Istinski je tužno ući u dvorište zagrebačkog Brodarskog instituta. Čovjek ulazi u zapuštenu šikaru i hoda po stazama čiji asfalt danas teško odolijeva općoj zapuštenosti. A nekada je to bila znanstvena institucija čiji je ugled prelazio granice ne samo bivše države nego i Europe. Danas je to ruina u Novom Zagrebu, okružena novogradnjama u kojima cijene kvadrata idu “u nebesa” i samim time očito prostor koji treba što prije i što djelotvornije uništiti. A Drama HNK Zagreb pokazala je svojom novom premijerom o kakvom se biseru zapravo radi, o beskrajno vrijednim dijelovima hrvatske graditeljske i istraživačke baštine koji su pali kao samo još jedna u nizu žrtava bespoštednog zgrtanja kapitala koji se krije pod egidom napretka. I baš na toj premijeri nije bilo ni predsjednika Sabora ni ministrice kulture, inače čestih gostiju HNK Zagreb.
Prvi, polusatni dio predstave “Zločin na kozjem otoku” Uga Bettija redatelj Paolo Magelli smjestio je u okrugli paviljon Instituta, u bazen za istraživanja nad kojim dominira prekrasna drvena kupola. Kreirao ju je Krunoslav Tonković, najveći hrvatski graditelj mostova, ima raspon od 39,2 metra i svjetlarnik promjera četiri metra te je zaštićeno kulturno dobro. Magelli prevladava nekazališnu akustiku tog prostora i prvi dio predstave postavlja kao nevjerojatne slike ljudske naravi oblikujući u bazenu taj ukleti kozji otok, gdje krikovi žena koje tamo žive jasno pokazuju da ova priča vodi samo u tragediju. Kada se predstava, zajedno s gledateljima, preseli na prostor pred paviljonom, čovjeku se čini da je sve već rečeno, ali i taj drugi dio predstave oblikovan je tako da gledatelja doslovno prikuje na sjedalu improviziranog gledališta, unatoč (neočekivanoj) hladnoći svibanjske zagrebačke noći i rojevima krvoločnih komaraca.
”Zločin na kozjem otoku” priča je o tri žene koje je kraj Drugog svjetskog rata zatekao u pustoši gdje ih je ostavio muškarac kojeg je progutao taj isti rat. No u životu njegove žene, kćeri i sestre sve se mijenja kada u kuću stiže mladi Angelo, navodni prijatelj koji je u zarobljeničkom logoru bio uz njihova muža, oca i brata kada je ovaj umirući rekao neka posjeti njegove žene. No Angelo je “vrag” koji ih zavede sve tri i tako razori kakav-takav život kojim su one živjele. Djelo je to koje je igralo na hrvatskim scenama, 2012. u Kazalištu Marina Držića režirao ga je Georgij Paro s Vedranom Mlikotom u ulozi Angela, a glumica Helena Buljan i danas se dobro sjeća gostovanja Slovenskog mladinskog gledališča Ljubljana i njihove verzije ove drame, koju je davne 1987. režirao upravo Paolo Magelli. Za novu zagrebačku verziju drame Magelli je napravio i novi prijevod Bettijeva poznatog djela, a na tom je prijevodu radio zajedno sa Željkom Udovičić Pleštinom, koja ujedno potpisuje i adaptaciju i dramaturgiju. A baš taj dio posve je moderan, jer sada se kroz “Zločin na kozjem otoku” više ne progovara o kršćanskom moralu, već se otvaraju neke druge teme.
Ona najvažnija svakako je tabu, jer i danas je u našem društvu nezamislivo da neka žena prizna kako je voljela svoje dijete dok je bilo maleno, ali kako ne zna kamo je ta ljubav nestala, tim više što se pred gledateljima jasno gradi priča o njezinim razlozima, onima o kojima se također ne govori u finom društvu, a koje čine seksualna strast i ljubomora na mlađu žena pa bila ona i vlastita kći. Taj nepoznati, dolutali muškarac ovdje tako postaje “lakmus papir” promašenih i uništenih ženskih života, zbog ljubavi i strasti na vidjelo izlaze snovi o propuštenim šansama i uzaludnim žrtvama, ali i strahovi od mogućeg spasa kojeg nema bez bijega. Zbog toga dramski vrhunac predstave čini dijalog majke i kćeri, okrutne rečenice koje najjasnije oslikavaju taj surovi ženski svijet. U tom dijalogu Nina Violić, glumeći majku, iznova dokazuje da je glumica iz snova i najzahtjevnijih redatelja, istančana u nijansama svog lika, moćna u njihovoj ekspresiji. Kćer glumi Iva Jerković, a Pia je Lana Barić; obje odlično zatvaraju taj trokut ženskog prokletstva. Angelo je Marin Klišmanić, tek na trenutke dorastao ženskoj snazi na sceni, a uz njih se u predstavi u epizodnoj ulozi starca pojavljuje i Dušan Gojić.
Svakako treba spomenuti autora glazbe Ljupču Konstantinova, ali i uputiti preporuku za gledanje, jer ovo je jedinstvena prilika da članove Drame HNK Zagreb gledate u prostoru koji bi Grad i država trebali ne samo sačuvati pod svaku cijenu nego i namijeniti izvedbenim umjetnostima. Naravno, nakon što raskrče šikaru, ne samo prirodnu nego i privatizacijsku.
