Naslovnica

Lorkovićevo lječilište za čitave nacije

Radovan Lorković, sin velike pijanistice Melite i nećak ustaškog ministra Mladena Lorkovića, napisao je veliku knjigu o svojoj majci, obitelji, narodu i sebi
23. rujna 2012. u 12:00 1497 prikaza
lorkovic
Foto: Arhiva

Radovana Lorkovića upoznao sam prije pet godina kada je Zagreb nizom koncerata obilježavao stogodišnjicu rođenja svoje majke, glasovite i velike hrvatske pijanistice Melite Lorković. Već mi je tada spominjao kako ga njegov prijatelj i dugogodišnji glazbeni suradnik Jakša Zlatar nagovara da napiše knjigu o životu i djelu svoje majke. Radovan, inače violinist koji je ostvario respektabilnu violinističku, a osobito pedagošku karijeru, naoko se nećkao, ali u njegovoj strastvenoj potrebi za pričanjem vidjela se i potreba da sve to stavi na papir.

Prošlog tjedna, 13. rujna, Radovan Lorković je pred prepunom malom dvoranom Hrvatskoga glazbenog zavoda promovirao svoju knjigu koja nosi uobičajen monografski naslov “Melita Lorković”, ali i vrlo znakovit podnaslov: “Pozajići / Lorkovići / Melita i ja”. Ugledni i zaslužni preci Već na temelju osnovnih činjenica iz života Melite Lorković (1907.-1987.) jasno je koliko je njena sudbina ilustrativna za povijest Hrvatske u 20. stoljeću. Rođena je u obitelji Pozajić. Brat joj je bio Mladen Pozajić, vrlo značajna glazbenička figura u Zagrebu do 1945. godine, a još važnija u Sarajevu, gdje je djelovao od 1947. do smrti 1979. godine. I na njega je u očima novog režima bila pala sjena vile Lorkovića s Tuškanca. Melitu Pozajić već je kao studenticu u tu kuću dovelo prijateljstvo s Vlastom Lorković, a kasnije brak s Vlastinim bratom Radoslavom. Njihov je djed bio znameniti ekonomist i pravnik Blaž Lorković, a otac Ivan Lorković, političar, saborski zastupnik i do 1918. žestoki pobornik hrvatsko-srpskog zajedništva. Sve to saznajemo iz knjige Radovana Lorkovića, koja, naravno, govori i o njegovim stričevima Blažu i Mladenu Lorkoviću. Prvi je bio u diplomaciji NDH, 1947. izručen Jugoslaviji i strijeljan. Drugi, u povijesti najspominjaniji Lorković, bio je Pavelićev ministar vanjskih pa unutarnjih poslova, protagonist takozvanog puča Vokić-Lorković, ubijen pred sam kraj rata od ustaša u Lepoglavi.

Prezime je glavom platio i Radoslav, ali drugoj strani. Melitin suprug i Radovanov otac odveden je i ubijen pod nikad razjašnjenim okolnostima ubrzo nakon oslobođenja 1945. godine. Jedini od braće preživio je i lijepe godine doživio samo Zdravko Lorković (1900.-1998.), možda zato što se ipak čitav život najviše zanimao za leptire. Bio je entomolog svjetskog ugleda. Meliti Lorković, kao ženi brata palog ministra, već 1944. zabranu javnih nastupa izrekli su ustaše, a strukovni revolucionarni “sud časti” nakon završetka rata samo ju je potvrdio. Na zagrebačku pozornicu vratit će je dirigent Oskar Danon, partizan! I to odakle? Iz Beograda! Melitu Lorković, slavnu učenicu zagrebačke pijanističke škole Srbina Svetislava Stančića tamo su primili, zaposlili i zahvaljujući brizi i naklonosti skladatelja i dirigenta Mihajla Vukdragovića držali kao kap vode na dlanu.

Povratak u Zagreb bio je zato posebno dugačak. Preko deset godina u Kairu! Ubitačno precizna opažanja Ubijeni očevi, moćne majke, politički prevrati, hrvatsko djetinjstvo pod tri režima, dva jugoslavenska i jednim hrvatskim, sve je to Radovan Lorković kasnije u svom životu čini se vrlo uspješno razriješio na kaučima psihoterapeuta. Odatle njegova ubitačno točna i bez oklijevanja iznesena opažanja o ljudima i pojavama. Tako on gotovo usputno detektira i Melitin (majku uvijek naziva imenom) salonski bečki antisemitizam kakav je u NDH odredio držanje većine građanstva, kao i netrpeljivost prema Srbima. Ali sve to okupano glazbom.

Pravi cilj sjajno napisane Lorkovićeve knjige je ponuditi ovdašnjim narodima, a u prvom redu Hrvatima, put pomirenja sa sobom, s poviješću, i s drugima oko sebe. On bi za osnivanje jednog međunarodnog centra za dubinsku psihologiju naroda darovao i vilu Lorkovićevih na Tuškancu. Sve je to na kraju knjige opisao pod naslovom Projekt Tuškanac. I sve će to još dugo ostati utopija, dokle god je etnička i nacionalistička šizofrenija na ovim prostorima toliko isplativa. Uostalom, od vile na Tuškancu Radovan Lorković i njegov brat Hrvoje do sada su ionako dobili povrat samo polovice od svake prostorije. Pa vi recite da ovoj zemlji ne treba psihijatar.