Naslovnica Kultura Knjige

Temeljni je nacionalni interes približavati mladima zlatnu formulu ča-kaj-što našeg jezika

Uglednom hrvatskom pjesniku i diplomatu Dragi Štambuku nedavno je Školska knjiga objavila zbirku “Theurgia”, dok mu je Naklada Đuretić objavila zbirku “Kad su miši balali molfrinu”.
04. travnja 2018. u 07:30 1 komentara 516 prikaza
Drago Štambuk
Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Uglednom hrvatskom pjesniku i diplomatu Dragi Štambuku nedavno je Školska knjiga objavila zbirku “Theurgia”, dok mu je Naklada Đuretić objavila zbirku “Kad su miši balali molfrinu”.

 

Prvenstveno ste pjesnik iako pišete i prozu. Jesu li u diplomaciji korisniji pjesnici ili prozaici?

Ne bih o korisnosti jer me ona u navedenom kontekstu ne zanima. Diplomat treba biti dobar s riječima i razumijevati njihovu snagu i slabost te posjedovati moć izražavanja i iskaza, tečnost i uvjerljivost, zapravo istinitost, u objašnjavaju i svladavanju prepreka, ublažavanju sukoba, pronalaženju značenjskih pukotina i širenju prostora uzajamnom razumijevanju među ljudima i narodima – argumentirano, dakako. Pjesnici su bolji u intuitivnim, momentalnim odlukama, prozaici su uporniji, pa su tako oba dara dobrodošla, kazali biste korisna! I jednih i drugih bilo je u svjetskim diplomacijama, osobito u latinoameričkim. No samo talent za pisanje nikako nije dovoljan; potrebna su i raznovrsna znanja i tehnike ili vještine; politički instinkt, poznavanje povijesti i sadašnjosti vlastite zemlje, kao i zemlje u kojoj diplomat služi. Također i poniranje u dušu vlastitoga naroda i u psihu naroda u kojemu služi. Diplomat je putnik između dviju razgraničenih planina, pa mu je biti izdržljivim i komunikativnim, inteligentnim i jezično nadarenim; mora uočavati prečace i neutabane staze, kao i one posve utabane. Osobnost ili karizma nekada je otežavajuća okolnost dok je kadšto bogomdana, ovisno o tome tko mu je sugovornik.

 

PROBLEMI U IZLAŽENJU Kulturni su časopisi kod nas postali godišnjaci

U knjizi “Theurgia” objavili ste 320 prozno-poetskih minijatura. Jeste li ih pisali svakodnevno poput dnevnika?

Nema pravila u pisanju, barem ne kod mene. Kadšto pišem iz dana u dan, nekada prolazim, i iz objektivnih razloga, kroz sušne periode; ali što jest najvažnije – to je nutarnja potreba da se izrazimo rečenicama i da strasno prianjamo uz posao koji samo rijetki cijene i razumiju.

 

Zašto se u tekstovima često bavite Teslom, pa i njegovim porijeklom?

Tesla je osobnost koja se namah prepoznaje, prihvaća i voli; vezanost za Teslu privrženost je koja se ne objašnjava jer bi to unizilo privrženost. O istinskoj ljubavi Bog nam vazda nameće šutnju. Nastojao sam u Brazilu, i u tome uspijevao, predstavljati Hrvatsku kao domovinu ovog svjetskog genija i u tom sam nagnuću izborio se za tiskanje diplomatske poštanske marke čija je vrijednost bila 2,95 reala – upravo iznos dovoljan za upućivanje pisma u Teslinu domaju. Marka uz Teslin lik sadrži oris Hrvatske, njegov latinični potpis i navod Brasil-Croácia. Predstavljao sam ovu marku na brojnim brazilskim sveučilištima i u muzejima, objašnjavao Tesline izume i nesvakidašnju njegovu ljudskost. Marka je tiskana, višekratno, u milijunima primjeraka, a original s predstavljanja poklonio sam Tehničkom muzeju u Zagrebu, HAZU i Teslinu muzeju u rodnom mu Smiljanu. Tesla je najljepše i najumnije lice hrvatskog predavanja svijetu. Njegova cijepljenost protiv nacionalnih isključivosti, prianjanje uz duhovno bratstvo i nesebično darivanje čovječanstvu čine ga svjetionikom buduće, savršenije ljudskosti i čovjekom izvan svojega vremena, zapravo – bićem za sva vremena. A podrijetlom – Tesla je ponajprije izvanzemaljac i najveći među Zemljanima.

