Svjetsku premijeru “Crna kugla” s potpisom Javiera Ambrossija i Javiera Calva, poznatijeg kao Los Javis, imao je na ovogodišnjem festivalu u Cannesu. Dvadesetominutne stajaće ovacije u Grand Théâtre Lumière, kao najraskošnijoj dvorani i Penélope Cruz koja, vidno dirnuta dojmom publike, nije mogla zadržati suze, prva je reakcija na film kojoj je cijeli svijet mogao posvjedočiti. Ostatak publike ipak je morao čekati na gledanje ove raskošne epske povijesne drame pa se uvjeriti koliko su takve reakcije opravdane. I nakon nešto više od dva i pol sata, ono u čemu nema dvojbe jest da je nemoguće ostati indiferentan prema ovom monumentalnom uratku.
“Crna kugla” triptih je čija radnja prati sudbine trojice homoseksualaca kroz tri različita razdoblja španjolske povijesti – 1932., 1937. i 2017. Prva je priča smještena u Granadu gdje upoznajemo mladog Carlosa kojeg otac forsira da se učlani u elitno društvo “Casino”. Članovi društva, nakon što zaprime zahtjev za učlanjenje, glasaju tako što daju bijele ili crne kugle, a Carlos je dobio više crnih nego bijelih. Razlog? Carlos je, saznat će se vrlo brzo, homoseksualac. Radnja se potom prebacuje u jedno od najmračnijih razdoblja španjolske povijesti – u 1937. i građanski rat. Tamo republikanski vojnik Rafael, koji je među hrpom leševa pronađen živ, biva odveden na liječenje, samo kako bi na kraju bio pogubljen. Tijekom oporavka Rafaela čuva mladi novak iz suprotnog tabora Sebastian. Potom priča skače u 2017. gdje upoznajemo mladog Alberta, povjesničara i dramaturga koji je ovo potonje zanimanje malo zamrznuo; uglavnom zbog loših kritika koje je dobio. Alberto je mladić koji očito dolazi iz disfunkcionalne obitelji, a koji nakon djedove smrti dobiva kao oporuku neobičan zadatak. Treba, naime, predati djedovo pismo iz Španjolskog građanskog rata Albertu posve nepoznatoj obitelji.
Pored toga, dobio je “neki” rukopis. Kako radnja teče, a ove se tri paralelne priče u svojim međusobnim skokovima odvijaju posve nesmetano, glatko i s preciznim zapletima, vrhuncima i raspletima, saznaje se da je rukopis koji je Alberto dobio “Crna kugla”, nikad objavljeni rukopis Federica Garcíje Lorce; da je prva priča o Carlosu upravo ekranizacija tog rukopisa; da je mladi vojnik Sebastian Albertov djed koji je cijelo vrijeme čuvao ljubavnika velikog španjolskog pisca. Lorcin rukopis tako u filmu dobiva svoju zasebnu putešestviju u kojoj je prikazano kako se sram i skrivanje identiteta prenose s koljena na koljeno te kako tek treća generacija dobiva priliku slobodno živjeti i iscijeliti rane svojih predaka. Los Javis tako je s “Crnom kuglom”, koja je među brojnim kritičarima vrlo brzo zaradila status suvremenog remek-djela, stvorio filmsku simfoniju o potisnutoj traumi koja ne nestaje, nego mutira i generacijski se prenosi kao obiteljsko nasljeđe.
Kompleksan je ovo film. Ne samo da je teško zadržati konce za tri odvojene priče koje bi savršeno mogle funkcionirati i samostalno, nego film vrvi teatralnošću koja katkad, koliko god se smatrala “umjetničkijim” izričajem ipak zna stršati u mediju sedme umjetnosti. Jedno je teatar i teatarski jezik, drugo je film i njegov jezik, a treće su hibridne, improvizirane i eklektične vrste. Ovdje se ipak teško oteti dojmu da je film (polu)ciljano pravljen, ne za potrebe publike, koliko za potrebe festivalskih uspješnosti. Kao, zna se što prolazi na festivalima, pa će se to i napraviti. No, ono što “Crnoj kugli” svakako treba priznati jest besprijekorna vizualna izvedba. Los Javis majstorski koriste kolorit kako bi razdvojili tri epohe: od zagušljivih dvorana elitnog društva tridesetih, preko hladnih i surovih tonova rovova građanskog rata, pa sve do sterilne suvremenosti u kojoj živi Alberto. Osim toga, iako je Penélope Cruz u sporednoj ulozi, njezina prisutnost na ekranu nosi nevjerojatnu emotivnu težinu koja služi kao savršen kontrapunkt muškim sudbinama u središtu priče. Glumački ansambl u cjelini funkcionira impresivno, no raskošna kostimografija (opet teatarski element) povremeno prijete zasjeniti samu srž ove intimne drame.
Otvori KEKS Pay
