Bit će to povijesni trenutak za Zagreb, a osobito za njegov glazbeni hram kada za tjedan dana u ciklusu Lisinski subotom na pozornicu izađe Berlinska filharmonija sa svojim ruskim šefom dirigentom Kirilom Petrenkom. Po čemu je taj orkestar koji ove godine slavi 140. godišnjicu osnutka tako poseban i najbolji na svijetu pitali smo insajdera, violinista Aleksandra Ivića, jedinog hrvatskoga glazbenika u Berlinskoj filharmoniji, čiji je član postao još 1996. godine.
S kakvim programom dolazite i kako je on izabran?
Za ovu turneju imam dva programa koje sviramo najprije u Beču, a onda jedan od njih u Ljubljani i Zagrebu. Program bira isključivo šef dirigent, a na gostovanjima se uvijek svira nešto što se neposredno prije sviralo u Berlinu. Maestro Petrenko je vrlo osebujan i ima vlastite ideje koje slijedi, pa tako i u izboru programa. Fanatik je dobre pripremljenosti i nijedan program ne ide van dok on nije 110 posto zadovoljan rezultatom. Za razliku od prethodnika Simona Rattlea, vrlo malo izvodi suvremenu glazbu, i to samo ona djela u čiju je vrijednost apsolutno uvjeren. Među njima je i skladba "Photoptosis" Bernda Aloisa Zimmermana kojom počinjemo koncert u Zagrebu. Slijedi Prva simfonija Witolda Lutosławskog koja je već klasično djelo 20. stoljeća. U drugom dijelu sviramo Brahmsovu Drugu simfoniju. Ona spada u naš klasični repertoar kojem se, da tako kažem, Petrenko sada polako približava. On nije htio odmah uskočiti u naše najveće "hitove", nego radi stvari koje osobno najviše obožava. Tako na prvom koncertu u Beču sviramo simfonijsku poemu za orkestar i ženski zbor "Zraní" (Zrenje) Josefa Suka. To je njegov najdraži kompozitor od onih kojih su širokoj javnosti nepoznati, a on ga smatra fantastičnim. Uglavnom sam poznavao njegovu komornu glazbu i moram priznati da su mi Sukova simfonijska djela veliko otkriće. Ta je glazba svirački silno zahtjevna, komplicirana i teška, a upravo to maestro Petrenko jako voli. Tjera nas i radi kao lud na tim djelima, ali trud se svaki put na kraju jako isplati. Znam da mnogi kod nas očekuju da Berlinska filharmonija, kad već dolazi, svira samo Beethovena i Brahmsa, ali nadam se da će se zagrebačkoj publici svidjeti i prvi dio koncerta.
Bit će to dobra edukacija osobito onima koji inače baš i ne zalaze u Lisinski, ali će ih privući slavno ime Berlinske filharmonije...
Nisam ga pitao, ali možda je i to jedna od ideja maestra Petrenka iza ovih programa.
Koje vaše mjesto u orkestru i koliko često osobno komunicirate sa šefom dirigentom?
Ja sviram u grupi prvih violina. Mi nemamo stalne pozicije, nego se rotiramo, tako da nekad sviram na zadnjem, a nekad i na prvom pultu, odmah do koncertnog majstora. Komunikacija s dirigentima ovisi o njihovoj individualnosti. Claudio Abbado ni s kim nije komunicirao, Rattle je volio komunicirati sa svima, a sada nam je šef Petrenko koji je sjajan čovjek, ali voli držati distancu. Sve nas zove imenom, ali je isto tako sa svima na vi. U komunikaciji je vrlo uljudan, kultiviran, blagonaklon i zainteresiran. Želi znati što ljudi misle. Baš sam nakon posljednjeg koncerta u Berlinu stajao s kolegama vani ispred pokretnog bifea, budući da nam zbog COVID-19 kantina ne radi, kad se odjednom među nama pojavio Petrenko. Ispitivao nas je i doista želio znati kako se nama svidio koncert, ima li išta čime nismo bili zadovoljni, što bi se moglo popraviti. Vrlo je zaposlen i ne volim ga gnjaviti, ali kad smatram da je nešto doista važno i bitno, ako postoji neko mjesto u partituri koje nam je osobito teško, gdje trebamo pomoć, odem k njemu i to mu kažem. On zahvalno prima i uvažava naše sugestije. Komunikacija je odlična, ali nije familijarna. Ja se i inače ne volim privatno družiti s dirigentima jer je za radnu higijenu bitno imati distancu. Čim se s nekim sprijateljite i zbližite, teže je biti objektivan i kritičan. To nije dobro i zato orkestar i dirigent moraju održavati prijateljsku distancu.
