Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Wrog te skelil

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
20. travnja 2021. u 11:38 1 komentara 262 prikaza

Jedno od mojih mnogobrojnih Ja pod ugovorom je s Mathiasom Müllerom koji je vlasnik i mozak uspješne firme vezane za proizvode iz biotehnologije. Jednom sam mu spomenuo zemlju za koju nikad nije čuo.

kratka priča Sretan put

– Hrvatska? Je li to negdje u Polineziji?

Po njegovom zadatku sada sam u Hrvatskoj. Trebam naći ekološki idealnu lokaciju, što i ne bi bio veći problem, ali to mjesto mora imati dobru priču, potpuno drukčiju od svih poznatih priča. Plasman proizvoda mora biti vezan za priču koja se ne zaboravlja. Priča koja se omreži oko kupca pobjeđuje na tržišnim utakmicama.

Putujući iz Zagreba prema Opatiji, stao sam da predahnem na parkiralištu iznad Lokvarskog jezera. Zažmirio sam duboko udišući i pitao se kako razlikovati šum smreka od šuma jezerskih valova. Priroda se igrala mojim čulima. Osjetio sam vezu između sebe i govora prirode.

– Tko sam ja – pitao sam prirodu.

– Ti si ilovača – rekli su valići vode.

– Ti nisi jedan – rekle su smreke.

– Znam da sam od više Ja! Tko smo svi mi zajedno? Tko sam Svi-Mi-Johann?

– Ti si algoritam svih tvojih dijelova – jednako su zašumjele smreke i voda.

– Hvala na rječitosti, sad znam sve što sam već znao – odglumio sam razočaranje.

– Algoritmi su brži od tebe. Pokušaj ih sustići – reče mi priroda.

Kad sam stigao do Velikog Vodenjaka, najviše točke na putu prema moru, priroda me začas nagovorila da i ovdje stanem. Bacio sam pogled na dolinu kroz koju je protjecala živahna planinska rijeka, a iznad nje su se nadvile okomite goleme stijene. Slijeva je bio gradić okružen nizom prijevoja i hrptova.

– Odatle sam – šapnuo sam samome sebi.

Zumirao sam očima onih nekoliko uličica gradića podno nogu.

– Da, to je kuća u kojoj sam živio dječje godine. Prepoznajem javor u dvorištu. Tko su moji roditelji?

Odgovori nisu stizali. Odlučio sam se spustiti u gradić. Na cesti je bila tabla s natpisom Delnice. Pogledao sam u rječnik – ništa. Zaguglam. Da, mjesto je taj naziv dobilo po vododerini koja je rascijepila tadašnje naselje na dva dijela. Mjesto s dva Ja! Jedno od mojih Ja lako me nagovorilo da uđem u gradić. Mještani su govorili teško razumljivim jezikom. Taj mi je jezik htio reći tko sam.

– Odavde si krenuo! – rekao mi je dojmom koji su prouzročili njegovi tonovi.

Procjenjivao sam prolaznike odvagujući koji je od njih sklon razgovoru. Umjesto da odmah izaberem neku žensku, obraćao sam se muškarcima srednjih godina. Gluhome dobar dan.

kratka priča Promjena

Na sreću imao sam rezervni prevoditelj pa sam ga koristio za razgovore s osobama koje nisu znale ni jedan drugi jezik osim materinskoga. Hrvatski je bio meni potpuno nepoznat jezik iz grupe slavenskih jezika. Nikakva komunikacija ni s jedne strane nije mogla biti uspostavljena. Prevoditelj veličine kutijice za šibice radio je na obostrano zadovoljstvo skoro savršeno.

Ipak, bilo je mnogo prepreka prije nego što sam došao do studentice komparativne književnosti, prelijepe Jasminke Pleše. Najviše je vremena boravila u Zagrebu gdje je studirala, u Delnice je dolazila samo preko ferija i to ne k roditeljima, koji su stradali u snježnoj mećavi koja ih je zahvatila na planini Risnjak, nego k očevoj sestri Julki, koja je Jasminku prihvatila kao svoju. Bila je udovica bez djece.

