Tendencija je da Pula postane hrvatski grad svjetlosti. Svi se dive divovima u Uljaniku, a dizajner Skira sad radi na novom svjetlosnom čudu
Za stolom u kutu, na sigurnoj udaljenosti od turističke gužve na pulskom Forumu, s domaćima sjedim i tjeram šalu na mjestu gdje su se nekad okupljali Rimljani. Noć je, skupilo se već računa na stolu.
– Znaš da je naš Giovanni prodao Arenu – pita me Joža, dok pije drugi ledeni čaj.
Prodao pulsku Arenu?!
– Ne možeš vjerovati, ali uspio je. Bio je brz na jeziku, spretan, pa je našao nekog Amerikanca i uvjerio ga kako je baš on vlasnik. Dogovorili su čak i cijenu... Čovjek za biznis. Spominju on i njegov prijatelj Čiči drugu gradsku legendu, uličnog slikara Demira.
– On ti je uvijek slikao isti motiv, Arenu. Došao bi na plažu Zlatne stijene, otvorio štafelaj, gledao u more, i crtao – Arenu! Turisti su bili u čudu. Jednom je to izveo i pred zagrebačkom katedralom. Dobar štos, priznajem. A kakvo je stanje danas?
– Grad postaje hrvatski grad svjetlosti. Svjetleće divove si vidio, svijetle svake noći, a sad je isti dizajner, Dean Skira, osmislio najveći rotor u zemlji, koji će na ulazu u grad do kraja godine zasvijetliti tisućama LED žarulja, ispod će ići vodena para... Bit će to nova atrakcija kakve nema nigdje – kaže Čiči.
A Herman Potočnik dobio je novi multimedijalni centar?
– Da! Bilo je i vrijeme. Taj je bio pravi frajer, otac svega što je sa zemlje otišlo u svemir. Nijemci su prve rakete radili po njegovim idejama, on je pionir astronautike. Pa i Apollo je rađen po njegovim zamislima... U Ulici Sergijevaca stajemo pred natpisom ‘Magareći burger’, odnosno ‘Istrian Donkey Burger’.
– Okrutno zvuči, ali da bi naš istarski tovar pulić preživio, moramo ga uzgajati za hranu. Boškarin, istarsko govedo, spašeno je na isti način. Jede ga se, pa ima komercijalnu vrijednost.
Iz restorana La Cuxina izlazi vlasnica Doris Cerin Otočan i objašnjava: “Meso ima drukčiji okus, slatko je, grubo mljeveno...”
>>Tajne Titove jahte ‘Vis’ kriju se potopljene na 34 metra dubine
