Priča o Noći vještica, blagdanu koji danas poznajemo po šarenim kostimima i izrezbarenim bundevama, zapravo je priča stara više od dvije tisuće godina. Večeras se na HRT2 prikazuje dokumentarni film "Kako svijet slavi: Noć vještica", koji detaljno istražuje te duboke i često mračne korijene.
Sve je počelo s drevnim keltskim festivalom Samhain, koji se slavio na području današnje Irske i Ujedinjenog Kraljevstva. Za Kelte je taj dan označavao kraj žetve i početak duge, mračne zime, a vjerovali su da se te noći granica između svijeta živih i mrtvih nakratko gubi.
Kako bi se zaštitili od duhova koji su tada slobodno lutali zemljom, stanovnici su palili velike vatre i nosili zastrašujuće kostime. Željeli su zbuniti onostrane posjetitelje i otjerati svako zlo od svojih domova i polja. Dolaskom kršćanstva, ti se poganski običaji nisu ugasili, već su se vješto stopili s novim vjerovanjima. Papa Grgur III. u osmom je stoljeću premjestio Dan svih svetih na prvi dan studenoga, a noć prije toga s vremenom je postala poznata kao Halloween.
Svoj pravi globalni procvat ovaj je praznik doživio u devetnaestom stoljeću, kada su masovne migracije Iraca i Škota donijele te stare običaje na sjevernoamerički kontinent. U Americi je Noć vještica polako gubila svoj strogo religijski i poganski karakter, pretvarajući se u svjetovnu proslavu usmjerenu na zajednicu i zabavu. Običaj skupljanja slatkiša evoluirao je iz srednjovjekovne europske prakse gdje su siromašni obilazili kuće moleći za hranu u zamjenu za molitve za pokojnike. Zanimljivo je i da je bundeva, koja je danas zaštitni znak praznika, u Americi zapravo zamijenila repu koju su Kelti prvotno koristili za dubljenje i tjeranje zlih sila.
Nakon što je čvrsto pustio korijenje u Sjedinjenim Američkim Državama, ovaj je praznik kroz komercijalizaciju u dvadesetom stoljeću ponovno izvezen u ostatak svijeta. Dokumentarac Kako svijet slavi: Noć vještica pokazuje kako svaka kultura danas prilagođava te običaje vlastitom mentalitetu. Od sablasnih zabava u Japanu do jezivih tura po dvorcima u Rumunjskoj, jasno je da je fascinacija nadnaravnim univerzalna ljudska pojava. Ipak, neki običaji i proslave ostaju izrazito specifični i vizualno zapanjujući, odmičući se od klasične američke komercijalne priče.
Dokumentarni film nas vodi i do Meksika, gdje se odnos prema smrti u potpunosti razlikuje od onog na zapadu. Tamo se slavi Dan mrtvih, odnosno Día de los Muertos, festival koji traje tri dana i pršti nevjerojatnim bojama, veseljem i glazbom. Za razliku od Noći vještica koja naglasak stavlja na strah i sablasno, meksički praznik predstavlja radosnu proslavu života i sjećanja na preminule članove obitelji. Korijeni ovog običaja sežu duboko u povijest, sve do drevnih civilizacija Asteka i Tolteka koji su na smrt gledali kao na prirodnu fazu dugog putovanja. Obitelji u svojim domovima podižu raskošno ukrašene oltare prepune nevena, hrane i predmeta koje su njihovi voljeni najviše voljeli za života. Vjeruju da mirisi i poznati predmeti privlače duše natrag u svijet živih, kako bi barem nakratko ponovno bile sa svojim obiteljima. Ovaj vizualni i duhovni spektakl pretvara čitava groblja u mjesta radosti, pjesme i plesa, brišući tugu koja se obično veže uz prolaznost ljudskog života.
Diljem Meksika ulice su preplavljene ljudima s oslikanim licima koja oponašaju lubanje, dok se gradovima šire mirisi tradicionalnih jela i slatkog kruha pečenog posebno za ovu priliku. Sve to dokazuje da sjećanje na mrtve ne mora nužno biti mračno i depresivno iskustvo. U meksičkoj kulturi, smrt je samo nastavak, a njihova vizija zagrobnog života prepuna je utjehe za one koji ostaju. Mlađe generacije danas vješto spajaju te drevne tradicije s modernim elementima Halloweena, pa nije neobično vidjeti i djecu koja skupljaju slatkiše prije nego što započnu glavni rituali posvećeni precima. Takav način očuvanja baštine omogućuje preživljavanje starih običaja u modernom, globaliziranom svijetu. Cijeli taj šareni kaos nevjerojatno je privlačan turistima koji krajem listopada hrle u Meksiko kako bi doživjeli tu jedinstvenu proslavu smrti. Fascinantno je gledati kako jedna kultura tako strastveno grli ono čega se većina svijeta panično boji.
