U njezinu zagrebačkom ateljeu vrijeme kao da teče nekim drugim ritmom. Među bojama, papirima, tragovima dugogodišnjeg rada i djelima koja su obilježila njezin umjetnički put, Nada Žiljak jednostavna je i neposredna. Razgovor lako postaje putovanje kroz desetljeća – kroz umjetnost, život, prekretnice, ljude i okolnosti koje su oblikovale jednu iznimnu karijeru. Povod je velika retrospektiva u Klovićevim dvorima, svojevrsni presjek opusa umjetnice koja je desetljećima istraživala granice slike, svjetla i vlastitog medija. No razgovor s Nadom Žiljak nije samo razgovor o umjetnosti. To je susret s osobom čija se stvaralačka snaga nikada nije mjerila veličinom geste. Baš suprotno, u njezinoj fizičkoj sitnosti postoji nešto gotovo paradoksalno – sitna u svojoj pojavnosti, a velika u svojoj umjetničkoj, životnoj i ljudskoj nazočnosti. Dok govori, njezine se uspomene nižu bez velike distance između prošlosti i sadašnjosti. Kao da su svi ti životi – djevojčice koja je tek otkrivala svijet, mlade umjetnice, majke, istraživačice i zrele autorice – još uvijek prisutni u istom ateljeu. I možda je upravo zato njezina retrospektiva više od pregleda slika i crteža – ona je zapis života koji se desetljećima pretvarao u umjetnost.
Energiju sam možda naslijedila od prabake koja je rodila dvadesetero djece. Žilava sam
Grafičarka i pionirka metode infracrvenog slikarstva u povodu retrospektive u Klovićevim dvorima govori o odrastanju uz oca Alberta Kinerta, izlasku iz njegove sjene, šezdeset godina ljubavi s Vilkom Žiljkom i slobodi koju nije htjela žrtvovati za uspjeh
Komentara 1
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
I ja sam rekao ne partiji. Zato sam bio bez posla preko dvije godine. A danas su jači nego onda. tuđmanova i hdzova Hrvatska.