Julka je bila vrlo razgovorljiva i ni najmanje nije posumnjala u sugovornikovu zdravu pamet bez obzira na to koliko suluda pitanja postavljao. Predstavio sam se kao geolog koji istražuje geološki rasjed koji je u davna vremena razdvojio na pola tada malo selo Polane. Nametnuo sam pitanje o podvajanju stanovništva: – Jesu li se mještani odvojili samo fizički ili i jezično, mentalitetski, u sve većoj posebnosti običaja, slavljenja, odijevanja… Julka mi je s mnogo pojedinosti o svakoj temi imala što reći, ali da se potpuno ne izgubimo u prošlosti, jednostavno sam pitao: – Jesu li se razdvojeni mještani zaljubljivali međusobno, pa i ženili?

– Razlike u početku nisu postojale – odgovorila je Julka. – U moju prabaku zaljubio se pak čovjek koji je podrijetlom bio Cincar.

– Cincar? – nisam krio čuđenje.

– Cincari su potomci Ilira, a prema nekima, i starih Grka. Kako bilo, spomenuti Cincar bio je daljnji potomak Dimitrija Demetra o kojem sve možete saznati na Wikipediji. Sve, osim skrivene činjenice da je Demeter napravio dijete jednoj Goranki koja je kod njega bila kućna pomoćnica.

– Ha, pa tu teče i Demetrova krvca! – uskliknuo sam ni sam ne znam zašto.

– Ako te baš veseli, krv tog Grka u nekom malom postotku teče i u meni. Moram reći da je postotak te krvi u Jasminki još niži, ali po njezinu ponašanju, čini se da je napola Grkinja.

– Jeste li možda bili u Grčkoj?

– Nikada!

– Po čemu u Jasminki prepoznajete grčki mentalitet?

– Gospodine zemljoznanče, jeste li vi živjeli prije pustih godina i svjedočili plesu Zemljinih slojeva? Sigurno da niste, nego ste sve naučili iz knjiga.

– Odakle vam knjige o Grčkoj?

– Samo sam jednu knjigu imala, knjigu o grčkoj mitologiji. Znam je gotovo cijelu napamet. U Jasminki sam nalazila osobine antičkih grčkih božica, a o njezinoj ljepoti ne treba govoriti, dovoljno ju je vidjeti. Odmah se pomišlja na Afroditu.

– Nagovarate li me da upoznam vašu Afroditu?

– Ništa ne nagovaram. Jasminka preksutra dolazi vlakom iz Zagreba. Ako budete u našem mjestu, mogu vas nazvati i javiti vam.

kratka priča Muha

Jasminku sam prepoznao čim je otvorila vrata vagona. Mahnuo sam joj jer sam pretpostavljao da joj je teta Julka već sve ispričala. Nema se što izmišljati: Jasminka je bila ljepša od antičke Afrodite. Spustili smo se po stepeništu dolje u mjesto, prihvatila je da sjednemo i popijemo kavu.

– Čovjek s kojim radim je iz Budimpešte. Radi predstavu u HNK. Revolucija!

– Nadam se da taj Mađar nije revolucija, nego je predstava avangardna.

– Jasno. Moja je uloga da prevodim i eventualno objašnjavam povijesne okolnosti u kojima je Dimitrije Demeter pisao „Teutu“.

– Ništa ne razumijem.

– No, dobro, Demeter je utemeljitelj hrvatskoga kazališnog života i dramski pisac iz doba romantizma. A Imre Palatinus je europski poznat po hrabrim redateljskim konceptima. Predstava je luda, blago rečeno. Preksutra idem natrag u Zagreb. Ako kreneš sa mnom, uhvatit ćemo te večeri „Teutu“.

Baš smo lijepo razgovarali. Družili smo se do trenutka kad me prelomilo.

– Nećemo u Zagreb vlakom, krenimo kolima – hrabro sam predložio.

Julki je bilo sve jasno, a bit će da je i Jasminka imala prilično jasnu sliku o našim odnosima. Kad bih bio u njezinoj blizini, ostatak svijeta me nije zanimao. Kad bih rekao nešto preko čega bih testirao njezin odnos prema meni, u pravilu bi rekla: – Tu predstavu moraš vidjeti!

Izvlačio sam se da ne poznajem hrvatski jezik i da ću samo okvirno znati što se na sceni događa.

