane, ni Trumpova podrška Brexitu ne bi bila dovoljna da uvjeri onaj dio Europe koji je govorio da Ujedinjeno Kraljevstvo mora otići iz Europe da bi se Europa mogla ujedinjavati. Za pobjedu ipak treba pričekati kraj: kako će bankari, tj. novac, na sve reagirati? Može li se kapital iz Londona preseliti u Frankfurt a da vuk bude sit i sve koze na broju? Pisac Milan Kundera vjerovao je da će se Europa ujediniti oko kulture; pokazuje se da novac dijeli i kulturu i Europu i odvaja Europu od kulture i kulturu od Europe.

U krizi Europe, intelektualne glave previše šute, a oni koji govore nemaju puno novoga reći. Europa će preživjeti Brexit jer izlazak Velike Britanije ne ugrožava njezine vitalne funkcije, niti interese. Nije razvidno kako će Europa preživjeti španjolsko-katalonski sukob ako se nastavi ponašati kao da se to događa na Marsu i ako sukob eskalira, čak i eksplodira. Ako ih u Bruxellesu ne vide, ne znači da pretpostavke za nekontrolirani sukob ne postoje. Katalonija je živa rana na europskoj savjesti, ali i na španjolskoj i katalonskoj još svježoj povijesti. Smije li se zaboravljati da su se u Kataloniji već tragično sukobljavali Republika i Monarhija, da je sukob završio prvom pobjedom fašizma u Europi, da je Franco pobijedio kad je Barcelona pala, i da je, za kaznu, zabranio katalonski jezik i strijeljao predsjednika katalonske vlade Lluisa Companysa! Bude li Europa samo promatrala kako se gase svjetla, Katalonija bi mogla postati krčma u kojoj će se provjeravati jedna od održivih Marxovih teza – da „memorija mrtvih predsjeda akcijom živih“. Katalonci nemaju kompleks fašizma, oni su bili na drugoj strani; Katalonija ne žele izlaziti iz EU, ne kani napuštati euro niti odustajati od shengenskoga režima; iz nje, kao ni iz Škotske, ne progovara jeftini populizam, nego autentična volja naroda da upravlja svojom sudbinom i svijest o pripadnosti demokratskoj Europi. Škoti su žrtve britanskoga populizma, 62 posto glasovalo ih je za ostanak u Uniji. Katalonci vode političku borbu da iziđu iz Španjolske, i imaju na svojoj strani volju velikog dijela naroda, a protiv sebe ustav koji su i oni ratificirali: pristali su na brak s većinskim narodom bez prava razvoda! Veoma načelno govoreći, mogu li Španjolci preuzeti potpuno u svoje ruke sudbinu Katalonaca, tako što će im oduzeti autonomiju? Nije Katalonija samo regija od sedam milijuna duša koji govore katalonskim jezikom, koji imaju 2000 godina povijesti, koji su u srednjem vijeku imali svoju književnost, bili pomorska sila na Mediteranu, koja je na početku 18. stoljeća priključena Španjolskoj kad se više nije mogla odupirati sili jačega, koja je četiri stoljeća vodila borbu za autonomiju i koja danas u središnji državni proračun daje tri-četiri posto više novca nego što ima stanovništva. Je li to pravi predmet spora?

Katalonija PROGLASILI REPUBLIKU Katalonski parlament izglasao nezavisnost, a Rajoy ih raspustio i raspisao izbore u Kataloniji

Aktivne emocije ubile razum

Robert Frank, profesor međunarodnih odnosa, dokazuje u jednoj studiji da „regije koje se žele odvojiti uglavnom su bogatije i razvijenije od država od kojih se žele izdvojiti“. Ali, nije samo novac posrijedi. Spomenuti profesor mudro savjetuje: „Zanemarivanje realnosti nikad ne vodi dobrim rješenjima“. Kad se emocije aktiviraju, obično stradava razum. Nema Europa sto rješenja. Nije sigurno da jedno jedino koje se vrti oko Macrona može osigurati budućnost europskoga projekta. Svi znaju što bi bilo da projekt ujedinjenja propadne: cijela bi se Europa mogla naći u situaciji u kojoj su danas Španjolska i Katalonija. A to znači da bi na kušnju mogli doći ujediniteljski ideali – mir, sloboda, solidarnost, tolerancija, kulturna osjetljivost, gospodarski prosperitet, znanstveni napredak, ekološka svijest. Pokazuje se da je Sartreov liberalni rival Raymond Aron dobro predviđao da će „razlike između nacija poprimiti obilježja razlika između klasa“. Je li to nova Ahilova peta europske politike, spremnije osuditi „balkanizaciju“ nego razumjeti „nacionalizam“? Srednja je Europa veći dio svojih nacionalnih antagonizama riješila nakon Prvog svjetskog rata i raspada imperija, a istočna Europa nakon pada komunizma i raspada crvenog imperija; dolazi li na red europski Zapad, sa svojim paketom etničkih i regionalnih aspiracija? Jesu li posrijedi samo ostaci iz 20. stoljeća, ili još starijeg porijekla, koji otežavaju Europi da glavom i tijelom učini presudni korak u 21. stoljeće?     

Katalonija
1 / 12
Katalonski parlament u Barceloni izglasao je u petak popodne nezavisnost Katalonije od Španjolske. (Hina)
Katalonija AKTIVIRALI ČLANAK 155. Španjolski parlament odobrio uvođenje direktne vlasti nad Katalonijom Ivan Jakovčić Nezavisnost Katalonije Ivan Jakovčić: Pod svaku cijenu spriječiti krvoproliće Katalonija Proglašena Republika Oduševljenje zbog nezavisnosti! Pogledajte slavlje na ulicama Barcelone
Franka Batelić
tužna vijest
Velika tuga u obitelji Franke Batelić: 'Otišla je sama, iznenada,u tišini...'
Aquaestil
PROMO
Preživjeli smo sve krize, stvorili međunarodni brend i proširili posao, a sada otvaramo nova radna mjesta
  • Avatar Vukomerec
    Vukomerec:

    Jadna EU, ako joj je glavna nada Emanuel Macron. Jadan VL, ako mu je glavni analitičar Mirko Galić.

  • Avatar Mrki medvjed
    Mrki medvjed:

    Treba vidjeti kako se stvari odvijaju, ali Hrvatska treba biti među prvima, koji će priznati Kataloniju, bez obzira kako ta odluka neće biti komotna. Principijelno, imamo i svoje razloge za to, isto kao i oni, koji ne žele priznati samostalnost Katalonije.

  • kajinx:

    Kao da se ništa nije naučilo od Jugoslavije 1991. Naučilo se da nismo više krava muzara svima u regionu. Nezavisnost je naj važnija za opstanak nacije.