Pogotovo sada kad je odnos orkestra i maestra Petrenka praktički još uvijek u početnoj fazi, sa željom da traje dugo?
Da, tim više što je Petrenko kao šef dirigent nastupio upravo u doba korone. To je bilo užasno nepogodno jer se odnos dirigenta i orkestra najviše oblikuje i učvršćuje na turnejama, kada zajedno živimo i sviramo pet, šest, sedam koncerata zaredom. Tu se kuje željezo i to nam užasno fali. U posljednje vrijeme imali smo kratke izlete u Skandinaviju i u Rim i osjetilo se kako je međusobni utjecaj nas i šefa dirigenta dobar i kako je svaki koncert sve bolji i bolji. Za to treba vremena i nadamo se da ćemo uskoro moći opet na neku veliku turneju po Aziji ili Americi kada sviramo i desetak koncerata. Tu se zaista raste zajedno i to nam još nedostaje.
Je li tako nešto izgledno u skoroj budućnosti i koliko je uopće sada moguće ikakvo planiranje?
Vrlo teško. Još uvijek smo u vremenu kada svaki koncert i svaka turneja pomalo do posljednjeg trenutka vise u zraku. Bečka filharmonija je nedavno morala tako otkazati gostovanje jer im je pola kontrabasa odjednom bilo pozitivno na koronavirus i nisu smjeli putovati. Ta nepredvidljivost je vrlo neugodna i traži od nas veliku fleksibilnost i prilagođavanje neočekivanim okolnostima. Na primjer, program koji smo spremali za prošlo Silvestrovo, koji je prenosila televizija, mijenjali smo tri puta, praktički u dva dana. Prvi je ispao Petrenko, a potom i njegova prva zamjena. Koliko god se meni čini da pandemija jenjava, svako predviđanje je još uvijek kao gledanje u kristalnu kuglu. Kina je još uvijek zatvorena, Japan također, a ako i uđete u jednu azijsku zemlju, ne možete iz nje u drugu. Azijska turneja je zato za sada potpuno nemoguća, a za jesen nam je u planu velika američka turneja, od Floride, Los Angelesa i San Francisca do New Yorka i Chicaga. Hoće li biti i moguća, u to još nitko ne može biti siguran.
Koliko se inače dugo planiraju takve turneje?
Kod nas najmanje tri ili četiri godine unaprijed. Svi umjetnici sada plivaju i snalaze se kako znaju i umiju.
Kakav je režim mjera na snazi u orkestru?
Rigorozan. Premda nas zakon na to ne obavezuje, svi koji sviramo tri puta tjedno moramo ići na PCR test, bez obzira na cijepljenje.
Smijete li napokon imati punu dvoranu u Berlinu?
Od prošle jeseni dvorana je gotovo puna, jer od 2400 mjesta smijemo popuniti dvije tisuće.
Je li se i Berlinskoj filharmoniji u ovom razdoblju, teškom za sve umjetnike, dogodilo preispitivanje koliko je ono što vi radite zaista važno i prioritetno čitavom društvu?
