Večernji list pokrenuo je projekt Superžena kroz koji promoviramo priče superžena iz naše okoline, onih koje svojim svakodnevnim djelima pokazuju da superžena može biti i bez moćnih titula, svjetala pozornice, iskrivljenih slika na društvenim mrežama, zadovoljavanja imaginarnih ideala, a koje često promiču oku jer njihove priče prihvaćamo zdravo za gotovo. Naša superžena bila je i HRT-ova novinarka Sanja Račić koja je preminula danas u 55. godini nakon duge i hrabre borbe s karcinomom. Razgovor sa Sanjom vodili smo prije pet mjeseci kada nam je u emotivnoj ispovijesti ispričala sve o svojoj bolesti, otkazu koji je dala kada je doznala za dijagnozu te o odluci da se posveti izradi nakita koji su njezine kolegice i prijateljice obožavale, a svaki komad koji je izradila bio je malo umjetničko djelo. U nastavku pročitajte intervju koji nam je Sanja dala u ožujku.
– Više od desetljeća imala sam kalcifikat. Na jednoj kontroli doznala sam da je kalcifikat postao karcinom. Nisam u to povjerovala. Opipom nisam primijetila nikakve promjene, osjećala sam se odlično, a krvna slika nije upućivala na zloćudnu bolest. Sigurna da je posrijedi greška, otišla sam po drugo mišljenje na Kliniku za tumore u Zagrebu i doznala da imam dva karcinoma – veliki kalcifikat uistinu je postao veliki karcinom, a uz njega, pretraga je otkrila još jedan, manji, ali invazivniji i metastaze u aksili – započinje Osječanka Sanja Račić.
– Empatična liječnička ekipa na Klinici omogućila mi je da se ne vraćam u Osijek i već sutradan ujutro obavim potrebne pretrage, ali ja sam morala zagrliti kćer i muža pa sam se navečer vratila u Osijek, odspavala nekoliko sati i ujutro se ponovno odvezla u Zagreb. Sama. To što nisam željela da me itko vozi ni prati nije bilo lako mojoj obitelji, ali meni je bilo lakše samoj se nositi s lošim vijestima i svojim strahovima i podijeliti ih s dragima tek kada ih obradim i prihvatim – nastavlja.
VEZANI ČLANCI
Cikluse kemoterapija i zračenja više ne broji. Redoslijed je bio mastektomija, kemoterapije pa zračenja. Svaki ciklus kemoterapije pratilo je dva-tri dana slabosti, a gubitak kose, obrva, trepavica i često noktiju nije ju, kaže, posebno pogodio. – Izvještila sam se u biranju perika, crtanju i lijepljenju… Dvije godine nakon operacije bolest je ponovno aktivna – metastaze na kostima. Promjena lijeka, zračenje, zatim remisija, a četiri godine nakon operacije i metastaza na jetri. Klinika za tumore, Sestre milosrdnice, Radiochirurgija... Liječenja i oporavci. I život aktivniji nego prije bolesti – više druženja, više putovanja, više malih i velikih radosti … Kad sam već u Zagrebu, nakon kemoterapije skoknula bih u Italiju, na more… – opisuje Sanja.
Ni jedno razdoblje u svom liječenju Sanja ne naziva padom – već prestankom djelovanja lijeka.
– Zahvalna sam što lijekove dobro podnosim, ali mi je žao što ih tako brzo potrošim – jedna vrsta lijeka napredovanje karcinoma zadrži godinu-dvije. Poslušna sam, ali i udav pacijentica. Bez pogovora pristajem i na eksperimentalne lijekove, ali za svaku novost u liječenju metastatskog, hormonski ovisnog karcinoma bilo gdje u svijetu, svoju dobru i predanu liječnicu (prim. Marijanu Jazvić, dr. med.) pitam: "A zašto mi to ne koristimo?" Iz prehrane sam izbacila šećere, ne jedem meso ni kruh s kvascem, od masnoća koristim uglavnom maslinovo ulje, povrće mi je dva puta dnevno na jelovniku, a sirovi obroci su mi draži od kuhanih.
