Volim biti sretna. Onako bazično. Poput psa. Imati zdjelicu s hranom i počivalište. Sunčano dvorište. Da, i wi-fi. Zatim laptop, mobitel, voće prije spavanja, mandarine bez koštica. Pamet koja mi više ne smeta. Glupost koja mi više ne škodi. Krevet, ne previše tvrd.
Obične stvari.
Normalno je da volim biti sretna. Iz nekog razloga to se smatra prizemnom i banalnom potrebom, možda zato što smo svi u potajnoj potrazi za istom: na obalama rijeka ispiremo zlato klečeći u blatu.
Navikneš se na sreću. Nekoć je nalikovala krdu divljih konja što jure prerijom slobodni, a sad je mirna poput suhog livadnog puta ugaženog desetljećima. Strašno je ugodna. Banalna. Voda u čaši. Mekana šlapa. Telefonski poziv u pravo vrijeme. Strah koji se pretvorio u ravnodušnost. Pa sad sliči istrošenoj kuhinjskoj krpi.
Bojiš li se?
Ne bojim se. Već će biti nekako, da ne kažem, najbolje.
Taj iznenadni optimizam isprva je bio nevidljiv. Poput točkica vlage u sjevernoj sobi u prizemlju. Nije imao miris ni okus. Odnekuda se stvorio. Pokret otpora u zasjedi. Što groznije vijesti, to bi on više ojačao. Otkuda sad? Baš sam se ugodno srodila s depresijom, pa je neko vrijeme i njegovala, kad odjednom: dosadila mi je. Inače, moj otac i moja majka bili su depresivci. Oboje su završili u bolnici na Ugljanu u razmaku od desetak godina. Tamo su se i ugasili. Svatko na svom odjelu.
Ipak, sjećala sam se radosti. Nekadašnje, mladalačke, glupave i naivne, totalno opijene i strastvene, buntovne i idealističke. One poslije koje bih osjećala posramljeno pa bih onda padala u vrtlog tuge za kaznu.
A istinu govoreći, uvijek su, baš kao i danas, sranja u životu kao i u medijima bila dominantnija. Otac bi za rijetkih mjeseci dok nije bivao na psihijatriji čitao novine. Stalno je bio u strahu od budućnosti. Majka je kuhala jednostavna jela. Recitirali su Jesenjina, spavali poslijepodne. Odlazila sam na kupanje zajedno s djecom iz ulice. More je bilo blizu, dvadesetak minuta pješice od kuće.
Temperament. Strast. To me je držalo na površini. Operne arije i glasan govor. Čudesni mirisi Mediterana i salsa od pomidora. Humor. Umjetnost. Svi umjetnici svijeta bili su moja braća. I prezreni na svijetu – razne ljudske jedinke raspoređene po zemaljskoj kugli. Znala sam biti čudesno sretna. Poput oca u časovima euforije. Često bi me tada pitao: Što misliš o svome životu?
Nisam znala odgovor.
Otputovala sam na sjever, kasnije. Tamo me je dočekala baka po majci, rastavljenica i intelektualka. Smrzavala sam se u maloj sobici bez grijanja. Radost je pomalo kopnjela. Valjda s odrastanjem. Sreću su krasili epiteti frivolnosti i površnosti. I baka je čitala novine, njemačke. Crnu kroniku, s mnoštvom fotografija. Pa bi mi prevodila sadržaj. Bila je prava purgerica i nikada nije mojoj majci oprostila što se preselila na jug zbog ljubavi.
Uglavnom, vrijeme je prolazilo. Sazrela sam, stvorila obitelj, odgojila djecu tonući u bezvoljnost koju sam uspješno skrivala. Svijet me rastuživao, a emocije razdirale u svojim vjetrovitim oblicima: bura, jugo, maestral... Toliko toga se događalo, a opet bilo je logike u tim raznorodnim kaotičnim scenarijima… Roditelji su umrli, svaki u svom krevetu u dvije različite sobe, brzo, jedan za drugim. Zar je moguće da je depresija vir koji guta one koji joj se prepuste? Genetika je to, rekla je moja već ostarjela baka, nadživjevši kćer. Bilo je toga u obje familije, dodala je.