Ne znam kako je bilo drugdje, ali na samom početku krize, kada se sve zatvorilo, ovdje u Njemačkoj zanimanjima je bio dodijeljen status po stupnju relevantnosti. Razumljivo je da su, kao i u ratnom stanju, najvažniji bili medicinski radnici, vatrogasci, policija i ostale hitne službe. Ali, mi smo ostali među posljednjim rupama na svirali, prije nas su bili otvoreni i frizerski saloni i restorani. Osjećali smo se degradirano. Od povlaštenog i visoko cijenjenog društvenog položaja, što mjesto u Berlinskoj filharmoniji svakako predstavlja, čovjek preko noći spadne na situaciju u kojoj si sam kaže budi sretan dok dobivaš plaću i šuti. To je za nas bilo nepodnošljivo. Naravno da je čovjek sretan kad dobiva plaću, ali morate mu i dati da radi. Mi nismo ljudi koji sjedimo pred kompjutorima, što možemo i kod kuće. Tu smo i mi možda shvatili koliko nam je zapravo bitna i važna publika, od koje smo bili odrezani kada smo mjesecima svirali samo online. Na sreću, Berlinska filharmonija već dugo ima svoju tehnički savršenu platformu, vlastitu digitalnu koncertnu dvoranu i za vrijeme pandemije se dotadašnji broj od 35 tisuća pretplatnika udvostručio na 70 tisuća. To nam je ipak davalo osjećaj da za nekoga sviramo jer znamo da je iza kamera nekoliko desetaka tisuća ljudi koji nas gledaju i slušaju. Ali, svejedno, to ne može nadomjestiti ljude koji sjede i dišu pred nama.
A koliko je trajalo razdoblje u kojem se orkestar nije uopće okupljao, u kojem ste vi glazbenici bili odsječeni jedni od drugih?
Tu smo imali veliku sreću. Dok nitko drugi nije radio ništa, mi smo sve vrijeme svirali bez ikakvog prekida i gotovo u našem uobičajenom ritmu. To možemo zahvaliti već spomenutoj vlastitoj digitalnoj platformi koju smo jedini od svih orkestara već otprije imali. Bilo je, doduše, malo sterilno, ali nismo nimalo ispali iz forme.
Berlinski filharmoničari su nam tom polju pioniri, vi ste prvi napravili čak i prijenos u 3D tehnici.
Da, to je bio vrlo zanimljiv tehnički eksperiment. Mi smo poseban orkestar i po našoj poduzetničkoj žici. Aktivni smo i ambiciozni u svemu što je novo i među našim članovima ima ljudi raznih sposobnosti koje koristimo, od biznisa, do tehnike. Tu nam je puno pomogao i Sony koji nam je na početku stavio na raspolaganje čitavu tehniku, počevši od desetak kamera na daljinsko upravljanje koje su montirane u dvorani tako da su neprimjetne. Nakon velike dvorane, sada smo na isti način digitalizirali i malu za komorne koncerte. U velikoj investiciji pratio nas je i naš veliki sponzor Deutsche Bank. U početku je bilo i problema s još uvijek nedovoljno brzim internetom pa je znalo dolaziti i do prekida, ali sada smo sve te dječje bolesti preboljeli. Osobito je fantastičan naš videoarhiv. To i ja sam neprestano gledam. Velika je stvar kad možete kompoziciju koja je sljedeći tjedan na programu pogledati u ranijim izvedbama s Gergijevim, Haitinkom, Thielemannom ili nekim drugim velikim dirigentom. To je naša dragocjena riznica i sve je to dostupno i našim pretplatnicima za cijenu koja nije veća od godišnje pretplate na Netflix.
Potječe li ta sklonost novim tehnologijama još iz Karajanove ere?
Naravno. On je bio taj pionir koji je bio lud za tehnikom i za svime što je novo, a bio je i veliki prijatelj s tadašnjim šefom Sonyja. Karajan je doista činio sve da muziku u što savršenijem tehničkom formatu učini dostupnom na daljinu što većem broju ljudi.
Je li Berlinska filharmonija i dalje jedan veliki samoupravljajući organizam?