 

Kako ste birali teme minijatura?

Teme nisam nikada birao, same su dolazile; slučajnim ulaskom u moje umno okružje, izbliza ili izdaleka, a počesto i samo – iznutra. Nekada sam i varirao iste teme, ulančavao ih, kadšto i nesvjesno, tako da je i slučaj uključen, svakako jest, u proces njena stvaranja. Poput rukavaca rijeke razlijevale su se i širile moje rečenice: lijane u metaforičkoj džungli. Ni sam ne znam kojega je literarnog žanra ova knjiga; jesu li kvadratne česti, jer tako moji jednostranični zapisi izgledaju, prozorčići kroz koje ulazi životna supstancija pojedinačnog, ali i zajedničkog bivstvovanja? Četiri su knjige ovdje zajedno, svaka po 80 čestica. Jedna prijateljica okrsti ih mojim privatnim četvorim evanđeljima, druga kaza da je riječ o amazonskoj jezičnoj simfoniji… Između pjesama u prozi, intimnoga dnevnika, asocijativnoga niza, dramskog eposa – smještam „Theurgiju“, a ako se moram odlučiti, onda je držim najbližom, i ponajprije – poetskim prozama. Sam smještaj i struktura glavnoga grada Brazilije u kojem knjigu pisah i kvadre (četvrti) Niemeyerova grada, označene brojevima, kao da su se neopazice i nesvjesno prenijele u strukturu “Theurgije”. Očita je u četveroknjižju borba i mučno hrvanje između nezahvalnoga čovjeka i Boga u problematičnom stanju ljudstva koje se urušava i čija je duhovna vertikala vrednota posvema potonula u blatni mrak horizontalnog, materijalističkog svijeta bez budućnosti.

 

“Theurgia” krije tekstove koji su otvoreno politični, npr. na temu Bosne, Putina ili Sirije. Je li tu pjesnik pobijedio diplomata?

Pjesnik uvijek pobjeđuje diplomata kada piše sub specie aeternitatis. Diplomatske su pobjede trenutačne i privremene; žive i rastu od nadovezivanja. Za vrijeme pisanja bio sam otvoren zbivanjima i temama, osobnim, ali i onima koje su od općeg interesa; naravno da nisam mogao izbjeći u svome književnom diskursu i okrutnu nahrupu kroz svoju otvorenost svijetu, jer upravo s tom otvorenošću, svojim misaonim fenestracijama, pisao sam ovu knjigu. Za mene i moj opus posve neobičnu i višeznačnu.

 

Objavljena vam je i zbirka “Kad su miši balali molfrinu”. Čakavac ste i pišete i na čakavskom. Stvarate li i na kajkavskom?

