Bjeloglavi supovi imaju sličnosti s ljudima. I jedni i drugi sijede kako stare – pokazujući prema maketama mladog i starog strvinara izloženim na umjetnoj litici, objašnjava nam Daria Martinčić, zaposlenica Centra za posjetitelje i oporavilište za bjeloglave supove Beli.
Daria cijeli život živi u Belom, jednom od najstarijih naselja na Cresu, i baš kao što u svome malom mjestu dobro zna svaki pedalj, tako sve zna i o ovim ugroženim pticama s rasponom krila od gotovo tri metra čije je jedno od rijetkih staništa upravo na ovome otoku, jedinom mjestu na svijetu gdje se gnijezde na liticama iznad mora, što mladunčad često stoji života. Jer učeći letjeti, iz gnijezda padnu u more i ako im se ne pomogne u roku od pola sata, izglede za preživljavanje baš i nemaju.
– Smrtnost mladih ptica vrlo je velika, čak 80 do 90 posto jedinki ne doživi petu godinu života. Kad prođu taj kritični period, imaju velike šanse za dug život – kaže Daria, od koje doznajemo da tih prvih pet godina supovi "švrljaju" svijetom na svojevrsnoj mladenačkoj migraciji. Kad spolno sazru, uglavnom se vraćaju na predio na kojem su se izlegli, tu izgrade gnijezdo i pronalaze partnera, kojemu ostaju vjerni do kraja života. U prirodi se bjeloglavi supovi hrane lešinama, to im je hrana i u oporavilištu, u kojem je za našeg posjeta bio jedan sup kojeg posjetitelji također mogu vidjeti, no moraju biti tihi, da ga ne uznemire. Centar čuva i etnografsku zbirku s predmetima koji svjedoče o načinu života na otoku tijekom prošlih stoljeća. Prikazano je čime su se ljudi creske Tramuntane (kako se, po šumi, naziva sjeverni dio otoka) bavili, kako su obrađivali zemlju, kako su koristili prirodne resurse i na koji su način osiguravali egzistenciju. U zbirci se mogu vidjeti i razne oznake zarezane na ušima janjadi po kojima vlasnici i danas prepoznaju svoje ovce. Ulaz u centar za odrasle stoji sedam, a za djecu četiri eura, te se prihod od prodaje ulaznica koristi za očuvanje posljednje hrvatske populacije bjeloglavih supova na Kvarneru.
Ostavljajući Dariju na radnome mjestu, odlazimo do samoga sela satkanog od kamenih kuća podignutog na 130 metara visokoj litici, zbog čega je na ulazu upojni bunar, kako bi se voda slijevala, te australske rešetke, da ovce ne mogu ući u selo. – Mi imamo divokoze, a ne ovce. Preskaču kao lude, bacaju se s tri metra visine – govori mještanka Eliana Zec Solina dok se uspinjemo u Beli, podignut na mjestu nekadašnjeg rimskog naselja Caput Insulae, što u prijevodu znači glava otoka.
Penju se tu i brojni turisti, neki "naoružani" luftićima i ostalom opremom pa na vrhu traže – plažu. S Elianom stižemo u toš, bejsku kulturnu perjanicu. Riječ je o mlinu za prešanje i preradu maslina obnovljenom prije više od 20 godina. – Bio je to prvi toš otvoren za javnost – kaže Eliana vodeći nas kroz uske kalete po Belom, u kojem se organizacijom događanja poput adventa bave mještani, zbog dislociranosti. Crkva u selu nekoć se morala dograditi jer nisu svi žitelji u nju stali. Danas tu živi samo četrdesetak stalnih stanovnika. Vodu iz vodovoda još uvijek nemaju. Al' zato imaju lijepu plažu kod lučice, s krupnim šljunkom i čistim morem.
FOTO Beli: Turisticka patrola Večernjeg lista
Otvori KEKS Pay