Da, u velikom dijelu. Naša struktura je takva da mi sami, putem predstavnika koje svake tri godine biramo, odlučujemo o devedeset posto stvari. Dvojica naših članova zadužena su za medije, za digitalnu koncertnu dvoranu, sve prijenose i snimke, a već nekoliko godina imamo i vlastitu diskografsku kuću u kojoj objavljujemo svoje snimke. Prije smo to radili za druge firme kao što su Deutsche Grammophon, Sony ili EMI, a sada isključivo sve produciramo sami. Isto tako imamo i dva člana koji su, uz intendanta i šefa dirigenta, direktno uključeni u čitavu administraciju i upravljanje orkestrom, a naše najviše upravno tijelo ima četiri člana, u njemu su dva predstavnika orkestra, intendant i šef dirigent. Prema tome, tu ne može doći do preglasavanja, nego se o svemu moraju dogovoriti. Naravno, mi tom našom moći nikada ne tjeramo šefa dirigenta na umjetničke odluke koje se njemu ne bi sviđale. Svakome dajemo njegov prostor. Ali, u krajnjoj liniji orkestar je taj koji odlučuje.
Je li se što promijenilo nakon odlaska Simona Rattlea u odnosu prema novoj, mladoj publici?
S dolaskom maestra Petrenka uveli smo nešto novo jer njemu je na tom polju veliki uzor Leonard Bernstein. Tako uz redovita tri koncerta svakog tjedna održavamo, obično u nedjelju, i četvrti koncert za mladu publiku. A inače smo zadržali i nastavili s našim edukacijskim programima među kojima su i odlasci komornih sastava u škole i dječje vrtiće. Ja sam u tu svrhu s našim komornim orkestrom Stradivari bio pripremio Malu noćnu muziku i Četiri godišnja doba. Vivaldija ću sada raditi i u velikoj dvorani. Duh orkestra u kojem svi preuzimamo sve odgovornosti ogleda si u tome da se na tim koncertima svi izmjenjujemo i kao solisti. Svi sviramo sve.
Znači li ime ansambla da svi svirate na Stradivarijevim violinama?
Da, ali samo kad idemo u Japan koji ima sponzore dovoljno bogate da pokriju trošak najma i osiguranja. Pritom nisu Stradivarijeve samo violine, nego i viole i violončela, osim kontrabasa koji ne postoje. Naravno, najtraženije su uvijek Stradivarijeve viole koje za takve prilike unajmljujemo iz Švicarske jer njih na čitavom svijetu ima samo osam.
Koji je vaš instrument?
Moj divan instrument, koji sam kupio prije trideset godina i na kojem ću svirati do kraja života,violina je venecijanskog majstora Francesca Gobettija iz 1711. godine.
Berlinska filharmonija je posljednji put do sada u Zagrebu gostovala samo 1941. i 1943., u vrijeme NDH. Kakav je odnos Berlinske filharmonije prema vlastitoj povijesti u razdoblju Hitlerove vladavine?
Povijest Berlinske filharmonije u vrijeme nacizma je potpuno istražena, dokumentirana i objavljena. Tu nema nikakvih tajni, ni skrivenih leševa u podrumu. Sve je stavljeno na stol, svi dokumenti, svi potpisi. Na temelju višegodišnjeg istraživanja, a u prvom redu arhiva Berlinske filharmonije koji mu je bio potpuno otvoren, to je učinio povjesničar Misha Aster u knjizi "Orkestar Reicha" (Das Reichsorchester) objavljenoj 2007. godine. Sve se zna o tome tko je što u to vrijeme radio i mislim da nijedan drugi orkestar to nije napravio. Tako se zna i da su od 120 berlinskih filharmoničara u tom razdoblju samo njih petorica bila članovi nacističke stranke. U Beču ih je, recimo, bilo deset puta više. Isto tako imamo dvije knjige u kojima su dokumentirani životi, rad i sudbine svih članova orkestra od osnutka. Ja sam u Berlinsku filharmoniju stigao dovoljno davno da sam još mogao razgovarati s ljudima koji su živjeli i svirali u to vrijeme. Glavna misao im je bila da se drže isključivo glazbe i da glazbom koliko mogu god i gdje god mogu ublaže patnje. Kontinuitet orkestra bio je sačuvan i tako što su berlinski filharmoničari bili jedini glazbenici pošteđeni novačenja i odlaska u rat. To se danas može tumačiti na razne načine, ali nama je iz današnje perspektive i komocije vrlo lako kritički prosuđivati ponašanje ljudi prije osamdeset godina, u vrijeme kada su se događale stvari koje su danas nezamislive. Zato je moj osobni stav da se suzdržavam bilo kakvih komentara o ponašanju ljudi u tom razdoblju. Mislim da je vrlo arogantno danas suditi o sudbinskim odlukama o kojima je ljudima doslovno ovisio život.
