Naslovnica Kultura

Naše društvo kao da živi u svijetu Ludog Šeširdžije iz knjige o Alisi

Nakon Brijuna Bošković će se posvetiti pripremama autorskog kazališnog komada temeljenog na “Gospođici Juliji” Augusta Strindberga
19. kolovoza 2017. u 11:09 3 komentara 665 prikaza
Foto: Duško Marušić/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/3

U programu teatra Ulysses na Brijunima večeras igra predstava “Novo doba” Vuka Boškovića u režiji Dine Mustafića u kojoj igra glumačka diva Mirjana Karanović, podjednako aktivna u kazalištu, na filmu i televiziji te u borbi za ljudska prava. Prošle je godine debitirala i kao filmska redateljica, filmom “Dobra žena” o prešućenim ratnim zločinima te ulozi žena u mačističkom balkanskom društvu.

”Novo doba” najavljeno je kao scensko istraživanje mehanizma tranzicije koji je počeo u zločinu i donio profit odabranima. Radi se o temi koja je bolno bliska gledateljima diljem regije. Igrali ste u Srbiji i BiH, kakve su bile reakcije publike?

GRBAVICA Mirjana Karanović i Leon Lučev ponovo bude ratne duhove

Tekst “Novo doba” nastao je inspiriran knjigom “Radnici i seljaci” Viktora Ivančića. Viktor piše o Hrvatskoj, Vuk Bošković napisao je tekst o Srbiji, ali komad bi se mogao događati u mnogim zemljama, čak i izvan prostora bivše Jugoslavije. I reakcije publike bile su kao da se radnja komada događa baš kod njih.

Upozoravajući na društvene anomalije, nerijetko ste se nalazili na udaru konzervativnih društvenih struja. Na čitavom potezu od Turske do Rusije, ali i u dijelu zapadnih zemalja, zamjetni su pokušaji ograničavanja umjetničkih i građanskih sloboda. Kako tumačite te okolnosti?

Ne pogađaju me napadi na mene jer znam da mi slobodu da budem to što ja hoću i da mislim svojom glavom ne može nitko oduzeti. Ipak, dugo sam vjerovala da će ono što radim i ono za što se zalažem jednoga dana zaživjeti i da ću zajedno s ostalim ljudima u svojoj zemlji prijeći na “sljedeći nivo” duhovnog razvoja, koji će jednog dana donijeti sretniji život i izvjesniju budućnost za nove generacije. Svjedok sam da ne idemo nikamo, da se vrtimo u krug i sve više mi sve ovo što živimo nalikuje na čajanku kod Ludog Šeširdžije iz “Alise u zemlji čuda”. Mislim da umjetnicima u mojoj zemlji ne smetaju toliko razne opstrukcije i zabrane koliko nas pogađa apatija i potpuna nezainteresiranost naše publike. Mislim da me nedostatak novca nikad ne čini da se osjećam bezvrijedno, koliko imam osjećaj potpune promašenosti kada vidim popularnost najvulgarnijih i najbanalnijih sadržaja.

Redatelj Mustafić ustvrdio je da smo kao društvo pristali na logiku u kojoj se sve može kupiti ili prodati, a čovjek je tek zamjenjiva roba. Egzistencijalni strah pokazao se izvrsnim mehanizmom pacificiranja nezadovoljnog i osiromašenog naroda. Može li takvo stanje potrajati?

Ljudi su prestali vjerovati u ideje, ambiciozne i lijepo upakirane želje, obećanja i planove. Zato se prodaju za nešto konkretno, opipljivo. Kilogram kruha i litra mlijeka, plaćeni stalni ili privremeni posao za sebe ili svoju djecu ili bilo što što mogu odmah naplatiti i imati bilo kakvu korist za sebe. I to odmah, ne nekog neodređenog dana u budućnosti. Sve što se posljednjih desetljeća događalo na prostorima bivše zemlje, od ratova do ekonomske tranzicije, ostavilo je mnogo žrtava i u najvećem broju slučajeva ti su ljudi prepušteni sebi samima, da se snalaze i bore kako znaju i umiju. Meni je potpuno logično da u situaciji “snađi se kako znaš i umiješ” ljudi odbace ideale i gledaju da prežive. Dokad će to biti tako? Vjerojatno dok budu imali što prodati i dok bude onih koji to hoće kupiti. A onda će nastati borba za goli život i tu će dobiti oni koji nemaju što izgubiti i oni koji budu dovoljno pragmatični da pobjegnu s onim što su do tada jeftino kupili. Ostali će ponovo krvlju pisati povijest Balkana.

