Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 19
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Praznik u Rimu

Rim: gastronomski centar svijeta u kojem će svaki gurman utažiti svoju glad

privatni album
27.06.2023.
u 08:00

Večernjakov gastrolutalica prošetao se dijelom grada oko Vatikana. Najviše ga je iznenadilo predjelo u jednoj trattoriji: pašteta od tune s krumpirom. Cijelim grudama krumpira.

Na vječnu dvojbu tko je bolji, Beatlesi ili Rolling Stonesi, oduvijek lako odgovaram. To mi je pitanje zapravo i besmisleno jer zna se tko je tu gazda. Ali u divovskom gastronomskom dvoboju, na pitanje koja mi je kuhinja draža, talijanska ili tajlandska, nikada nisam mogao odgovoriti. Kad baš moram, da bih se izvukao, kažem da su mi zimi draži špageti, a ljeti nudli. Doduše, ista me dilema proganja i u okršaju drugog reda najboljih svjetskih kuhinja, a to su, dakako, japanska i indijska. No jasno je jedno: Italija i Tajland su na vrhu, a Japan i Indija u drugom redu.

Početak lipnja proveo sam u Rimu koji me svaki put opelješi: za mene je ovaj grad opasniji od bilo kakve kockarnice jer ne mogu odoljeti njihovim tavernama, trattorijama, locandama, osterijama, kako god ih nazvali, koje me mame svojim rasplesanim ugođajima. Obični kockasti stolovi oko kojih su načičkani gosti, šareni tanjuri, živahni konobari i razigrani jelovnici i sitog me navuku na jelo. Rim ima prihvatljive cijene, izuzev ako ne jedete baš pokraj Koloseja ili pape Franje, ali kako ja nemilice trošim na gorki espresso, hrskave kroasane, kolače, vina i piva, pizze, focaccie i milijardu drugih dobrih jela, ali i u trgovinama koje imaju nevjerojatnu ponudu povrća, sireva, tjestenina, vina, iz Rima se vraćam siromašan ko crkveni miš. U rimskim ugostiteljskim objektima provodim ne samo minute ili sate dok jedem, već cijele dane.

Foto: Robert Bubalo

U ovom gastrolutanju obići ću dio vrlo živahnog sjeverozapadnog dijela Rima oko Vatikana koji vrvi turistima i hodočasnicima, ali oni pored pričljivih i žustrih Rimljana teško dolaze do glasa. U kvartu Cipro nezaobilazna su jutarnja ispijanja kave u La Siciliani, spektakularnom bistro baru koji je jedna velika tvornica novca. Iako je red pred blagajnom desetak metara, uvijek ima mjesta jer Talijani uglavnom s nogu srknu espresso ili gucnu čašu vina i idu dalje. Espresso je ovdje 1,10 eura, kao i na većini drugih mjesta, ali ono što je još važnije – nema šansi da igdje u Rimu dobijete bljuvotinu od kave. Vreli, sočni, hrskavi kroasan ispunjen kremom od pistacija je 1,50 eura. Neki sam dan u Zagrebu naručio kroasan s marelicom koji se, kad sam ga zagrizao, stisnuo u komad papira. U La Siciliani espresso i kroasan savršen su zajutrak za 2,60 eura.

No mene nije lako izvući iz ovog hedonističkog raja u kojem radi desetak ljepuškastih konobarica porijeklom iz svih krajeva svijeta, istetoviranih po rukama, nogama i leđima i tko zna gdje još gdje se ne vidi, probodenih piercinzima posvuda po glavama, s čudnovatim pletenicama na kosama, našminkanih u LGBT ili bojama nekih egzotičnih zemalja ili klubova. Svaki razgovor s njima proizvodi želju za novom čašom vina, uz koju obavezno, što je i dalje sjajan talijanski običaj, dolaze pijatići puni grickalica ili mini sendviča. Tako da se doručak zna otegnuti do podne, kada je red ipak početi i nešto pisati.

Popodne obilazim lokalnu prodavaonicu kako bih kupio nešto za ručak: pakiranje cherry rajčica od pola kg košta 1,60 eura, kilogram salate od hobotnice 10 eura, pola kg tjestenine manje od eura, butelja sivog pinota 5 eura, da ne nabrajam dalje – jedva sam povjerovao da su to istinite cijene. Vrtio sam sa svih strana ko Mr. Bean i pitao se gdje je tu prijevara, međutim cijene su doista takve. Ali što je bitno – sva hrana koju kupite je sjajna. Nema šanse da su cherry rajčice na dnu gnjile, hobotnica žilava, a neko nepoznato vino nepitko poput zagorskog kiseliša. Zanimljivo, jedino je kruh skup, ali koga briga kad je sve oko njega dobro. Punim košaricu jeftinoćom, ali znam i sam da neću ništa kuhati jer mi je ugodnije čavrljati s konobarima i konobaricama i jesti iz njihovih slatkih pijatića.