Prije sam opsesivno jela namirnice koje su na različitim jelovnicima "hrana protiv raka", a sada već instinktivno znam što mi treba i što mi koristi. Najvažnije od svega je to što uživam u tome što jedem. Svoja prehrambena pravila kršim samo kada putujem. A često putujem – kaže Sanja Račić.
Sa svojim bioterapeutom, danas i dragim prijateljem Slavkom Matanovićem srela se već na početku bolesti, a nazvat će to srećom.
– Od njegove terapije jači je jedino njegov optimizam. Iako bioterapija djeluje na daljinu, odlazim k njemu u Batinu, Visoko i Bugarsku gdje sam, nakon prva dva, završila i treći, majstorski modul bioterapije. Uz to, svaki dan prehodam gotovo deset kilometara. U Osijeku, srećom, nema uzbrdica na kojima bih se zadihala – navodi. Dala je otkaz na HRT Radio Osijeku kada je otkrila bolest i otvorila obrt. Je li to bila hrabrost ili ludost?
VEZANI ČLANCI
– Odluka o otkazu tada, prije šest godina, nakon dvadeset i sedam godina staža u novinarstvu, nije bila laka. S radija sam otišla kada mi je primarni karcinom metastazirao na kosti. Zbog jedva podnošljive boli sam i šepala, a ideja o novinarstvu bez terena, samo uređivanje vijesti, što su mi moji HRT-ići nudili, nije mi se sviđala. Nisam željela u invalidsku mirovinu, nisam zapravo ni znala što ću raditi, ali znala sam da moram imati vrijeme samo za sebe kako bih se naviknula na svoje novo stanje. Dobri ljudi su mi govorili da baš nije pametno da sredovječna, teško bolesna osoba daje otkaz u javnoj tvrtki gdje prima sigurnu i pristojnu plaću, ali moj suprug, mama i prijateljice poticali su me da odem. Nakon palijativnog zračenja i hormonalne terapije bol je nestala pa sam odlučila da mi hobi nizanja perlica postane posao. Iskoristila sam sredstva za samozapošljavanje i u studenom bi Allunga, obrt za proizvodnju bižuterije, trebao proslaviti pet godina postojanja. Prije nisam mogla zamisliti ljepši i zanimljiviji posao od novinarstva, a sada uživam u tome što radim kada mogu, kada želim i koliko želim i u konceptu "sama smislim, sama izradim, sama promičem, sama prodajem". I ne odustajem. Ni od sebe ni od posla – podcrtava Sanja.
Njezine su ogrlice, narukvice i naušnice vrlo brzo postale prepoznatljive, i po dizajnu i po kvaliteti, a vrlo brzo su izašle iz granica njezina Osijeka i Slavonije pa su završile oko vrata ili ruke brojnih poznatih. Nose ih, primjerice, glumice Sandra Lončarić. Ivana Medić, Areta Ćurković, zatim književnica Ivana Šojat, voditeljica Karmela Vukov Colić... Kupnja kuglica ili kamenja od kojih kreira ogrlice Sanju raduje, našalit će se, više nego kupnja cipela, a po njih je znala potegnuti i u Egipat. Iako su joj se nalazi pogoršali, početkom ožujka je otputovala u Antalyu i Kapadokiju i letjela balonom. Na pitanje prijateljice: "Jesi li ti normalna?", odgovorila je: "Sve je pod kontrolom – prije leta sam popila kemoterapiju."
– Naravno da imam i ja trenutke očaja. Neki dan sam u otišla u Gradsku i sveučilišnu knjižnicu posuditi knjige o životu poslije smrti, ali vratila sam se s naramkom knjiga o iscjeljenju – zaključuje ova Osječanka čijoj se ustrajnoj borbi protiv teške bolesti zaista dive svi koji je poznaju.
Sanju Racic nazivati hrvatskom novinarkom kao Punisu Racica nazivati hrvatskim domoljubom! Punisa srpski atentator u Skupstini posmicao hrvatske politicke velikane! Racici ne mogu biti nista hrvatskog osim terorista i kolonizatora!