Jezik hrvatski velika je moja tema i opsesija. Gotovo cijeli život razmišljam o tome kako je i kojim putem trebao rasti i razvijati se hrvatski jezik; ćutim rane i tektonske poremećaje među njegovim trima dionicama: čakavskom, kajkavskom i štokavskom. Geografija i dijakronija hrvatskoga jezika opisuju i našu političku sudbinu, tim više što je politika diktirala izbore i smjerove – više prema južnoslavenskom zajedništvu nego prema nutarnjoj hrvatskoj integraciji i ucjelovljenju. Da smo prihvatili hrvatsku koiné, ili ča-kaj-što mješavinu ozaljskoga književnoga kruga Zrinskih i Frankopana – jezik Jurja Križanića – možda bi i hrvatska politička sudbina izbjegla balkanske Scile i Haribde. No kada su naše velmože dekapitirani u Bečkom Novom Mjestu, puk i jezik prepušteni su sebi i utjecajnim susjednim polit-jezikoslovcima Kopitaru i Karadžiću te bečkoj imperijalnoj balkanskoj politici što većeg teritorijalnog jezičnog preuzeća. Gaj i hrvatski vukovci preradikalno su isključili dvije hrvatske esencijalne jezične dionice, čakavsku i kajkavsku, što je dovelo i do Krležina kasnijeg vehementnog protesta, no prekasno i uzalud. Cijeli život dokazujem trojstvenu narav hrvatskoga jezika i promičem njegovu, jedino logičnu, zlatnu formulu ča-kaj-što, koja pokriva sa zakašnjenjem hrvatske istinske interese. Danas nam se boriti i protiv globalizacijskih nametnuća stranih jezika koji korumpiraju hrvatski trojstveni jezik. No utješno je, zahvaljujući dijelom i mojoj ča-kaj-što smotri Croatia rediviva u rodnim Selcima na otoku Braču, da sve više dolazi do uskrsavanja zabačenih dionica u djelima suvremenih književnika. Blistava leksička pričuva hrvatskih jezičnih stilizacija otvara se poput cvjetova svima koji bez opterećenja i predrasuda pišu svoje hrvatske rečenice, a u mom slučaju i kajkavska dionica, iako u manjoj mjeri. Usuđujem se i smijem reći da s jezikom hrvatskim nije sve gotovo i da ča-kaj-što zlatna formula hrvatskoga jezika upire u njegovu, kako uviđam i vjerujem, primjereniju jezičnu budućnost i brojne njene izazove.

 

Je li Ministarstvo kulture prihvatilo vaš prijedlog da se zlatna formula hrvatskoj jezika ča-kaj-što stavi na nacionalnu listu nematerijalne baštine?

Ministarstvo zasad nema sluha za prijedlog. Dvaput je odbijen s posve neuvjerljivim objašnjenjima, ali želim vjerovati da treća aplikacija s prijedlogom iz 2016. neće završiti na isti način. Obrazovati mlade kroz školski sustav o zlatnoj formuli ča-kaj-što i približavati im znanje o trojstvenoj naravi hrvatskoga jezika te razumijevanje o tomu što nam i kakav nam jezik jest temeljni je nacionalni interes.•

Kultiviranje Zar je Gordogan kriv što imamo previše književnih časopisa? u središtu pažnje Opljačkano kulturno blago: Srbi su Hrvatima vratili 30 tisuća umjetnina Sajam knjiga Hrvatska će od EU tražiti novac za poticanje čitanja

VIP izdvaja za Vas

  • Avatar MK
    MK:

    Obavezno kupujem knjigu, koji je ISBN?...hmmm. Danas, ne samo da su "ča i kaj i ikavica" podredeni "nutarnjoj hrvatskoj integraciji" - nego su zakonom diskriminirani pram drugim manjinskim jezicima i pismima koji su mjestimito sluzbeni. ...Hrvatskom jeziku bi kao akcent ... prikaži još! dobro doslo, da opet kao šporko, špina, špagete, šparoge, Šprajc, Šprem, Špehar, Španjolska i Špancirfest opet i "Sport" bude "Šport" na HRT-u! Trojstvenu narav hrvatskoga jezika trebali bi uzet ozbilnije nego to radimo i hrvatski jezik vise iz fundusa koji pruzaju "ča i kaj" posluzivati. Mozda onda opet pronademo i izgubljenu "ikavicu" koja jos dise i u kajkavici, i time obiljezimo stokavicu i sjedinimo je na taj nacin sa "ča i kaj"...