Mlada splitska glumica Ana Marija Veselčić, rođena Vinkovčanka, niže uspjeh za uspjehom. Osvojila je Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju mladu glumicu (u predstavi “Zbunjoza”) i nagradu za najbolju epizodnu ulogu (Bjanke u “Kroćenju goropadnice”), a posljednjih se dana u Splitu naveliko priča o njezinoj odličnoj predstavi “Domaši” kojom je otvorena večernja scena u Gradskom kazalištu lutaka. Riječ je o projektu koji je nastao kao diplomska ispitna produkcija na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Monodrama je u cijelosti autorski projekt Ane Marije Veseličić koja potpisuje tekst, režiju i izvedbu. Domaši je kolokvijalni izraz za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi koja odrastaju u domovima.
U jednom od njih odrastala je i Ana Marija Veselčić. Sada nam je na scenu donijela životnu, vrlo zrelu, duboko emotivnu, društveno angažiranu predstavu koja zadire u najtananije osjećaje i nakon koje se osjeća potreba za višesatnom šutnjom i razmišljanjem. U sedamdesetak minuta monodrame glumica igra niz uloga (djevojčicu, dječaka, tinejdžericu, odgajatelja...), lako se i brzo transformira iz jedne u drugu, a najupečatljiviji su monolozi šestogodišnje djevojčice Lele i njezina brata Darija. Izvrsno se snašla i u interakciji s publikom, a malo kome tijekom izvođenja ne poteku suze. Jer mlada i vrlo darovita glumica takne vas do boli.
Napuniš 18 i spakiraš se
Scenografija je vrlo jednostavna: stol, sjedalica, drveni pladanj, čaša, žlica i vilica, a toliko je sve dojmljivo da vam se učini da na trenutke osjetite specifičan miris bolnice ili neke slične ustanove.
– Iz naše rupe izađeš kad imaš osamnaest godina. Osim ako ideš na fakultet pa budeš u domskom stanu. Moj brat Dario će tu bit još deset godina i onda ja još dvije i onda ćemo oboje bit samostalni. Meni je to baš smiješno. U ponoć ti bude rođendan, napuniš osamnaest, dobiješ svoje papire, spakiraš stvari i ideš bit samostalan – ulomak je iz predstave koji izgovara Lela.
Ana Marija Veselčić dotaknula niz problema odrastanja u domu, od toga kako se izboriti za svoju poziciju i “recepta” za što bezbolnije preživljavanje, preko roditelja koji iskorištavaju vlastitu djecu do djelatnika domova suočenih sa svakodnevnim životnim teškoćama i željom za napredovanjem u ustanovama u kojima često nedostaje ljubavi. Najpotresnija je rečenica pri kraju predstave kad domašica priča što će priuštiti svojoj djeci kad postane majka. I onda naglo i ogorčeno krikne: “Ne, neću imati djece, neću! Muškarci su prljavi, smrde na alkohol!”
Ne treba ih sažalijevati
Nakon jedne od izvedbi u Gradskom kazalištu lutaka, a sve su rasprodane, otkrila nam je da je zadovoljna, ali iscrpljena te jedva čeka baciti se u krevet i spavati snom pravednika. Objašnjava kako je predstava “Domaši” dokumentarnog karaktera i da nije do kraja osobna. Nijedna priča nije njezina, ali čula ih je mnogo.
– Prema domašima ne treba imati predrasude. Njihov je život naprosto splet okolnosti. O tome treba otvoreno govoriti. Možda se danas to manje shvaća kao bauk, ali još uvijek nema adekvatnog razumijevanja. Tu djecu ne treba sažalijevati niti ih dizati na pijedestal. Domaši jednostavno žele biti ljudi od krvi i mesa koji su jednako sposobni za život kao i djeca koja su odrastala u obiteljima. Okolina ih ne smije gledati pod povećalom. Život u domu nosi lijepu i ružnu stranu, ali i život je takav – kazuje hrabra glumica dodajući kako je i sama odrasla u tom sustavu i ne srami se toga. To je dio njezina identiteta. Odlučila je to izabrati za temu jer koliko god pokušala pobjeći od nje, uvijek se nekako vraćala tome da bi je trebalo iznijeti, a pozornica je za to najzahvalnija. Na upit je li joj teško prebacivati se iz lika u lik, Ana Marija odgovara da joj je to zanat. Nije joj bilo teško pronalaziti različita lica, jako dobro ih se sjeća, bila su posvuda oko nje. Veseli je što publika pozitivno i strahovito emotivno reagira.
– Ja znam da ne mogu promijeniti svijet, ali ako samo jednom čovjeku osvijestim život domaša, čini mi se da ću biti zadovoljna, naglašava glumica koja se već pomalo osjeća Splićankom.
Glumom se želi baviti još najmanje pedeset godina. Najteže joj je bilo kad je prvi put odradila predstavu u cijelosti, kad su se upalila svjetla i kad je vidjela puno uplakanih u publici. Osjetila je tada ogromnu odgovornost kao izvođač za njihovo stanje, bojala se da nekoga ne ošteti, a imala je, ističe, potrebu ispripovijedati priču onih koji su odrasli u domovima. Njihovi su identiteti u cijelosti zaštićeni, ali njihove životne priče mogu samo oplemeniti društvo u kojem živimo. Ana Marija Veselčić nije od “velikih” riječi ni izjava. Ona ionako sve savršeno kaže na pozornici!
>>Brešan u Kulmerovim dvorima predstavio novu komediju
