Srpski redatelj mlađe generacije Igor Vuk Torbica za svoj je povratak u Zagrebačko kazalište mladih izabrao riskantan put. Nakon vrlo uspješnog “Hinkemanna”, koji se premetnuo u najnagrađivaniju predstavu koje je ovo kazalište imalo posljednjih godina, odabrao je najkrvaviju Shakespeareovu tragediju, koja se najrjeđe izvodi, “Tit Andronik”.
Rizik se i te kako isplatio jer je stvorio djelo koje svojom promišljenošću, redateljskom zrelošću, ali i porukama koje nosi nadmašuje hvaljenog “Hinkemanna” te je tim novim uzbudljivim naslovom dokazao da je upravo on redatelj od kojeg u budućnosti moramo očekivati – i nove rizike i nove uspjehe.
Shakespeareov Tit Andronik je ratnik, pobjednik, nakon deset godina rata protiv Gota, vraća se u Rim, a kao ratni plijen dovodi Tamoru, kraljicu Gota, i njene sinove, od kojih jedan odmah postane ritualna žrtva. Time započinje spirala neviđenog nasilja u kojem na kraju sinovi njegove ljute protivnice, koja postane rimska carica, budu majci posluženi kao obrok na svečanoj večeri.
Čovjek zarobljen u prošlosti
Torbičin Tit, za što je zaslužna i dramaturginja Katarina Pejović, čovjek je zarobljen u prošlosti, ratnik koji ne zna živjeti u miru, koji poznaje samo nasilje i čast, imaginarnu čast i odanost imaginarnom Rimu koji više ne postoji. Vraća se kao pobjednik noseći mrtve sinove. Kada Sreten Mokrović, koji glumi Tita, iz kaputa počne vaditi olovke i slagati ih na scenu, sve je jasno: mrtva djeca su sumrak civilizacije. Za to su krvi muškarci, ratovi i pobjede, carstva i krune... taj patrijarhat koji opstaje stoljećima. Žene su njihovo vlasništvo i nemaju nikakvih šansi.
Zbog moći muškarci će učiniti sve pa i ono nezamislivo, ne samo žrtvovati već i svojim rukama ubiti – vlastitu djecu. Zbog toga redatelj ovdje mnogo više nego sam Shakespeare pozornost posvećuje Aronu. On je Maur, svojevrsni Jago u ovom djelu, sublimirano zlo. On navodi Tamorine sinove da siluju i osakate Titovu kćer, Tita da odsiječe vlastitu ruku... Pa opet baš taj simbol zla jedini je ovdje spreman dati vlastiti život za život svog djeteta. Još jedan moćan simbol koji nam Igor Vuk Torbica pokazuje. Dadilja iz svog kaputa izvlači životinjsku jetru i Aron je do samog kraja nosi scenom. U tom nasilnom svijetu on jedini zna i osjeća da posegnuti za djetetom znači čovjeku iščupati utrobu.
Takvih simbola mnogo je u ovoj predstavi, oni je čine važnom nama i ovdje. Nije to samo priča o Rimu ni o ljudskoj prošlosti. Pogledajte oko sebe, jasno govori ovaj “Tit Andronik”: ratnici i dalje ne znaju živjeti u miru, žene su i dalje nečije vlasništvo, starci će i danas zbog moći i povlastica budućim generacije oduzeti pravo na život...
Minimalistička scena
Na minimalističkoj sceni Branka Hojnika, u sjajnim kostimima Doris Kristić i uz uzbudljivu scensku glazbu braće Sinkauz, koji je uživo i izvode u predstavi, ovo je Shakespeare koji nadmoćno pobjeđuje konkurenciju u Gavelli i Hrvatskom narodnom kazalištu Zagreb, kazalištima koja su također u ovoj sezoni publici premijerno ponudili Shakespearea, i to “Rikarda III.” i “Kralja Leara”.
U taj su uspjeh sve svoje snage uložili svi glumci, u prvom redu Rakan Rushaidat kao Aron, zatim Sreten Mokrović kao Tit, Petar Leventić kao Saturnin, Adrian Pezdirc kao Mark Andronik, ali i Dado Ćosić, Vedran Živolić, Fran Mašković, Jasmin Telalović, Robert Budak i Milivoj Beader.
Samo su dvije glumice dio ove ratničke i muške predstavi, obje bravurozne: Katarina Bistrović Darvaš kao Tamora i Mia Biondić kao Lavinija.
