Dok mnogi političari iz svog paralelnog svijeta potpiruju podjele u društvu, građanima sve više optimizam postaje apstraktan pojam. Za zaokret prema boljem sutra, koji traži odgovornost političke elite, ali i od naroda da se trgne iz pasivnosti, ima sve manje vremena. O tome i aktualnim problemima razgovarali smo s voditeljicom Centra za istraživanje kvalitete življenja Instituta Ivo Pilar, prof. dr. Ljiljanom Kaliternom Lipovčan, koja je i profesorica psihologije rada.
Hrvatska je, prema UN-ovu izvješću, o sreći iz 2016. pala za 12 mjesta, na 74. mjesto...
UN-ov indeks sreće mjeri zadovoljstvo životom kod građana, povjerenje u institucije, osjećaj sreće, percepciju svog života i stanja u društvu. Pali smo nisko jer ljudi percipiraju lošim stanje u društvu. Nije zadovoljstvo životom nisko kod građana, ali je velika percepcija društvenih problema, korupcije, nejednakosti i građani su nezadovoljni načinom na koji elite upravljaju društvom. Jedan od najvećih problema jest to što nemaju povjerenja u institucije.
Raspravi o ustašama i partizanima nema kraja, pa ispada da nas ne ugrožava kriza, nego radikalizacija svega i svačega ili samo manjina manipulira većinom dok tonemo sve dublje?
Prema Pilarovu barometru hrvatskog društva, većina je građana u centru, što se ne vidi ni u medijima ni u politici. Ne vidim podijeljeno društvo o kojem se toliko govori kad razgovaram s različitim ljudima, ni da se ljudi tuku. Ima kao i svuda incidenata, ali u nas se umjetno stvaraju podjele u društvu i sve predimenzionira.
Svaka je vlast obećavala bolji život, a nakon svake standard je građana padao sve niže. Je li nas ubila pasivnost ili većinski neodgovorna politika?
I jedno i drugo. Pasivni smo kao narod, ne izlazimo na izbore jer ljudi misle da ne mogu ništa promijeniti. Meni se sviđa praksa iz nekih zemalja da se kažnjava neizlaženje na izbore jer to podiže odgovornost građana. Trebamo promovirati pozitivne vrijednosti i ljude da se pokrenemo iz tog negativističkog stava da ništa ne valja. Nezaposlenost je naš najveći problem i na njoj bi trebao biti fokus svih politika.
Ali ne tako da se pušta spin o devetosatnom radnom vremenu?
Nadam se da je to s devetosatnim radnim vremenom netko nešto krivo interpretirao. Nema toga posla na kojem se može biti učinkovit više od 8 sati. Mi smo među rijetkim zemljama koje imaju uračunatu pauzu za ručak u radno vrijeme, ali u razvijenim zemljama je radno vrijeme kraće. Kad nova uprava u nekoj tvrtki ne zna što će, prvo kaže da će uvesti kartice za kontrolu radnog vremena, kao da to išta rješava, umjesto da osmisli način na koji će ocjenjivati produktivnost radnika, nagrađivati najbolje, kažnjavati najlošije, a ne da su svi, kako god rade, isto plaćeni. Zbog velike nezaposlenosti ljudi su prisiljeni raditi poslove koji ih ne zadovoljavaju, a nezadovoljan radnik ne može biti dobar radnik. Sve europske zemlje prelaze na skraćenje radnog vremena jer znaju da je zadovoljan radnik koji ima više vremena za obitelj, prijatelje ili hobije produktivniji i lojalniji tvrtki. No, u nas poslodavci shvaćaju da su radnici roblje, a radnici, gdje mogu, dijelom se drže one “ne možeš me tako malo platiti koliko mogu malo raditi”.
Očekivanja građana od nove vlasti brzo su se istopila...
