Svako spominjanje Piranskoga zaljeva već je tjednima glavna vijest svih naših medija. Tako je i sada nakon odluke Arbitražnog suda.
Kada se pogleda unatrag, arbitraže zapravo nije trebalo ni biti. Kakve svrhe ima hrvatska ljutnja na nepravednu odluku Arbitražnog suda?! Već se prije znalo da će odluka biti na hrvatsku štetu. Sada naša vlast uvjerava i sebe i nas da je odluka nepravedna, da nas se ne tiče, da nas ni na što ne obvezuje i da je stoga ne kanimo ni provoditi. Iz Bruxellesa pak stiže poruka da su Hrvatska i Slovenija obvezne provoditi odluku suda. Vidjet će se koliko je Hrvatska dosljedna u svojoj javnoj priči. Najvjerojatnije da od te priče neće biti ništa. Hrvatska zapravo cijeli taj proces oko Pirana nije trebala ni započeti. Naša je vlast valjda mislila da će joj činjenica da je u pravu biti dovoljna da i odluka Arbitražnog suda bude na njezinoj strani. Zapravo bi bilo pravo čudo da se to i dogodilo.
Spor je u biti izgubila naša diplomacija. Najprije je svoj prilog tome dala Vesna Pusić svojom diplomatskom nesposobnošću. Pokazala je da je samo diplomatska štreberica i da uopće ne razumije bit diplomacije. Zato smo spor na kraju i izgubili. Pusić jednostavno nije bila za ulogu ministrice vanjskih poslova. Koliko su njezine diplomatske procjene bile pravovaljane najbolje pokazuje njezina kandidatura za glavnu tajnicu UN-a, kada je dobila najmanju potporu diplomata-birača. Da joj je diplomatski ugled bio veći, sigurno bi dobila više glasova. Valjda je mislila da joj je to što je bila diplomatski korektna prema svojim kolegama donosilo i veći ugled među njima.
Njezino postavljanje na mjesto ministrice vanjskih poslova činilo se da je ujedno bio i prestanak prepuštanja tako važnog ministarstva političkim poslušnicima. Egzemplar takve politike bio je Mate Granić, koji je bio samo provoditelj politike dr. Franje Tuđmana. Sličnu je politiku glede diplomacije vodio i dr. Ivo Sanader, a čini se da je sličnome modelu sklon i Andrej Plenković. Ni današnja diplomacija ne izgleda puno drukčija. Zapravo je sve to posljedica našega uvriježenoga mišljenja da je diplomacija akademija etike, a ne učilište političkoga lukavstva. Da smo to na vrijeme prihvatili vjerojatno se danas i ne bismo toliko čudili da smo izgubili spor sa Slovenijom. A taj smo spor i izgubili najviše zbog takvoga shvaćanja.
Za razliku od nas, Slovenci su diplomaciju shvatili praktično, bez suvišne etike i moraliziranja. To su pokazali i prije konačne sudske odluke. Njima nije bilo etički sporno lobirati kod arbitražnih sudaca puno prije njihova pravorijeka. Ta je odluka logična posljedica toga lobiranja.
Naša se diplomacija pak očito odrekla takvoga lobiranja smatrajući ga etički spornim, kao da je sudište crkveno svetište. Osim toga, naša je vlast, nakon saborske odluke o povlačenju iz arbitraže, iz sudskoga članstva povukla čak i našega pravnoga eksperta. Danas nas pak uvjerava da arbitražu ne misli ni prihvatiti ni provesti. Slovenci rade suprotno tome. Izjavljuju da će arbitražu i prihvatiti i provoditi. Naša se diplomacija sada nada da će se problemi granica riješiti bilateralnim dogovorima slovenske i hrvatske vlasti. Zato je sasvim nejasno zašto smo onda uopće i tražili arbitražu. Valjda iz stare hrvatske navade da na nešto pristanemo i potpišemo, a onda se protiv toga bunimo barem još pedeset godina!
Da je ostala Pusićka, Hrvatska bi ostala bez cijele Istre. Pozdrav dobrim ljudima