S druge strane oceana, u malom engleskom gradu Ottery St. Mary, jesen donosi jedan od najbizarnijih i najopasnijih običaja koji se mogu zamisliti. Početkom studenoga, uskim ulicama ovog devonskog gradića trče lokalni stanovnici noseći na leđima i ramenima velike goruće bačve natopljene katranom. Tradicija je to duga više od četiri stotine godina, a sudjelovati mogu isključivo oni koji su rođeni u tom gradu. Sudionici hrabro nose plamteći teret kroz prepune ulice sve dok vrućina ne postane potpuno neizdrživa ili dok se sama bačva ne raspadne u pepelu i iskrama. Iako je točno porijeklo ovog zastrašujućeg vatrenog spektakla danas pomalo nejasno, mnogi povjesničari i mještani vjeruju da je ritual prvotno služio za pročišćavanje ulica i tjeranje zlih duhova uoči duge zime. Drugi pak smatraju da je riječ o starom načinu upozorenja na dolazak španjolske vojske, no bez obzira na pravi razlog, vizualni dojam je apsolutno zapanjujući.
Atmosfera tijekom ove utrke nabijena je adrenalinom, a tisuće posjetitelja tiskaju se uz rubove ulica kako bi osjetili toplinu vatre i navijali za odvažne nosače. Vatra je od davnina bila ključni element poganskih i ranih kršćanskih zimskih festivala jer je simbolizirala svjetlost koja prkosi nadolazećoj tami. U današnje vrijeme, kada su mjere opreza i sigurnosna pravila stroža nego ikad, pravo je čudo da se ovakav događaj uopće uspijeva održati. No, mještani Ottery St. Maryja neizmjerno su ponosni na svoju baštinu i odlučno se opiru svakom pokušaju zabrane. Za njih to nije samo opasan trik za turiste, već duboko ukorijenjen ritual koji definira njihov identitet i povezuje generacije na najdoslovniji mogući način. Gledajući te plamteće bačve, gledatelj dokumentarca lako može povući paralelu s prastarim keltskim vatrama koje su se palile u čast Samhaina.
Svi ovi naizgled različiti običaji, od irskog dubljenja bundeva i meksičkih oltara do plamtećih bačvi u Engleskoj, dijele jednu snažnu, zajedničku nit. Služe kao način na koji se ljudska bića nose sa strahom od nepoznatog, od mraka i od neizbježnosti smrti koja nas sve čeka. Psiholozi često ističu da nam povremeno suočavanje s kontroliranim strahom, poput gledanja horor filmova ili prolaska kroz uklete kuće, pomaže u oslobađanju od stresa. Kroz maskiranje i preuzimanje tuđih uloga, barem na jednu noć u godini, oslobađamo se društvenih normi i svakodnevnih pritisaka. Upravo zato Noć vještica više nije praznik rezerviran samo za djecu koja traže slatkiše, već je postao globalni ispušni ventil za odrasle željne zabave. Oblačenje u kostime stvara osjećaj pripadnosti i instantnog zajedništva, brišući na trenutak socijalne razlike među ljudima.
Dokumentarni film HRT-a vješto spaja sve ove narative, pokazujući nam da se ispod komercijalne površine krije duboka ljudska potreba za povezivanjem. U svijetu koji je često otuđen i ubrzan, prilika da se susjedi okupe, podijele hranu ili zajedno gledaju spektakl gorućih bačvi ima ogromnu društvenu vrijednost. Bez obzira na to slavimo li ga rezbarenjem bundeve s djecom, gledanjem strašnih filmova pod dekom ili potpunim ignoriranjem uvezenih običaja, fenomen Noći vještica nemoguće je ignorirati. To je praznik koji nas podsjeća na to koliko su naši životi krhki, ali i na to koliko snage i radosti možemo pronaći kada se kao zajednica suočimo s vlastitim strahovima.
Zanimljivi dokumentarac podsjeća nas da granice između svjetova možda doista nestaju krajem listopada, makar samo u ljudskoj mašti. Noć vještica davno je prerasla svoje keltske okvire i postala fascinantan podsjetnik na to kako se povijest, strah i zabava mogu ispreplesti u jednoj jedinoj noći.
Otvori KEKS Pay