Geni? Ha, ha. Na svu sreću mora da je neki moj predak bio totalni nevjernik i buntovnik jer nikada nisam posvema vjerovala ičemu što sam čula. (Kad smo već kod gena). Privremeno i povremeno sam prihvaćala da je nešto možda tako kako mi govore, ali uvijek bih njegovala zrnce sumnje u sve što mi se prikazivalo kao Sveto pismo, zakon ili dogma. O čemu god se radilo. Iskustvo, razum, emocije i vjera počele su se nadopunjavati u nekim zgodnim omjerima, možda i zato što su djeca otperjala od kuće, a estrogen se smanjio, dok je moja potreba za smirenom srećom i dalje rasla. Optimizam se širio poput laganog osipa, sam od sebe, usprkos mračnim vijestima o smaku svijeta, ratovima, boleštinama, pandemijama, urotama i zavjerama, malim plaćama, ozonskim rupama, umiranjima, prometnim nesrećama, samoubojstvima i užasima svih vrsta.
Potraga za srećom s jedne je strane klasificirana kao sebičnost, a s druge kao nužnost jer što je život bez sreće, ako ćemo uistinu? I što je najgore, navikneš se na nju, na to tiho pravično zadovoljstvo u kojem nema straha i bjesnila, već je sve skladno i umiveno: razlika između dobra i zla vidljiva je poput granice ucrtane na zemljopisnoj karti pa se krećeš u tom svom izmišljenom, a ipak stvarnom svijetu prepuštajući se usudu s lagodnom lakoćom i osjećajem: sve će biti u redu!
"Sve će biti u redu!" rečenica koja tješi i briše suze, moćna je poput zagrljaja ili antibiotika, umanjuje bol čak i kad je izgovaramo ne vjerujući joj, mantrajući je do iznemoglosti da bi se utjelovila i pobijedila scenarij u kojem se osjećamo prazno i gubitnički. Često sam je izgovarala dok bih odlazila u posjet roditeljima i sjedila s njima na klupi ispod palme. Ali nije ih se doticala, jedino je u mom umu rasla poput baobaba, iz tinjajućeg inata kojeg nisam bila svjesna. Tata bi pušio cigarete, mama bi jela bajadere koje sam donijela, promatrali su me kao da sam pala s drugog planeta, pokazivala sam im fotografije djece, nasmiješili bi se, bio je to čudan osmijeh: kao da nije postojalo vrijeme u kojem je sve bilo drukčije i u kojem su se slušale Verdijeve arije dok se bolest nije razbuktala poput požara i sagorjela te krhke, pjesničke duše.
Prolaznost, s njom se trebalo pomiriti, nije bilo lako. I kako uklopiti sreću i prolaznost zajedno? I treba li? Treba li uopće puno razmišljati? Vremena se mijenjaju, ništa nije vječno. Ima li u tome utjehe? Dug život, što on donosi? Spoznaju? Kakvu? Privremenu, baš kao i sve do sada. Između razmišljanja o smislu bivstvovanja na ovom okruglom planetu i razmišljanja o budućnosti možda je uputnije pomesti dvorište, popraviti oluk, zasaditi drvo, noge ohladiti u potoku… Tko bi ga znao?
U svakom slučaju, volim biti sretna. Volim zadovoljstvo smatrati srećom. Čestitku u poštanskom ormariću. Zeleno svjetlo na raskršću. Poruku na mobitelu. Rublje na konopcu. Vjetar u kosi. Jeftine naočale u DM-u. Google. Nedjeljni ručak. Obitelj. Prazan tramvaj. Prijateljicu s kulenom u ruksaku. Majstora koji popravlja rolete.
Pisanje priča koje nikome ne trebaju, ali ipak na kraju završe rečenicom: sve će biti u redu!
