Dr. sc. Irena Bezić jedna je od naših najuglednijih psihoterapeutkinja, klinička psihologinja. Namjera nam je bila od nje saznati konkretne savjete o tome kako i kada odabrati pravog terapeuta, no nemoguće je bilo izbjeći reakciju na tekstove psihijatra Roberta Torrea, koji su imali velik odjek u javnosti, ali i u zajednici psihologa.
Kakvo je vaše mišljenje o feljtonu dr. Roberta Torrea u kojima kritizira psihijatriju?
Ti feljtoni pisani su vrlo pristupačnim jezikom i dotiču se svih kritičkih mjesta u psihijatriji danas, što je po mojem mišljenju jako dobro. Pacijentima koji dođu na psihijatriju to je posljednja stanica i ako ni tamo ne dobiju adekvatnu pomoć, to može biti zaista traumatično iskustvo. S druge strane, dr. Torre spomenuo je da su psihijatri u našem zdravstvenom sustavu u vrlo nezahvalnoj poziciji. Dnevno mogu dijagnosticirati određeni broj pacijenata i njihovi susreti s pacijentima su u pravilu prekratki da bi uz farmakoterapiju mogli provoditi i nužnu psihoterapiju.
Kakav je vaš stav prema lijekovima za ublažavanje psihičkih tegoba?
Kada ljudi dođu na psihijatriju, u jako su lošem stanju i tek ih se treba dovesti u stanje u kojem se s njima može provoditi psihoterapija. Treba ih smiriti jer su u velikom strahu, ili su jako agresivni, ili toliko depresivni da postanu suicidalni. Dakle, lijekovi su zaista potrebni, ali ne u toj mjeri u kojoj se danas propisuju. Neke lijekove, primjerice antidepresive, mogu propisivati i liječnici opće prakse, što dovodi do toga da mnogi pacijenti postaju ovisni o lijekovima koji zapravo ne rješavaju problem na dubljem nivou, tamo gdje je nastao, nego samo smiruju situaciju i pomažu ljudima da mogu funkcionirati u svakodnevnom životu.
U kojem trenutku osoba koja osjeća neke tegobe treba krenuti na psihoterapiju?
To je najbolje usporediti s odlaskom zubaru – ako odete na vrijeme i riješite se karijesa, neće biti nekih većih problema. Zato je i na psihoterapiju uvijek pametnije krenuti ranije, kada osjetite da nešto nije u redu, da vam nedostaje životnog zadovoljstva ili da želite bolje upoznati sebe ili imati bolje odnose s obitelji ili prijateljima. Tjelesni i psihički identiteti čovjeka su vrlo povezani i ako netko dugo živi u situaciji koja je vrlo naporna i stresna, u neko doba će se to manifestirati i na tjelesnom planu. Nažalost, ljudi se često odlučuju na psihoterapiju tek kada fizički obole.
Podcjenjuju utjecaj psihe i smatraju da moraju sami izaći na kraj sa svojim problemima. Puno se ljudi miri s time da se osjećaju loše, a važno je ne odustati od ideje da može biti bolje. Psihijatre koji su ujedno i psihoterapeuti možete pronaći u Klinici za psihološku medicinu, a onima koji žele na psihoterapiju, a smatraju da im ne treba psihijatrijska pomoć, preporučujem da se informiraju na web stranici Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske gdje se nalazi registar psihoterapeuta iz 11 različitih psihoterapijskih škola. Oni koji imaju oznaku ECP imaju europski certifikat za psihoterapiju.
Ako postoje različite psihoterapijske škole, može li se reći da su u nekim slučajevima jedne bolje od drugih?
Kako smo mi ljudi međusobno vrlo različiti, za neke su dobri jedni pravci, a za druge drugi. Na primjer, za panične napade dobra je kognitivno-bihevioralna terapija, za partnerske odnose je imago terapija, a gestalt je dobar za ljude koji pate od socijalne anksioznosti. To su neke generalne smjernice, no ipak najviše ovisi o pacijentu i o odnosu psihoterapeut – pacijent.
Primjerice, neki ljudi vole da ih se vodi, a neki to ne podnose i žele sami donositi odluke. Zbog toga je dobro da postoje različite škole i da su okupljene u Savezu psihoterapijskih udruga Hrvatske.
Kako razlikovati dobre od loših terapeuta?
Ne može netko biti psihoterapeut samo zato što misli da je psihoterapeut. Mora biti educiran u priznatoj psihoterapijskoj školi. Međutim, završena edukacija sama po sebi nije garancija da je netko dobar psihoterapeut. Kako bi terapeut postao dobar, nužno je da se usavršava iskustvenim psihoterapijskim radom i kroz superviziju. Psihoterapeuti koji nisu prošli kroz vlastiti psihoterapijski proces neće znati gdje su im slabe točke i ljudi sa psihičkim problemima uvlačit će ih u svoje priče. Psihoterapeuti koji tu granicu ne poznaju dovoljno dobro, znaju preuzimati odgovornost za klijenta i početi donositi odluke u njegovo ime, ili mu, s druge strane, suviše povlađivati. Veliku ulogu igra i iskustvo. Na psihoterapiji se razgovara o vrlo intimnim stvarima i terapeut mora s klijentom postupati pažljivo. A to se trenira puno dulje nego što traje jedna psihoterapijska edukacija.
I ono najvažnije, može li terapeut zlorabiti svoj položaj?
Postoje etičke komisije i etički kodeksi, ali takve se stvari događaju. Psihoterapeut, recimo, može zlorabiti položaj tako da klijenta učini ovisnim o sebi. Može i seksualno iskoristiti klijenta pod izlikom da mu nudi ugodna seksualna iskustva koja bi, tobože, trebala izliječiti neugodna iskustva iz prošlosti. Osim toga, može hraniti svoj narcizam tako da od njega očekuje divljenje. Važno je da klijenti paze na svoje granice i da ne vjeruju terapeutu da moraju ići protiv sebe kako bi im jednog dana bilo bolje. Terapeut nije tu da gura, da lomi, da sili klijenta da ide nekamo kamo klijent ne želi ići, nego da potakne i podrži klijenta na putu za koji smatra da bi za njega mogao biti dobar.
>> Nema novca, 40% lijekova doniraju nam farmaceuti
