Lukovo, mali dragulj Jadrana, skrilo se lukavo od pogleda turista, koji su toliko puta prošli pokraj njega na cesti od Senja prema Jablancu ili na putu za trajekte na Rab ili Pag. Vidi se malo Lukovo iz daleke Baške, vidi ga se i sa Svetoga Grgura, Prvića i Golog otoka, ali s magistrale ne. Ništa tu na cesti gore ne odaje dojam da je dolje, tristotinjak metara niže – turistička oaza mira.
Dućan ne radi od 2005.
U malom izoliranom mjestu dva sata vožnje udaljenom od metropole, koje podsjeća na mjesta na udaljenim otocima, nema čak ni dućana, a u njemu zimi živi samo – osam ljudi!
– I trideset mačaka! – kažu smijući se domaći ljudi.
Možemo li pobrojiti sve stanovnike Lukova?
– Kako da ne! Moji roditelji Neda i Vlade Rogić, zatim susjeda Nada, Anka Kamenarka te susjedi Baja, Jo, Ive i Škrtić. To je osam stalnih – kaže Nikola Rogić.
Njegov otac, ribar Vlade, odmara se i nećemo mu smetati, tu je toliki mir da se nakon ručka obavezno – spava.
– Milina. Daleko smo od magistrale, nema buke prometa, vike... Čujete samo ptice, šuštanje lišća, vjetar, zrikavce i valove. To su tonovi u našemu mjestu – govori susjeda Ivana Rogić iz udruge Grmac Lukovo, koja se bori za prosperitet i unapređenje života u tom minijaturnom turističkom mjestu. U njemu, ipak, turist ima sve što mu treba – konobu, plažu s kristalno čistim morem i društvo.
– Nismo povjesničari, ali znamo da je i prije 4000 godina ovdje u našem mjestu bilo dinamično, motali su se ovdje ljudi i 2000 godina prije Krista. Susjed Baja izradio je publikaciju uz pomoć Muzeja grada Senja iz koje se sve jasno može vidjeti. On je čuvatelj naše baštine – govore.
Kada je posljednji put u Lukovu radio dućan?
– 2005. godine! Ali, snađemo se, kupimo što nam treba u Senju ili obližnjem Svetom Jurju, kad tko ide u dućan, donese svima drugima. I gosti nas vole, imamo obitelji koje nam 50 godina dolaze – pričaju.
Tko konkretno?
– Evo, do sedamdesetih nije bilo ni ceste, u mjesto se moglo doći ili pješice niz Velebit ili parobrodom. A gosti otad ovdje dolaze! Talijan Giacomo dolazio je još šezdesetih, dok nije bilo ceste. Gosti iz Njemačke, obitelj Alfreda i Gite Sand, ljetovali su također još u to doba kod nas, a danas ljetuje njihova unuka Nadin s njihovim praunucima – priča Nikola Rogić.
Pokazuje na plažu na kojoj je more, kaže, najtoplije pod Velebitom. Kad u Senju puše bura, cijeli se grad dolazi kupati u Lukovo, jer ovdje je u uvali more toplo.
– Ista plaža ima dva imena – Tanki i Debeli, jer kamenje se, ovisno o tramontani koja radi valove, mijenja. Nekad je tanko kamenje, nekad debelo. Naša plaža, kao i ona na Zlatnom ratu – neprestano mijenja oblik.
Turisti uživaju u miru i tišini, najviše dolaze obitelji, koje preko godine žive ubrzano, gotovo se samo mimoilaze kod kuće, a ovdje u Lukovu ponovo jedni druge upoznaju jer za to imaju vremena.
Dovoljno daleko, a blizu
– Ispred plaže i poluotoka Malta, na kojem su tunere, promatračnice, gradi se interpretacijski centar, u planu je i gradnja šetnice od crkve do poluotoka, sve do Starigrada – govori Viktor Samaržija, prvi čovjek turizma ovoga senjskog kraja. Lijepo je u tome miru i plavetnilu podno Velebita. Ljudi guštaju... Dovoljno su blizu, a opet daleko od svega.
– Nekad imamo osjećaj da smo izoliraniji nego oni na otocima, ali nam ništa ne nedostaje. Turista ljeti ima, veselo je, a zimi se nas osmero držimo skupa...