Foto: Robert Bubalo

Druga lokacija koju želim opisati je Bonci, neka vrsta pizza-kioska. Bonci je gotovo neugledno mjesto koje je do podne skriveno iza teške željezne roletne išarane grafitima. A kad se uz golemu buku podižu vrata, kao da kakva gladna zvijer otvara usta, ukazuje se vojska dobro uigranih kuhara/trgovaca koji peku pizze u dubokim tepsijama, a sadržaj na njima toliko je neobičan da sam ja, recimo, probao pizzu s krumpirima i jajima. Razigrano osoblje iza velikog staklenog štanda popunjenog hranom bori se sa stotinama turista koji su zapravo kao pripadnici neke sekte; svi su valjda pročitali preporuku Michelina pa se Nizozemci, Australci, Japanci, Korejci guraju i tuku kako bi što prije objavili selfie s kultnim komadom pizze. Iako je mjesto prerazvikano, zanimljiv je taj kult koji vlada oko Boncija, pa navečer ispred njega bude i 200 ljudi koji nemaju kamo sjesti, pa leže na asfaltu pijuckajući pivo dok čekaju ponekad i dulje od pola sata da netko prozove njihov broj.

Treća lokacija je jedna tipična trattoria kakve najviše volim. To je Armare u kvartu Cipro, nedaleko od stanice metroa. Naizgled jednostavno mjesto, s malim drvenim stolovima bez stolnjaka, zapravo je vrlo profinjena lokacija. Osjeti se to po mirisima koji dopiru iz kuhinje, čistoći, izgledu konobara, ali sve zrači takvom nepretencioznošću da na prvu pomislite da ste u kakvoj seoskoj gostionici.

Foto: Robert Bubalo

Krasan domaći kruh čeka vas na stolu u dva škarnicla, narezan na šnite, a unaprijed je posluženo i maslinovo ulje i papar te mala posudica. Kao vječito gladan gost, odmah sam zdjelicu napunio uljem i namakao kruh daveći se u ovom besplatnom predjelu, dok mi konobar nije donio tanjurić paštete od tune s – krumpirom. Dakle, cijele grudice krumpira, koji namjerno nije izmiksan do razine pirea, obogaćuju ovu paštetu.

U rimskim trattorijama nema više klasike – bolonjeza, milaneza, carbonare, to je kao da u Hrvatskoj u restoranu naručite šnitu kruha s masti. Svaka trattoria ima moderne recepte, a ova moja je specijalizirana za morske stvari – gotovo da nisam u jelovniku pronašao ništa s mesom. Naručio sam stoga za predjelo salatu od sipe, a za glavno jelo pacchere sa sporo kuhanom hobotnicom, u jednom blago ljutom, gustom umaku, koji me podsjetio na naš brudet. No dok sam čekao svoja jela, konobar me počastio prženim neoguljenim krumpirićima tako da nisam uspio dovršiti posao i polovicu pacchera s beskrajnom tugom ostavio sam netaknutu.

Rim nisu kao druge europske metropole okupirale strane kuhinje, talijanska je naprosto dovoljno bogata, primamljiva i raznovrsna i, što je najbolje, stalno se razvija pa tako strane gastronomije ne prolaze dobro. Naravno, ima i ovdje poneki kineski ili indijski restoran, ali ih je toliko malo da nećete igrom slučaja nabasati na njih. Jedina strana kuhinja koja je ovdje pustila korijenje je japanska, i to očito zato što se najviše razlikuje od svih drugih.

Foto: Robert Bubalo

Stoga, ako ste ljubitelj japanske kuhinje, želim vam za kraj otkriti jedno specifično mjesto u Rimu na kojem ćete se najesti do mile volje, a neće vas oderati – restoran Jinjá. Kada uđete u restoran, prvo što ćete vidjeti je da na svakom stolu poput malih čudovišta strše tableti na golemim savitljivim stalcima. Princip je sljedeći: možete večerati a la carte, no možete i puno bolje izabrati: uzeti za cijenu od 26,9 eura mogućnost da jedete koliko želite (piće i deserti su isključeni, oni se plaćaju dodatno). Dakle, nigirija, makija, sushimija, pokea, tataki tune, ramena, riže koliko god hoćeš, samo utipkavaš u tablet i konobari ti donose. Komunikacije s njima gotovo i nema, sve ide preko tableta, a ljudi su toliko uhodani da, ako naručite 15-ak jela kao ja odjednom, bit ćete u gabuli jer će vam u rekordnom roku sve odjednom donijeti na stol. Očekivao sam da bi na takvom mjestu sirova riba mogla biti ispod razine, međutim to ne bi prošlo u Italiji – riba je prvoklasna, topi se u ustima poput meda. Iako to jest japanski restoran, u Jinji se može naći i poneko tajlandsko jelo jer te se dvije kuhinje sjajno nadopunjuju, barem nama zapadnjacima.

Foto: Robert Bubalo

Sjećate li se filma Williama Wylera od prije točno 70 godina, s Audrey Hepburn i Gregory Peckom? Naravno da se sjećate. E, tako bih i ja nazvao svaki svoj posjet ovom gradu – praznik u Rimu. Rim je gastronomski centar svijeta, nepregledna čarolija boja, mirisa i okusa, u kojoj se svaki gastrolutalica osjeća kao da je konačno pronašao svoj spokoj i zauvijek utažio glad.

VEZANI ČLANCI: 

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije