Event u podsljemenskoj kuriji Domachynsky proglašen je društvenim događajem godine na koji će doći crème de la crème hrvatske metropole, kojoj pripada krug ljudi s kojima se družim, ali nitko od njih nije dobio pozivnicu. Osim mene. Nisam bila bliska s tom obitelji ni s tom malom, koja je prije desetak dana svojim sopranom zablistala ulogom Leonore u njujorškom Metropolitanu i odmah potpisala unosni dvogodišnji ugovor. Povezivala nas je samo moja napomena koju sam pred svjedocima izrekla u zagrebačkom HNK dok je narečena gospođica u garderobi upjevavala tu istu ulogu iz Trubadura: – Mislila sam da mačke kriče samo u veljači, a mi smo u svibnju.
Njena mama Emica bila je kazališna švelja dok se nije dočepala mlade propalice Mislava Domachynskog, pretvorila ga u oca male Đurđice i uspješnog poslovnog čovjeka, koji je uz izdašnu potporu Ministarstva kulture obnovio ruševinu kurije Domachynsky.
Nazvala sam Maksa, svog taksista, i rekla mu da navečer u sedam bude pred mojim haustorom. Nije mogao. Cijeli dan nije u službi jer ima krstitke, ali mi je preporučio kolegu Bohumila, koji će točno u sedam biti na broju jedan mog trga. Bila sam ljuta; prvo na Maksa koji me odbio, drugo jer sam prihvatila njegovu preporuku. Kao da je taksist kirurg za kojeg ti treba preporuka. A treće i najvažnije, Bohumil se zvao sudac koji me je osudio na smrt. Naime, prije ovog života imala sam još jedan. Zvala sam se Jeliška i živjela sam u Pragu. Bilo mi je sedamnaest. Optužili su me da sam vještica i spalili na lomači 1531.
Sišla sam točno u sedam, ali taksija nije bilo, osim što je tridesetak metara dalje čekao taksi s logom iste tvrtke. Bila sam uvjerena da je to Bohumil, ali da je promašio broj.
– Oprostite, vi ste po pozivu?
Bilo je mračno i iza kišnog stakla nisam dobro vidjela čovjeka za volanom.
– Da, gospođo. Poslali su me pred broj jedan.
Prepoznala sam hrapavi, unjkavi glas. I nisam osjetila ništa. Znala sam da se to jednog dana mora dogoditi. Mogla sam se okrenuti, otići i nazvati drugi taksi. Ali nisam.
– Ovo nije broj jedan, nego broj sedam – rekla sam pristojno.
– Gospođo – spustio je prozor – nemojte vi mene učiti. Brojevi su moj posao. Bio je to on; Bohumil Jenaček. Buljave sive oči, krumpirast nos, golema donja usna, gotovo bez vrata. Zurila sam u svinju koja me poslala na lomaču, a onda sam pojurila do susjedne veže, mobitelom osvijetlila kućni broj 7 pa njegov prozor.
– Ovo bi trebao biti broj jedan – ostao je uporan – kakva nam je gradska uprava, nije čudo da su pogriješili.
– Ovi su brojevi postavljeni 1905.
– Hoćete li se vi sa mnom voziti ili ćemo nas dvoje o brojevima?
Otvorio je suvozačka vrata i pozvao me ući.
– U pristojnim taksijima klijent ne sjedi pokraj šofera.
Nagnuo se bez riječi unatrag i otvorio stražnja vrata. Nije se moglo sjesti zbog sjedalice za djecu na naslonu.
– Slobodno to pomaknite – dopustio mi je.
– Mislim da ćete to ipak učiniti vi.
Gunđajući, izvukao se iz auta, obišao ga pridržavajući se za haubu. Šepao je na lijevu nogu. Kao što je šepao i Bohumil Jenaček. Mučio se sa sjedalicom.
– To je za mog unuka. Ima pet godina i već zna da će biti sudac.
– Na sudu?
– Nogometni.
Sjela sam pokraj sjedalice i hrpe konzervi piva, po kojem je, osim znoja, zaudarala utroba auta.
– Kamo?
– Stjepana Domachynskog 1.
Gledao me tupo kao kad je vidio nalaz istrage inkvizitora Juana Floresa u mojem predmetu. Utipkao je ulicu u GPS.
– Nema je. Ta ulica u gradu Zagrebu ne postoji.
– Ć se piše sa ch, a i kao ipsilon.
GPS ju je učas pronašao.
– Pa to je pod samim Sljemenom...
– Je li vam predaleko ili što?