– Kakva scena! – uskliknula bi. – Gdje se još daju drame omeđene prostorima pozornice. Moraš „Teutu“ vidjeti onako kako je tumači Imre Palatinus. Problem je bio u tome što nisam znao ne samo hrvatski nego ni kako ću disati bez Jasminke. Zamjena za Jasminku još nije postojala, nema uređaja veličine kutije šibica u kojoj bi bila smještena djevojka s tolikom količinom savršenstva.

Jasminka je sve na vrijeme sredila. Dobio sam ulaznicu s brojem sjedala. Nekim slučajem moje je sjedalo bilo tik uz Jasminkino. Dobio sam kao i svi drugi nekakve posebne naočale koje će mi zaštititi oči. Kad su se svjetla pogasila, spikerica je ljupkim glasićem rekla da nazovemo broj 099 69 96 696 i kažemo svoje ime. Mobiteli neka ostanu uključeni.

Kad se zastor digao, u dubini je bio plazmazid formata pozornice na kojem se prikazivala povijesna kompjutorska igrica u kojoj su ratnici bili naoružani laserskim mačevima. Bitka je bila u punom zamahu, zvuk je bio jedva izdržljiv, ali kad se u prvom planu scene pojavila Teuta, zvuk se lagano stišavao. Teuta mi je sličila Lary Croft. Podigla je ruku i mobitelom snimala nas, publiku, što se sve vidjelo na plazmi iza nje. Bez patetike, puna dobrote izgovarala je: „Sad ste moji postali ukućani i branit vas dužnost mi je sveta! Dokle stoje ovog doma zidi, dokle kuca u prsih mi srce – taknut vas se neprijatelj neće; Il taknuo gromom Perun mene!“

kratka priča Naše drugo, starije dijete

Krenula je akcija. Svega je tu bilo. Na plazmazidu pojavila se poruka da navedeni vlasnici mobitela po naredbi udruženih neprijatelja izađu pred susjednu zgradu Muzičke akademije gdje će ih Odred za kažnjavanje odvesti iza Urala u sibirske tajge. Na ekranu gledali smo mračne likove kako okivaju u lance dva tuceta gledatelja. Na sreću, oni su zdravi i čitavi za vrijeme pauze vraćeni u predvorje kazališta.

Na kraju drame poslije mnogo peripetija bljesnula je na plazmazidu scena iz prve hrvatske opere „Ljubav i zloba“ s pjesmom:

„Slava tebi na nebesi’,

Ljubav koj sveđ branio jesi.

Tvoja učini milost sada,

Ljubav zlobu da nadvlada.”

Na plazmi se pojavila poruka da navedeni vlasnici mobitela izađu i okupe se oko Zdenca života. Među njima smo bili Jasminka i ja. Na glave Meštrovićeva Zdenca priljubili smo se Imre Palatinus, redatelj ovog čuda, nekoliko glumaca iz predstave i Dimitrije Demeter.

Na čistom kajkavsko-mađarsko-bavarskom u isto vrijeme izgovorili smo Wrog te skelil, kaj sam ti se ich zameril. Jasminka i još osam ljepotica milozvučno je pjevalo himnu „Prosto zrakom ptica leti“ s refrenom “Tko to izvest gotov nije, u tom naša kerv ne bije!”

Pet minuta kasnije nazvao sam gazdu Mathiasa Müllera.

– Prihvaćeno. Lokacija ima priču – rekao je ne previše rječit poslodavac. Jasminka Pleše i ja poslije devet mjeseci postali smo bračni par.

O autoru

Alojz Majetić, pjesnik, prozaik i dramski pisac, rođen je u Rijeci. Radio je kao novinar, samostalni književnik i urednik. Bio je tajnik Društva hrvatskih književnika, urednik časopisa Paradoks i Republika, uređivao je na radiju emisije SF-priča, a u izdavačkoj kući Mladost uređivao je biblioteke Svršetak stoljeća, Prizma i Pjesnikov izbor. Kao pjesnik istaknuo se već rano izdavši 1956. čuvenu zbirku pjesama Dijete s brkovima priča i paradigmatskim romanima novije hrvatske književnosti “Čangi” iz 1963. i “Čangi off gottoff” iz 1970.

Zagreb: Tomislav Tomašević sa suprugom, roditeljima i bratom
Iva Mertić Tomašević
Tko je izgledna prva dama Zagreba? Kada ga je tek upoznala, mislila je da Tomislav nije za vezu
CAMPGO Campers
PROMO
Hrvati prigrlili trend kampiranja