Imali smo velika očekivanja od nove vlade, ali nema razloga da padnu nakon mjesec dana i da zaključimo da od svega neće biti ništa. Možda i neće, ali problem je što postajemo sve pesimističniji zbog negativnih iskustava, pa izaberemo Vladu i odmah nam ne valja te već govorimo o novim izborima, što stvara nesigurnost u društvu. Političari ne komuniciraju s javnošću nego se na razini incidenta rješavaju situacije. Doznajemo o reformama usput od ministara, svaki bi ministar trebao jednom mjesečno ili u tri mjeseca detaljno izvijestiti javnost o reformama koje pripremaju i što znače za građane. Kao u nekom kaosu, sve vrijeme rješavamo vatrogasne mjere u stilu uzet ćemo ovima i dati onima. Treba sređivati sustav segment po segment. Meni je primjer svih reformi bilo uvođenje fiskalne blagajne, koju se uvelo pod prijetnjom kazni iako su svi kukali da to ne mogu napraviti za mjesec dana, a uspjelo se. Koliko smo plakali kao da nam se baština otima, da neće više biti kumica na Dolcu, ni sira ni vrhnja... Imali godinu dana dokumentarce o siru i vrhnju i evo sad na Dolcu stoje frižideri s kumicama i sirom i vrhnjem.
No, sređivanje sustava zahtijevaju od političara usmjerenost na javno dobro, a ne na to kako se održati na vlasti?
Svaki političar kaže da će služiti narodu, ali u praksi se to ne vidi. Političari nisu odgovorni ni u ponašanju. Posljednjih godina svašta govore jedni drugima, pa kako očekivati da narod bude pristojan? U razvijenim zemljama, kad se ministra uhvati u nečem neprihvatljivom, on odmah daje ostavku jer je sustav tako postavljen. U nas se danima, pa i tjednima batrgaju, raspravlja se hoće li dati ostavku ili neće, je li ukrao ili nije, pa da možda nije kriv jer to još nije pravomoćna odluka. Da netko napiše knjigu o Hrvatskoj, Monty Python bi mogao napraviti još jednu seriju. Pa i to plaćanje stanova zastupnicima! Kakav je to način da to svi plaćamo kao da nisu znali da je Sabor u Zagrebu?!
Opravdanje je kako ne bi bili diskriminirani zastupnici izvan Zagreba?
Neka onda naprave hotel za njih. Da su u 20 godina izgradili hotel za 50 zastupnika, manje bi nas koštalo nego plaćanje stanova. Politička elita mora se srediti i služiti građanima kao primjer.
Građani su relativno bili zadovoljni zdravstvom, no nakon najavljenih reformi, zadovoljstvo će im splasnuti?
Novija istraživanja pokazuju da ljude puno više unesreći pad standarda ili BDP-a nego što ih usreći porast. Više ih pogodi kad im uzmu 100 kuna nego što ih usreći kad im toliko daju. Unatrag 10-ak godina kod građana se povećalo zadovoljstvo zdravstvenim uslugama i posljedično i vlastitim zdravljem. Povećanje dopunskog osiguranja od 19 kuna i nije tako puno, no ljudi to doživljavaju “evo, sad nam i to uzimaju”. Čini mi se da je reforma hitne službe dobrodošla promjena.
Mislite da Hrvati pretjeruju s odlascima na Hitnu pomoć?
Lani mi je po prijateljicu došla Hitna pomoć jer joj je pozlilo, a ja sam išla taksijem za njom i, kad smo se dovezli do bolnice Rebro, veli mi taksist: “Joj gospođo, recite i da vas nešto boli pa će i vama napraviti pretrage. Mi vam to svi radimo, dok čekamo nekoga koga smo dovezli na Hitnu. Oni vam izmjere tlak, izvade krv...“ Na Hitnoj je bilo ljudi kao na subotnjoj špici u podne. Ljudi su koristili Hitnu kao priliku jer ne treba uputnica, a sve obavite. Problem je što su obiteljski liječnici preopterećeni brojem pacijenta i birokracijom i ne mogu se kvalitetno posvetiti liječenju.
>> Hrvati nisu lijeni, rade više nego u većini zemalja
sto vrijedi izlaznost kada nemas sto izabrati-sve lose od goreg!