Berlinska filharmonija je, uz Bečku, pojam najboljeg svjetskog orkestra. Što je ono presudno što vas čini jedinstvenima? Tradicija, disciplina, veliki šefovi dirigenti...?
Odlučujuća razlika je u tome što mi najviše cijenimo predanost i strast u muziciranju, temperament koji se ne može naučiti, ni kupiti, pogotovo danas kada ima sve više perfektnih svirača. Svi oni znaju svirati, ali mi na audicijama tražimo i prepoznajemo ono nešto što gori u čovjeku jednako s dvadeset i sedamdeset godina, što se nikada ne gasi.
Sjećate li svoje audicije?
Naravno! Svirao sam Mozartov A-dur i Brahmsov violinski koncert, pred Abbadom i cijelim orkestrom. Bio sam izvan sebe kad su mi rekli da sam primljen. A vrlo dobro pamtim i što mi je rekao jedan vrlo cijenjeni stariji violist koji mi je postao dragi kolega: "Dobro ste svirali. Vi ste onaj koji kola može izvući iz blata, a mi takve ljude trebamo." To na neki način karakterizira naš način sviranja u kojem svi dajemo sve od sebe, pa čak i kad nešto krene loše, jer i mi smo samo ljudi, a ne strojevi koji sviraju iz zvučnika.
Koje biste glazbene trenutke i sjećanja izdvojili iz svojih sada već četvrt stoljeća u Berlinskoj filharmoniji?
Mnoge koncerte s Claudijem Abbadom, osobito ciklus Brahmsovih simfonija i koncerata u Carnegie Hallu. Sedma Beethovenova simfonija sa Seijijem Ozawom, Mahlerove simfonije s Haitinkom ili Brucknerove s Günterom Wandom, čiji sam bio osobito veliki obožavatelj. Pa onda "Slike s izložbe" s Gergijevim. A osobito pamtim i ciklus svih Mozartovih klavirskih koncerata s Danielom Barenboimom kao dirigentom i solistom. U nekim trenucima, osobito u polaganim stavcima, to je zvučalo kao da za klavirom sjedi sam Mozart i upravo u tom trenutku pronalazi note koje padaju svaka na svoje jedino pravo mjesto.
A putovanja?
Prva mi na pamet pada prekrasna turneja s Abbadom u povodu godišnjice kapitulacije nacizma i završetka Drugog svjetskog rata. Osim u Berlinu, svirali smo u Moskvi, Parizu, Londonu i Washingtonu, a ja od svih tih koncerata osobito pamtim onaj moskovski. Publika u Rusiji i inače mi je draga, a na tom koncertu u Moskvi, dobro se sjećam, baš se osjetilo da svaki čovjek koji ondje sjedi točno zna što sluša, da je tu glazbu slušao već mnogo puta i da itekako dobro razumije i cijeni ono što mi radimo. Bio je to nezaboravan koncert.
Što vama osobno znači dolazak s Berlinskom filharmonijom u vašu prvu domovinu, u Zagreb?
Naravno, razlozi su čisto sentimentalni, ali to mi znači neizmjerno puno. Sretan sam, zadovoljan i ponosan što sviram u tom orkestru. Nije riječ o tome da dolazim sebe pokazati, nego mi je čast i sreća doći s Berlinskom filharmonijom u Zagreb gdje će ljudi u Lisinskom, siguran sam, čuti zvuk kakav tamo vjerojatno nikada prije nisu čuli.