– Samo velim. Inače, da se mene pita... – počeo je brbljati kao većina taksista koji dijele lekcije – ... Zagreb je na 158 metara nadmorske visine. Ja bih povukao crtu; sve što je iznad 300 metara – rušiti. Podrignuo je glasno i odvratno, baš kao i za praškim sudačkim stolom.
– Mogu vas zamoliti da otvorite prozor.
– Što je vama?! Pa vani je ispod nule.
– Ali ne zaudara po pivu. I nitko ne podriguje.
– Pardon, imam crno na bijelo. Od liječnika. Moram podrigivati, inače mi može stati srce. A ne bi bilo dobro, i zbog vas, gospođo, da mi u vožnji stane srce. Osim toga, ovo je staro češko pivo koje miriše, a ne ubija. Kao vaš parfem. Toliko je jak da ruši s konja.
Moj omiljeni Caron Poivre, dobio je po repu.
– A tko je bio taj Domaćinski?
– Ugledni Zagrepčanin. Krleža je po njemu u romanu "Na rubu pameti" napisao jedan lik. Negativan.
– Tome su Krleži svi negativni. Dobio sam kolac jer nisam imao pojma o Glembajevima. Ne volim voziti na taj njegov Gvozd.
Šutio je, a ja sam ga gledala u retrovizoru. Vidio je da ga gledam i za trenutak mi se učinilo da me prepoznaje.
Sudnica je bila velika. Pod i zidovi od kamena. Bilo je vruće, dopirala je galama i pjesma iz pivnice U Fleku. Sudac Bohumil podrignuo je identičnim tonalitetom kao moj taksist, zureći u nalaz inkvizitora.
– Pa tome je Španjolcu vrana mozak popila. Piše da Jeliška Bartolek nije priznala i da nije imala odnos s Belzebubom. Naravno da nije priznala, jer nije ni dopala muka. Flores se zatelebao i to je u redu. Ali sam zato ja ovdje i znam da vještica koja ne prizna, nije vještica nego vještičetina. I upravo ću tako reći njenom ocu kad se nađemo dolje U Fleku na pivu i knedličkama. I onako mi se on sam, jadan, nakon treće krigle tužio na Jelišku da je nemoguća...
Stigli smo pred kuriju u snijegu. Bila su četrdeset dva eura na taksimetru, dala sam mu pedeset. Zahvalio je, izišao, otvorio mi vrata i zaželio ugodnu noć. Dok je odlazio, dohvatila sam mobitel.
– Belzi, molim te, javi se, znam da me čuješ...
Na ekranu se pojavila terasa nekog hotela s beskrajnom plažom Floride. Bio je mlad, lijep, u bijelom smokingu, na eventu.
– Belzi, sigurno me se ne sjećaš...
– Jeliška, molim te ne zovi me Belzi.
– Razumijem. Ni Barbike ne vole da ih se zove Barbi. I nisam Jeliška, nego Nataša. Molim te, Bubice... – pokušala sam s drugim tepajućim dijelom njegova imena.
– Nisam nikakva Bubica – obrecnuo se očijukajući s Nathalie Hammer, zvijezdom nove Netflixove serije.
– Oprosti, Belzebube – napokon sam ga oslovila cijelim imenom – molim te uslugu...
– Što hoćeš, Nathalie?
– Nataša. Nathalie je komad kom se upucavaš – rodila sam se ljubomorna.
– Da ga strovalim u provaliju na Sljemenu, da se zabije u drvo ili u srndaća?
– Hoću da svinja gori. Hoću ga na lomači.
Društveni događaj godine to je doista i bio. Barem meni okićenoj s pet modnih brendova. Prvih nekoliko minuta nisam uspjela razabrati tko je tko zaslijepljena bljeskalicama fotoreportera. Pokraj mene dovukli su na slikanje i mladu slavljenicu koja je za medije izjavila da sam ja prva prepoznala njen talent. U to ime prislonila mi je usne na uho i prošaptala mazno: – Mijau.
Uz glasovirsku pratnju, počastila nas je s nekoliko arija, koje su također sličile na mijau. Bila sam pri trećem šampanjcu kad mi je jedan od zaštitara diskretno prišao i rekao mi da me traži policija.
– Oprostite gospođo na uznemiravanju, ali nedaleko odavde dogodila se prometna. Izgorio je auto i čovjek u njemu. Taksist. Centrala veli da ste mu vi bili posljednja vožnja. Jeste li primijetili bilo što neobično?
– Apsolutno ništa – rekla sam.
Kući me dovezao Turčin Yamal, vlasnik hotelskih lanaca i sponzor Metropolitan opere. Oko ponoći na svim su portalima već bile dvije udarne vijesti: fotogalerija s eventa godine i sljemenska lomača.
