Deseti ZagrebDox otvoren je filmom “Ljubavna odiseja” Tatjane Božić, koji je na festivalu u Rotterdamu bio jedini dokumentarac uz 14 igranih filmova koji su se natjecali za glavnu nagradu Hivos Tiger.
S Tatjanom smo razgovarali nakon zagrebačke premijere, na koju su došli i njeni bivši partneri, protagonisti gorko-slatke inventure ljubavnih uspona i padova u životu redateljice. Budući da se u filmu u detalje razlažu njihovi intimni odnosi, prava je sreća što ih je uspjela navesti da se baš svi uključe u projekt.
– Nazivala sam jednog po jednog i iskreno im rekla da radim film o sebi, ali da trebam njihovu pomoć, jer ipak su to ljudi koji me najbolje poznaju. Većina je spremno pristala. Jedino je Britanac Jacob imao mnogo dilema. Sinoć je prvi put vidio film i jako je zadovoljan, čak mi je rekao da je ispao bolji nego što samoga sebe vidi – nasmijala se Tatjana, kojoj je zagrebačka premijera bila čak važnija od svjetske, jer u publici su ipak bili obitelj i prijatelji.
Među gostima je bio i Rogier Kappers, muškarac zbog kojeg se svojedobno preselila u Nizozemsku. Njihova veza, dokumentirana od početka do kraja, nužno je ispala i ona čijeg se prljavog veša najviše vidi, od bračnih svađa do razgovora o fizičkim sukobima.
– Velika je prednost što je Rogier i sam filmaš, tako da je na neki način znao u što se upušta. On je čak sam predložio da se snimamo nakon svoje prve zajedničke noći – kaže nam autorica. Prikazujući njihov odnos, progovorila je i o ponekad golemim razlikama između nizozemskog i hrvatskog društva.
– Nizozemci ne bježe od samokritike, i čini mi se da je upravo to pomoglo da dobijemo novac za snimanje. Izvrsno su reagirali na dijelove u kojima kritiziram njihovu kulturu, ali su se valjali od smijeha i na dio u kojem mi Rogier govori kako njegujem balkanski mentalitet žrtve, što hrvatskoj publici ipak nije bilo toliko smiješno – primjećuje Tatjana Božić.
Danas kaže da joj se čini kako je spoj nizozemske dramaturške metodičnosti i slavenske emocije ispao najbolja formula za film, u kojem ipak nije ispala “balkanska žrtva”.
– Silno volim tu vrstu osobnog filma, ali lako ga je upropastiti ako se autor smatra previše važnim ili ako drugi ispadaju krivi za sve nesreće junaka. Zato sam se autoironično fokusirala na vlastite neuspjehe, i to je filmu omogućilo da postane duhovit – zaključuje autorica.