Jelisaveta Seka Sablić HNK Zagreb Teatar Ulysses dovodi Jelisavetu Seku Sablić

Skeptici često tvrde da kazalište nema stvarnu snagu pokretanja društvene promjene. Kako vidite ulogu umjetnika u današnjem političkom trenutku? 

To je točno da kazalište i umjetnost uopće ne mogu pokretati, ali ja mislim da je umjetnost “začin” ljudske povijesti bez kojeg bi promjene, i na bolje i na gore, bile niz bljutavih, bezukusnih i neprobavljivih činjenica. Otprilike kao lekcije iz povijesti u školi koje smo morali učiti napamet bez ikakva odnosa prema onom što se dogodilo u prošlosti. A onda pročitaš neki roman ili pogledaš neku predstavu ili film koji opisuje neki povijesni događaj i sve odjednom postane uzbudljivo, emotivno i dobije smisao i dimenziju. Umjetnost nema moć pokretati povijesne događaje, ali ima ogromnu moć pokrenuti pojedince i duše ljudi. Može ih inspirirati, dati emocionalnu podršku u teškim trenucima i poticati empatiju. Za mene je to ogromno. Sretna sam što kao umjetnica mogu na taj način ostaviti trag među ljudima.

Nedavno ste predstavili film “Rekvijem za gospođu J.” u kojem igrate depresivnu udovicu koja razmišlja o suicidu. Kako ste se pripremali za ulogu? Čini li vam se da je psihička bolest u nas još uvijek tabu-tema?

Depresija je na Balkanu, dulje ili kraće, stalni pratilac velike većine. Nikad nisam došla do toga da budem bolesna, da mi trebaju lijekovi i terapija, ali mi je itekako poznato kako izgleda živjeti sa svakodnevnom tugom I osjećanjem bezvrijednosti. Kod mene su to bile kratke faze, momenti, I to mi je pomoglo da izgradim svijet žene kojoj su ti moji “momenti” zapravo čitav život. Njeno stanje poslije muževe smrti, uz ekonomsko tranziciju kroz koju zemlja prolazi, nešto je što logično izaziva tugu. Ali to sve tako dugo, predugo traje i nikako da završi. Još smo uvijek u tranziciji. To je postala mantra koju naši političari stalno ponavljaju. I tako, nema kraja, ne vidiš nikakvo svjetlo na kraju tunela i samo se pustiš u taj mrak. Ipak, ovaj film ima kraj koji daje nadu u budućnost.

Za kraj, pripremate li nove projekte? Planirate li već iduće gostovanje u našoj zemlji?

Pripremam autorski projekt u kazalištu baziran na Strindbergovoj “Gospođici Juliji” i s Ognjenom Sviličićem pišem novi scenarij za film. Ne znam kada ću ponovo gostovati na nekoj kazališnoj sceni u Hrvatskoj, ali nadam se da će to biti uskoro. 

ognjen sviličić ZA FILM TAKVA SU PRAVILA Ognjen Sviličić najbolji redatelj 30. Filmskog festivala u Varšavi Brijuni turistička patrola Brijuni: Svaki kamen ima priču 21.01.2016., Zagreb - Na konferenciji za medije odzanoj u Srpskom narodnom vijecu na emisiju Marka Jurica Markov trg osvrnuo se Milorad Pupovac. Photo: Patrik Macek/PIXSELL Nino Raspudić Zašto sam ja glup, a Viktor Ivančić pametan?
Goran Jančo je za svog partnera odabrao Croatia osiguranje
OSIGURANJE
Jančo: Stočarstvu smo posvetili svoje živote, pa farmu želimo sačuvati od rizika

A1 izdvaja za Vas