Kazališna predstava “Zagrepčanka”, s Brankom Cvitković i Božidarom Oreškovićem, uz Boška Petrovića na vibrafonu s njima zajedno na sceni, bila je uistinu legendarna. Nastala je prema hit-romanu Branislava Glumca, a danas je konačno došlo vrijeme da je vidimo ponovno, u produkciji Erato Teatra. Plan je da premijera bude 22. ožujka, na godišnjicu zagrebačkog potresa, vjerojatno u Gorgoni MSU-a. S nadom da nas čeka kazališni potres, razgovarali smo se redateljem Draženom Krešićem.
Roman “Zagrepčanka” Branislav Glumac objavio je 1974. Što je i danas u njemu toliko uzbudljivo?
Branislav Glumac uspio je majstorskom vještinom slaganja slova stvoriti svevremensku priču koja ne poznaje granice. Uvjeren sam da strastvena ljubav Marijane i Vanje, i sve njezine posljedice, može funkcionirati u svakoj urbanoj sredini na svijetu. Iako je specifično vezana za društveno-političke okolnosti onog vremena, Glumac je stavljanjem fokusa na osobno i intimno, u maniri velikih majstora, preko pojedinačnog govorio o univerzalnom. Nepremostiv jaz među društvenim slojevima jednako je aktualna tema danas kao i prije pedesetak godina. “Zagrepčanka” je i dokument jednog vremena, jezika i kulture. Izuzetno ju je zabavno čitati i razmišljati o tome kako su mladi živjeli tada, a kako žive danas; kako su se zaljubljivali, kako su voljeli svoj grad.
Kada je izašao, bio je to šok-roman i zbog svoje forme, bez točke i zareza, ali i zbog sadržaja – vruće ljubavne priče o dvoje ljudi koje razdvajaju socijalne razlike. U socijalizmu je ta priča bila pljuska u lice političkom establišmentu, koji je propovijedao jednakost. Kamo ste vi smjestili priču?
Odlučili smo ostati u vremenu romana, iako bi i aktualizacija sigurno imala svoje zanimljivosti. U pripremnoj fazi bavili smo se pitanjem što bi to u kazališnom jeziku bilo pisanje romana bez interpunkcije. Što su naši zarezi, uskličnici, velika i mala slova? Proučavajući i kultnu predstavu iz 70-ih, za koju je Glumac osobno radio dramatizaciju, krenuli smo pronaći vlastitu vizuru. Shvatili smo da “Zagrepčanka” i s nama rezonira i to želimo pokazati. S adaptacijom i dramatizacijom krenuli smo od nule. Ostali smo vjerni narativu i sadržaju romana, ali u dramaturgiji, koju radi sjajni Patrik Gregurec, te koncepciji i igri malo smo stvari “pretumbali”. Ne želim previše otkrivati, ali nastojali smo vući jednako hrabre poteze, poput onih koje je napravio i Branislav Glumac.
Roman “Zagrepčanka” stalno doživljava nova izdanja, ali kao da se nitko nije usudio ponovno ga dramatizirati. Prema vašem mišljenju, što je glavni razlog te “bojazni”?
Roman ima kultni status, uvijek će se čitati i o njemu će se uvijek pričati. U velikoj je mjeri satkan od toka misli pa, iako u kazalištu više i nije novost koristiti nedramske tekstove, dapače u modi je odmicanje od dramskog predloška, i dalje mi se “Zagrepčanka” čini izazovnom za dramatizaciju. Ne mislim da se čekalo zbog “bojazni”, ali znam da je i predstava imala kultni status pa je možda trebalo proći dovoljno vremena do nove inscenacije.
Treba li nam danas u kazalištu punokrvnih ljubavnih priča? Ili su jače one koje se bave aktualnim temama i politikom?
To je dobro pitanje koje djelomično dočarava dualnost imanentnu kazalištu. Smatram da treba biti više i jednoga i drugoga. Kazalište je ogledalo društva i čovjeka, i trebalo bi reflektirati sve aspekte našeg postojanja. Ja sam osobno više sklon emociji nego politici i analitici, ali mislim da jedno ne ide bez drugoga. Mi smo emotivna bića, ali smo i društvena bića. U nama i među nama neke su stvari neraskidive, ne možemo ih odvojiti pa analizirati. Baš mi je taj segment “Zagrepčanke” najbliži. U njoj je sve pomiješano u jednu kompaktnu cjelinu; i znoj i prljavi eros i društveni slojevi i obiteljske tragedije. Sve je u balansu, baš kao što je i u životu. I zato: što je više kazališta i što je ono raznolikije, veće su šanse da negdje na nekoj sceni vidimo nešto zaista istinito i zaista dobro.
Bila sam još dijete, ali jako se dobro sjećam predstave s Brankom Cvitković i Božidarom Oreškovićem, kemija među njima bila je doslovno nestvarna. Kako ste vi pronašli svoje glumce?
Na audiciji, tražili smo ljude po senzibilitetu. Odaziv na audiciju bio je neplanirano velik i gotovo cijeli taj dan proveli smo gledajući i slušajući mlade glumice i glumce. Bio sam oduševljen i s velikim zadovoljstvom nastojao svima dati jednaku pozornost. Na toj audiciji s nama su, osim autorskog tima, bili i Branislav Glumac i Branka Cvitković. Njihova podrška puno nam je značila te se nadam da nam je dala i određeni legitimitet. Nama je bila privilegija čuti njihova mišljenja. Nakon toga smo na drugi krug audicije pozvali i nekoliko ljudi koji nisu bili u prvome krugu. Na kraju smo, čini mi se, dobili idealnu podjelu. Dovoljno sam upućen u alternativnu i izvaninstitucionalnu scenu u Zagrebu pa znam tko su te mlade, još nepoznate zvijezde, i mislim da imamo razloga biti zadovoljni.
Zašto ste se odlučili za dva para i kako ćete ih kombinirati?
Razlozi su ponajprije produkcijske prirode. Ali te okolnosti često nam zadaju određena ograničenja koja se kasnije pokažu kao sjajan poligon neplaniranih, a zanimljivih rješenja. Nikada do sada nisam radio s dvije podjele, i to je samo po sebi izazovno. Po impulsu se čini da bi trebali raditi odvojeno, ali evo već smo desetak dana u probama i čini mi se da nam svima odgovara da imamo više očiju. Meni je cilj da svi zadržimo istu viziju predstave i da se držimo istog, ili barem dovoljno sličnog, čitanja romana. Za sada ide super te se nadam da će tako i ostati do kraja. Ideja je da dva para mogu odvojeno igrati predstavu.
U nekadašnjoj predstavi na sceni je bio i glazbenik, sjajni jazz-vibrafonist Boško Petrović. Jeste li razmišljali o uvođenju “trećeg” na scenu?
Uvođenje “trećeg” jedna je od prvih ideja koje su mi pale na pamet. Veliki Boško Petrović definitivno je dao poseban duh predstavi iz 70-ih i mi mu spremamo određeni hommage. I na neki način planiramo uvesti ne trećeg, nego više njih. U priči postoje još neki važni likovi koje ćemo uprizoriti tako da zadržimo poetičnost činjenice da su na sceni samo njih dvoje. Time se sada puno bavimo, a za oblikovanje zvuka pobrinut će se Dino Brazzoduro.
